Fra Mario Knezović: Hvaljen Isus i Marija đavle
Posavina živi nadu
Župnik u Gornjoj Dubici u općini Odžak fra Velimir Bavrka proveo me je kroz svoju župu. Srušene crkve u srpskoj agresiji su iznova sagrađene. Obnove nije moglo biti jer su ih suludi vojnici potpuno srušili. Pred obiteljskim kućama je sve čisto s puno cvijeća. Posavljaci, tako reče, vole čistoću i red. Posljedice rata i poplave vidljivi su na sve strane. Usput susrećemo njegove župljane. Mnogi svome fratru izgovaraju svoje jade, ali i radosti. Jedna se župljanka žali kako joj je muž obolio i čeka na kemoterapiju u bolnici u Tuzli. Čeka cijelo ljeto. Nikako da njezin muž dođe na red za liječenje. Put do Tuzle je dalek i često odlaze i vraćaju se uzaludno. Ne znam što im je župnik potom rekao. Vjerojatno im nije morao šapnuti tužnu stvarnost da treba davati mito kako bi se u bolnici došlo na red. Jer, u ovoj zemlji lažnoga morala smo naviknuli živjeti s tvrdnjom da novac vrti ondje gdje burgija ne može. Potom se zaustavljamo pred kućom obitelji Kljaić. Na okupu su djed, baka, majka i njezina dvojica sinova. Muž je na poslu. Djed vedar i šaljiv. Ima on smisla za humor na vlastiti račun. Dok nam je pričao o stravičnoj poplavi koja je pogubila sve živo blago dodao je, uz smijeh, da su od „stoke" samo on i njegova žena ostali na životu. Dok je izgovarao takvu šalu zračio je nadom i radošću. Majka nama je ushićeno pokazivala fotografije kuće prije i nakon poplave. Ni jednom gestom niti riječju nije kukala ili bilo koga osuđivala. Dapače, govorila je da je to sve Božji znak ljudima. Priča nam kako u školu ni jedno dijete nije išlo u svojoj odjeći. Sve je voda odnijela i moralo se početi iz početka. Dok se vozimo uokolo ostatci pogubne poplave svuda su vidljivi. Vodena stihija ostavila je svoj prljavi trag. No, taj trag prljavštine, što je najvažnije, nije zahvatio ljudska srca. Obitelj Kljaić i brojni drugi smogli su snage za novi početak i bez jadikovanja grade svoju budućnost. Grade je uglavnom sami, bez institucija i sustava. Potpuno su se suživjeli s onom porukom svetoga pape Ivana Pavla II. da treba živjeti u nadi bez ikakve nade. Bosanska Posavina se žilavo nosi s mukama koje su ih zatekle. Mnogi su protjerani sa svojih ognjišta, ali sam duboko iskusio da nije čovjek protjeran iz tijela i duša posavljaka. Ljepo je, kao oni kažu, doći „tam".
Isil na bugojanski način
Objavljeni su šokantni snimci, kako izvor tvrdi, o zločinu koji se tijekom posljednjega rada dogodio u Bugojnu. Naime, na stravičnoj snimci vidi se kako se pripadnici Armije BiH, koji su sebe smatrali mudžahedinima, igraju nogometa, ili možda fudbala, odrubljenim glavama dvojice Hrvata. I dok smo bespomoćno i u suzama pratili tragediju Tomislava Salopeka, te pokušavali shvatili zločin Isila - Islamske države, vidimo da su ti začetci davno viđeni i to u našoj blizini. To budi oprez, pomalo i strah. Pozitivna je stvar da su predstavnici Islamskih zajednica u Hrvatskoj i BiH osudili takve čine i po ko zna koji put rekli da te osobe nemaju ništa zajedničkoga sa Islamom u ume kojega čine zločine. Ne znam je su li ovi „bugojanski nogometaši" još živi i kako mogu svojoj djeci i potomcima objasniti da se nogomet igra loptom, a ne odsječenom ljudskom glavom? Uz ovo gotovo svakodnevno se ponegdje pojavi grafit Isila ili izvješena zastava toga pokreta. Uopće ne dvojim da oni koji to ispisuju nisu svjesni što čine. Danas, očito, nije lako biti pripadnik Islama, jer, nažalost, mnoge nedužne i nevine svijet medija poistovjećuju s onima koji su pod okriljem vjerskih uvjerenja uzeli sebi za pravo činiti zločine.