Hercegovina - zemlja ratnika, radnika i izdajnika

Iako je Sarajevo u zadnje vrijeme bilo predmetom mojih brojnih pokušaja sagledavanja idiotske političke situacije, na ovaj kišni prvi maj, spomenuti tekst me neminovno podsjetio da se upitam o životu u današnjoj Hercegovini...

Piše: Martina Mlinarević-Sopta/poskok.info

Jureći za idealima, društvenim statusom i novcem, s grčevitom željom da se spase od bezličnih okvira provincije, mnogi su potpuno zaboravili kako je to kad te probudi plava zora stiješnjena između brda i sunce što rastapa kamen, kako je to kad osjetiš buru na licu dok s kule pokušavaš prebrojati kućice u daljini i stojiš u mrzlom Trebižatu koji paralelno umrtvljuje krvotok i ispunjava srce.

Hercegovina sačuvana u od suza mokrim, cvjetastim košuljama naših prababa, u didovim motikama, na čatrnji i u vinogradu, sve više nestaje i umire. Naša su sela kameni svatovi, umrtvljena priroda nekad živopisnih svjetova, praznina pustih kuća na kojima se hvata paučina vremena, koju gledamo bez ijednog trzaja dok zauvijek odlazimo da postanemo nešto sasvim drugo.

Surovost modernog kapitalizma ne tolerira gafove ovakvog sentimentalizma. Odmaknuti se od istinskih vrijednosti naučenih na kamenu, znači i potpuno iskorijeniti kamen iz sebe, da bismo se što više približili urbanoj verziji nas samih, onoj, koja jedina ima šanse u ovako nakalemljenom sustavu vrijednosti. U putovnicama nosimo franuske i talijanske žigove dok odlazimo oduševljeni u njihova netaknuta brda, a istovremeno preziremo kad nas netko u našim wannabe šminkerskim društvima poveže s jednim Rakitnom, Izbičnom ili Gornjim Probojem. Takav mentalni sklop vodeći je proizvođač društvene i kulturološke izgubljenosti koja nas je zahvatila.

„Odhercegoviniziranje" je najupečatiljiviji simptom postratnog razdoblja koje je legaliziralo tajkuneriju i kriminalce, a njihovu djecu ustoličilo u nositelje novog sociološkog fenomena „ćaćinih sinova" među mlađim generacijama. Sve ovo zajedno sa kojekakvim političkim diletantima stvorilo je kolektivno nerealnu, ali često beskrajno iskorištavanu priču o mitskom mjestu korupcije, nepotizma i nacionalizma. Priču koja je nadograđivala stereotipe nesnosnom brzinom, kao neka balkanska pevaljka sise. Moralno i verbalno zakinuti likovi kojima su mediji godinama poturali mikrofone pred usta u kojima su se još vrtjeli ostatci janjetine, stvorili su opnu predrasuda koju pošten hercegovački svijet mora slamati svaki dan, na svakom koraku.

Stanje duha u kojem smo odrasli, danas je samo nostalgična bajka prošlosti. U današnjoj Hercegovini, onaj obični svijet, onaj istinski potomak Antuna Branka Šimića, babe Penavuše i Didaka Buntića, taoc je besramnih političkih elita i njihove razgranate hobotnice koja se prostire kroz sve državne institucije i vodeće državne firme.

Produkt smo višegodišnjeg rodijačenja, silovanja zakona i zdravog razuma na svakom ćošku. U našim životima podobnim klincima iz stranaka na vlasti na natječajima za posao vječno je zeleno na semaforu. S druge strane, odlikaši su na birou ili na neodgovarajućim radnim mjestima ili na nedovoljno plaćenim pozicijama. Podanici su hladne birokracije ili pijuni nemilosrdnog tajkuna. Bez godišnjih odmora, bez uplaćenih mirovinskih i zdravstvenih osiguranja. S plaćom koja će stići kad stigne, a njihovo nije da pitaju kad će.

Hrvatstvo je orden privilegiranih. Kojeg po potrebi zakače na rever manipulativni političari svaki put kad treba odigrati novi rulet za fotelje. Hrvatstvo je u pravilu i stalno ugroženo jer samo takvo pruža mogućnost za novi mandat. Da „Hrvatine" nešto odrade u korist ugroženosti? Ne budite smiješni. Dovoljno je što su tu pojavu detektirali i što se s produbljivanjem njenog očaja, poboljšavaju njihovi osobni statusi, kao i vozni parkovi ispred pripadajućih im vila. Ovakvo hrvatstvo dijeli se posljednjih pola godine na - Izdano i Združeno.

Izdali su potomci mesne industrije Lijanović, stomatološki, pošški mag Jurišić i njihova svita, beskičmenjaci i lopovi koji su u proteklom mandatu nasadili županije na kolac bankrota, a nakon toga s izbornim brojem glasova identičnom pojedinačnom broju cipela spremno utrčali u projekat sustavnog degradiranja vlastitog naroda. Da je ovo vrijeme naših baba i didova ovakvi bi svakodnevno nosili modrice po sebi kao tufnice.

No, parazitskom kružoku i takav Lijan i Jurišić bi zapravo mogli dobro doći. Pogotovo sad kad su za igranje dobili igračke poput HT-a i EPHZHB. A pred ovim skraćenicama predaje se sva logika i nacionalni zanos. One su nositelj sveukupne hercegovačke hijerarhije. Zlatne koke oko kojih padaju glave i hrvatstvo postaje tek žvaka koje je se potrebno što prije riješiti.

Ono hrvatstvo kojeg nazivamo „združenim", a koje se vrti oko Dragana Sokola, proklamiralo se kao navodno sveopće i jedinstveno, iako ga većina običnih ljudi podržava sa začepljenim nosom, u nedostatku neke druge političke ideje i pod teškim pritiskom socijaldemokratskog žrvnja koji odvratno melje volju hrvatskog naroda do zadnjeg zrna u svim institucijama. Sokolovo junačenje je selektivno i licemjerno, javlja se obično pred izbore, a sve o njemu možete pogledati ako prebacite na hrvatski kanal na tv-u. Nema ga? Kvragu, zaklela bih se da su dosad obećali 7384021 puta da će ga biti.

Istovremeno, ljudi kojima politika nije dala ništa nego su sve zaradili vlastitim žuljevima i znojem, branitelji koji nemaju vojne mirovine i stanove, a spasili su naše živote, nekadašnji bekskrajno hrabri klinci u ratu koje su zlikavci gurali u prve redove užasa, dok su se oni negdje u prikrajku bogatili švercom, svi oni danas kao jedinu čaroliju priznaju onu - kako dobaciti do „prvog" s plaćom koju imaju. I kao takvi su zapravo jedino hrvatstvo koje priznajem.

U plodnoj i temperamentnoj zemlji Herceg Stjepana sve se izokrenulo. Na položajima su nesposobni kreteni, u politici tašti kriminalci, a narod ponosan i stoljećima nesalomljiv, sve to promatra šutke, u nekom kroničnom stand by-ju. U ovakvom strogo kontroliranom političko-poslovnom svijetu nije ni lako stršiti nekim inatom.

Ali je potrebno vratiti staru Hercegovinu u nama. Snagu i toleranciju naših predaka. Nepotkupljivost onih koji su nas jednom ispucalim rukama othranili. Potrebno je odgajati gorljive intelektualce, šimićevsku oštrumnost i prkos streljanih briških fratra, a ne šljokičave turbofolkere bez ikakva osjećaja za podneblje kojem pripadaju. A koji će sutra biti Predsjedavajući u Vladi zemlje koja mrtvo-hladno ubija njegov narod.

Zato sretan praznik rada, svima koji uz sve ovo trpite loše plaće i mizerne uvjete, koji radite za gazdin najnoviji mercedes, koji suze krijete u jastuku noćima da ih ne bi čula vaša djeca, dok zbrajate kako ćete moći uskladiti sve njihove potrebe sa vašim primanjima. Vama koji strpljivo čekate na zavodima, koji primate po tko zna koju odbijenicu za zaposlenje i koji radite sve ono što nikad niste ni sanjali da bi ste preživjeli. Majkama koje drže svoju kuću i sve njene stanovnike na životu, koje se svojim srcima i odvažnošću lavica bore da bi sve naše teške dane obojile prozračnom radosti.

Ono što mnogi najviše žele je da izgubimo Hercegovinu u sebi i da ona nepovratno izgubi nas. Ne ostavljajte vaše čatrnje prazne. Proći će jednom i ovaj trenutni politički jad. Kakve ćemo ljude ponijeti u bolje sutra?