Hrvatski TV kanal

No, procedura će na kraju ponovo doći u parlament, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će tko glasovati - Bošnjaci su otvoreno protiv, a Srbi za hrvatski kanal” - piše Večrnji List.

Prije nego obradimo ovu vijest hajdemo malo o vremenima u kojima  je muškarcima više uzdaha izmamljivao auto „Fićo” nego djevojke i žene.

Vrijeme je to u kojem su dečki, u džepu košulje, nosili česalj i ogledalce s čije se pozadine obavezno smiješila neka polugola ljepotica. Malo bogatiji imali su ogledalca s slikama na kojima su ljepotice i namigivale pri svakom nakrvljivanju. Tko je imao ručni sat, taj je i zimi hodao zasukanog rukava.

To su vremena kada sam ja bio malo dijete.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Moji su imali TV prijemnik Rudi Čajevac, dok je moj stric imao EI Niš. U to vrijeme i radio i tranzistor bili su rijetkost, a televizor  je kao i fićo mnogima bio tek nedostižna želja.

Sjećam se, po selima, na rijetkim kućama koje su  imale radio, ispod nastrešnice je bio postavljen razglas. Na taj način i blizi i daljni susjedi mogli su pratiti program. Obično oni koji nisu imali radio, bili bi naslonjeni na svoju kapiju slušajući utakmicu, glazbu ili nešto drugo, dok su  djeca razdragano skakala po prašnjavoj cesti.

U to vrijeme jedino si u svojem mjestu mogao znati tko je poginuo ili umro, tko se s kim vjenčao. Bog i batina bio je predsjednik mjesne zajednice, odnosno povjerljivi čovjek partije. Čitaonice su bile centar svijeta, a disco i kafića nije ni bilo. Omladina se okupljala u omladinskim salama u kojima su se u početku puštale ploče s gramofona, a tek poslije su došle grupe koje su svirale uživo. Ljudi su se družili, razogvarali i dijelili svoju sreću i nesreću.

S masovnijom pojavom televizora sve je manje bilo druženja a sve više pametnih koji su znanje sticali gutajući na TV-u sve i svašta. Srećom, što je program bio do pol noći a onda odjava do u jutro. Mada smo mi djeca znali gledati i u onaj znak  TV signala kada je program bio prekinut. Tko nije gledao odjavu progrma taj nije znao kada sutra program počinje. Teleteksta i TV programa u novinama nije bilo. Ipak, sve je tada bilo interesantno a televizor je tada bio prvenstveno IN zbog filmova i utakmica dok je politka i onako bila  jednoznačni jelovnik. Serviran je Tito za doručak, Tito za  ručak, Tito za večeru, na početku vijesti, u sredini i na kraju poslije prognoze vremena.

Danas je TV institucija moći. Tko nema TV kanal taj i ne postoji. Ono što nije bilo na TV-u to se nije ni desilo. Često neku vijest iz svog grada čujemo tek ako je bila na TV-u. U ovakvoj konstelaciji kao što je danas slučaj, čak ni pojedinac ne može sebi dozvoliti luksuz i apstinirati od TV-a, inače je “ živi mrtvac” izopćen iz drušva i zakinut za informacije. Danas vrijedi pravilo - tko se ne bavi politikom onda se politika bavi njime. Ako jedan pojedinac ne može sebi dozvoliti luksuz i biti bez TV-a, onda to pogotovu nije moguće za jedan narod.

Zašto su onda muslimani-Bošnjaci protiv hrvatskog TV kanala?!

Onaj tko nema svoj nacionalni TV kanal, taj nije ni nacionalna manjina a gdje onda narod.

To očito i jeste cilj sarajevske politike koja teži od Hrvata i Srba napraviti tek tamo nekakve pigmejske bosanske katolike i pravoslavce. Na djelu je genetska manipulacija iz političke laboratorije kojom se silom želi instalirati nova nacija. Nacija ili narod Bosanac. Ime naroda koje ni sami muslimani nisu htjeli uzeti kada su iz pelena vjerske skupine uskakali u gaće nacije. Nego su Bosanca rado šutnuli u stranu i to za ljubav Bošnjaka. Ali sve ono što muslimanima Bošnjacima ne valja to mora valjati za druga dva naroda. A kada imaš naciju Bosanaca onda imaš i bosanski jezik. Onaj tko bi rekao kako takav jezik ne postoji, kao što ne postoji ni slavnoski jezik, Sarajevo proglašava ustašama ili četnicima i neprijateljim Bosne.

U ime lažnih „nacionalnih interesa“, bošnjacki političari se služe lažima i politikanstvom, u nadi da ih to vodi do konačnog bosnistanskog cilja.

To da su prelivode koje jedno pričaju za javnost, drugo misle a treće čine preglasavanjem,  to je ovaj “Kusur narod” već stoljećima dokazivao i dokazao.

Pravo hrvatskog naroda na TV kanal je pravo koje se ne dobija od drugog, nego je ono prirodno pravo kao što je prirodno i pravo na život. A život za Hrvate u BiH je jedino moguć kroz treći entitet s trećim nacionalnim odnosno hrvatskim TV kanalom.

Ako nekog ova činjenica boli, neka junački stisne zube. Proći će.

Crovata/posavski-obzor.com