Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna

Dogovoriše se sprva da je prodaju i da ravnopravno podijele novac, no najmlađi i najsnažniji brat ne bi zadovoljan iznosom koji je mogao dobit. Nakon što su se druga dvojica pobunili, pilom je pokušao razrezat kuću no roditelji su je, unatoč svemu, prečvrsto napravili da bi je samo tako mogao odrezati a i tad bi, vjerojatno, bila svoj braći beskorisna. Susjedi i selo i nisu baš blagonaklono gledali na glupost, sprva se njih nije ticalo no kad se vidjelo da ideja bi mogla još kojeg nadobudnog mladca zapalit ipak upozoriše luđaka.

Začudo, ni ostala dvojica se nisu bunili, nego se počeše svađat oko broja soba koje bi im trebale pripast. Sreli bi se tu i tamo, malo odapinjali otrovne strelice jedan prema drugom, a nakon dovoljno alkohola pao bi ponekad i fizički sukob s ozbiljnijim ozljedama s puno krvi po zidovima, no preživiše ih sva trojica.

Kad im nije uspjelo rezanje pokušao je najmlađi podijelit kuću na tri dijela, metodom mišića kako se njemu sviđa: kod tebe stubište, kod mene kuhinja a kod njega WC. Sve je bilo u redu dok nisu ogladnili i dok ih nije potjeralo u WC. Nekako su se neko vrijeme snalazili udijeljenom seoskom milostinjom i izigravanjem seoskih luda, fekalije su ispuštali gdje stignu a stubište nisu ni koristili kako se ne bi sreli, jeli bi limenke dobivene u selu milosrđem.

Jednog dana dojadi selu da ih hrani, nisu više mogli izdržat smrad ustajalog đubreta koji se širio selom te ih natjera seoski starješina da podijele sobe ali da koriste ravnopravno zajedničke prostorije: stubište, kuhinju i WC. Iako je upitno da li će imat objed iz kuhinje svaki dan na stolu, da li će brisat stražnjice s papirom jer nisu u stanju zaradit novac za njega, kao ni za vodu kojom bi se koristili za sapiranje školjki, preživjet će vjerojatno zahvaljujući milosrđu, ako ne bude opet alkohola u blizini.

No došla je ponuda zainteresiranog seoskog biznismena, on bi u selu, na temeljima najboljih kuća, napravio zgradu. No nije lako napravit zgradu a da ona ne obuhvati i bratsku kuću. Umjesto nje, biznismeni nude posao za braću i novi stan i sobe za svakoga od njih. Stan topao, namješten, prepun hrane u frižideru.

Još uvijek se ne zna što će bit s njima, hoće li prihvatit ponudu, ako i prihvate hoće li najmlađi i taj stan pokušat pilit iako su i njega godine načele i nije više u naponu snage kao nekad ili će ostat kuća a zgrada će je jednostavno zaobići, iako estetski i ne izgleda zgrada kako bi trebala i mogla. Teško je očekivat da će siromašna braća alkoholičari se skućit, oženit, imat djecu, no selu je dovoljno i da nema problema u njemu. Trebaju samo pričekat da braća umru, a alkoholičari, pa i bivši nikad ne žive dugo, tad će se izgradit i dio zgrade koji nedostaje a stan prodat najboljem ponuditelju.

Nekad davno bilo je na ovim prostorima nekoliko država, jedna od njih, Bosna se zvaše, osta upamćena kao prodana zemlja, prodana Turcima za šaku vlasti, novca i utjecaja nekadašnjih velmoža. Europejci istjeraše Turke nakon što su za 400 godina napravili jednu čaršiju i jedan most, ostavili podijeljen narod i konfesionalno i mentalitetom, imenima pa i prezimenima. Nakon utapanja iste, zajedno sa Hercegovinom, prvo u Austriju, pa u Jugoslaviju, pa u Hrvatsku, pa u Jugoslaviju nastade opet 1992. i naslijedišmo je, nas trojica - siromaha i alkoholičara.

HercegBosna.org