fra Mario Knezović : Naši porazi mogu biti pobjede ako naučimo gubiti

Opasna je takvo ozračje koje na sceni promovira pohlepne, bahate, nestručne na uštrb poniznima, skromnima i kvalificiranima. Uz to idu i nus pojave da se uz takve, koji uspjeh i uspon u karijeri grade čudnim putem, vežu osobe koji su uvijek na strani pobjednika, uspješnih i poznatih. Svakodnevno svjedočimo kako se uz pobjednike i one na pozicijama tiskaju, kako ih drugačije nazvati nego „jadnici", koji jedino na takav način mogu biti u središtu pozornosti s nakanom da od toga imaju nekakvu privremenu korist.

No, stvarni život je potpuno drugačiji. Život u kojem nismo spremni biti na strani „poraženih" vodit će nas u životni poraz s pogubnim rezultatom. Zato je lijepo napisao jedan mislilac: „Lako je slaviti pobjedu, teško je priznati poraz". Ljudi bježe od poraza i poraženima okreću glavu i leđa. Nitko, navodno, ne želi stajati u taboru onih koji su u ljudskim i zemaljskim nadmetanjima ostali praznih ruku i kratkih rukava. Stoga ne čudi da su se čak i od Isusa svi sklanjali u trenutcima kad se nazirao, a kasnije i zbio, njegov „poraz" pred ljudima i vladarima! U tim trenutcima uz Isusa su ostali samo oni kojima je On i tada bio Bog kojemu ništa nije nemoguće. U Isusovu primjeru najbolje se može ocrtati stanje naših zemaljskih natjecanja, grupiranja, svrstavanja uz neke uspjehe i uspješne. Ako zanemarimo zemaljsku logiku života i čujemo onu koja dolazi Odozgo onda samo možemo konstatirati slijedeće: Sve što se ovdje na zemlji u očima našim čini uspjehom često samo otvara vrata konačnom porazu. A taj poraz - gubitak vječnosti najviše čovjeka košta! Tada gubimo sve zauvijek.

Najčešće na početcima nekoga novoga razdoblja u životu donosimo odluke za bolji, novi i drugačiji život. Je li taj početak moguć ako ne spoznamo svoj vlastiti poraz, pad, nemoć? Nije. Priznati poraz je važna dionica na putu do pobjede. Ako ne ustanemo iz svoga pada, grijeha, zastranjenja teško ćemo moći kročiti naprijed. Sve će opet ostati na onoj floskuli kako „okrećemo novu stranicu". Okrenut ćemo novu stranicu. To nije podvig! Pitanje je što ćemo ispisati na tom novome listu ili će na bijeli papir opet kapati samo mrlje iz našega života. Zato nije važno krenuti „novu stranicu". Puno je važnije iznova iščitati naše stare stranice i pokušati dotjerati taj sadržaj i ispraviti pogrješke. Treba otresti prašini s nekih događaja. Neke stranice treba i spaliti u ognju ljubavi Božje koju nam pruža u sakramentu ispovijedi. I teka tada, kad priznamo pad i poraz, imamo šansu započeti iz početka.

Kad su na Olimpijadi 1972. u Műnchenu pitali jednoga natjecatelja, koji je osvojio više medalja, hoće li ga vidjeti i nas slijedećoj Olimpijadi za četiri godine u Montrealu on je po prilici rekao da im to može odgovoriti samo ujutro ako se rano ustane i počme odmah vježbati i pripremati se kao da ni jednu medalju do tada nije osvojio. Poruka je jasna i često izrečena kako se ne može živjeti od „stare slave". Svaki dan treba živjeti kako novi izazov i uz to biti svjestan da je preko poraza puno ljudi našlo smisao i novi put, ali isto tako da su se mnogi kroz pobjede i uspjehe izgubili na putu.

Isus je, uvjetno rečeno, bio gubitnik na zemlji. Svi su mislili, osim rijetkih, da je na križu prikovan i njegov kraj. Ali tu je započela pobjeda. Tu je na križu započela nada za sve one koji žele i sami biti prikovani na križeve srama jer to vodi u konačni i najvažniji poraz sotone i pobjedu Boga koji je život vječni. I još i ovo ne smijemo smetnuti s uma što zapisa Ivan apostol: „Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša". (1 Iv 5,4.). Eto, tu je odgovor. Vjera je ključ svega. Čovjek vjere uvijek pobjeđuje a to će biti, kako pjesma kaže, „ U onaj dan kad dođe Gospod Bog"

Fra Mario Knezović za Glasnik Mira

Frama-posusje.com