Fra Dado Milas: Vječni ratovi u zemlji antifašista

Fra Dado Milas: Vječni ratovi u zemlji antifašista
Fenomen su po tome što su bez vlastite države uspjeli nadživjeti i preživjeti sve dosadašnje civilizacije i režime te, unatoč svemu sačuvati svoj identitet, jezik i religijski sustav. Nikad nigdje nisu bili dobro došli i svugdje su bili pridošlice. Tek su 1948. dobili svoj komad zemlje. Posve je drugi par rukava kako su Židovi dobili taj komad zemlje te što na tom području čine i dan-danas.

Postoje dvije činjenice koje se često lako zanemaruju:

1. Jedan dio Židova nikad nije ni napustio područje Palestine i tamo boravi još od onog foklornog "oduvijek" (što znači: 1400 godina prije Krista).

2. Palestina je "darovana" Židovima kao kompenzacija nacističkog progona i zločina.

palestina_aNo rijetki poznaju povijesne činjenice koje govore da je već Napoleon prilikom francuske invazije arapskog svijeta 1799., izdao proglas u kojem nudi Palestinu svim Židovima kao domovinu i to pod francuskom zaštitom. Ideja židovske država nije se tada ostvarila, ali nije ni iščezla. Ovaj su plan u 19. stoljeću oživjeli Britanci. Nakon raspada Otomanskog carstva i uspostave britanskog mandata u Palestini, britanska vlast je počela provoditi svoj plan stvaranja neovisne izraelske židove. Iako Britanija nije imala ni moralno ni političko pravo obećati nekome političku državu, tako je i učinjeno. 1947. Opća skupština UN-a predlaže plan podjele Palestine na židovsku i arapsku državu. Već iduće godine dogodila se nesretna Al-Nakba: prisilni masovni egzodus palestinskog stanovništva, kada je 850 000 Arapa ultimativno moralo napustiti Palestinu. David Ben-Gurion je te iste godine službeno proglasio osnivanje države Izrael. Sada Palestinci postaju preko noći isto ono što su Židovi bili 6 000 godina: lutalice bez vlastite domovine. Tada počinje krvavi sukob, kojem se, nažalost, još ne nazire kraj. Hamas vs Mossad. Iako se često romantizira ili jedna ili druga strana, činjenica je da su i jedni i drugi prolili nevjerojatno mnogo nevine krvi. Jedna od činjenica je također da tragedija palestinskog naroda nije završen čin te da još uvijek traje, dok Svijet licemjerno šuti.

Židovi su dugo inzistirali na važnosti Abrahamova ugovora s Bogom da bi svojim zločinima poderali taj "ugovor" u komadiće i tako se pretvorili u najveće antisemite (op. Arapi su također semiti) novog doba. Prije svega je potrebno razlikovati kritiku Izraela i svega onoga što Izrael čini u Palestini i mržnju prema Židovima. Kritika političkog djelovanja Izraela je opravdana i legitimna, ali antisemitizam, kao izraz vjerske, nacionalne ili rasne nesnošljivosti, nedostatak je općeljudskih načela i same čovječnosti.

Na našim je prostorima, što svjesno, što nesvjesno, suptilno prisutan antisemitizam ili mržnja prema Židovima. Znakovi ove nečovječnosti su općenito simpatiziranje nacističke ideologije, ignoriranje tuđih žrtava i patnje te, u konkretnom slučaju, prizivanje nacističkih vremena i žal za Adolfom Hitlerom, koji - citiram 20-ak popularnih komentara na par bošnjačkih nacionalističkih stranica - "nije do kraja potamanio Židove".

Iako vjerojatno nitko od "umjetnika" ne poznaje stvarnost koja stoji iza tih simbola, svako malo u jednom dijelu Balkana osvane nekakav nacistički grafit, slika ili gesta. "Hakenkreuz" je danas prepoznat kao fašistički simbol. Ne, to više nema smisla s plemenitom i pozitivnom simbolikom istočnjačkih religija.

Isto vrijedi i za izraz "Za dom - spremni": "Za dom" je hrvatski izraz koji se prvi put spominje 1684. godine u spjevu "Odiljenje sigetsko" Pavla Rittera Vitezovića. Ali ovaj bojni poklik, koji je tijekom povijesti korišten u književnosti i pjesništvu, zauvijek je osramoćen kad ga je vođa Ustaškog pokreta, Ante Pavelić proglasio službenim pozdravom tog pokreta i NDH. Hrvatska militantna struja, koja je stala na stranu Hitlerove ideologije, politički je iskoristila jedan dio narodne povijesti i kulturne tradicije i tako ga zauvijek obeščastila.

Iako dobar dio ljudi toga nije ni svjestan, gaženje izraelske zastave i retoričko pozivanje na gaženje Židova jest fašistička gesta. Dolazimo do jednog paradoksa: njemački narod, koji je u jednom dijelu svoje prošlosti, čak i institucionalno stao iza jednog velikog zla, smogao je na koncu hrabrosti suočiti se s tim i sa samim sobom i preuzeti odgovornost za to zlo, a jedna od nacističkih kvislinških državica još uvijek bježi i ne želi se suočiti sa svojom prošlošću suučesnice u jednom velikom zločinu i negiranju Židova, Srba, Roma i svih onih koji se nisu uklopili u njihovu "viziju" Svijeta. S druge strane, u jednoj zemlji "antifašista", "antifašisti" čine upravo ono što simbolizira taj "Hakenkreuz" iliti "svastika": pozivaju na gaženje židovskog naroda, a povod im je navodno iskazivanje podrške Palestinskom narodu. Da se razumijemo, svako normalno ljudsko biće osjetit će barem malo empatije prema protjeranim Palestincima i prema tragediji koja je zadesila jedan dio stanovništva u "svetoj zemlji", koja danas, sudeći po prolivenoj krvi, ni po čemu ne može biti sveta. Ali, zar se zlo može pobijediti zlom? Zar se tama može pobijediti tamom?

Zašto su ovdje prisutna dvostruka mjerila? Zašto se Izrael prezire iz dna duša (op. obratite samo pozornost na komentare), dok se istovremeno turskog predsjednika Erdogana službeno dočekuje sa svim mogućim počastima? Zašto se ignorira činjenica da Turska još uvijek odbija priznati činjenicu da je počinila monstruozni genocid nad Armencima? Po čemu se Armenci ili Kurdi razlikuju od Palestinaca i od drugih nevino ubijenih ljudi u Srebrenici ili u bilo kojem drugom dijelu svijeta? Po čemu se jedna nevina žrtva razlikuje od druge? Zar nisu svi mrtvi, kako je to u svom romanu opisao Boris Vian, iste boje?

Takvi nisu zaboravili ni vlastitog reprezentativca Ognjena Vranješa koji je na ruci istetovirao granice Republike Srpske, bhfizraelzenicapa ih je zamijenio tetovažom sata. Navijači su izvjesili transparent s natpisom "Ognjene, zakasnio si. Tvoje vrijeme je otkucalo", nakon čega su mu skandirali: "Ognjene, cigane, odlazi iz svetinje." Jest da je meni osobno smiješno tetoviranje bilo kakvih političkih oznaka (op. lokalna politika je, usput rečeno, prolazna), ali zar Drugi entitet, kojeg je Ognjen Vranješ na sebe tetovirao nije također dio Bosne i Hercegovine? Republika Srpska je naziv drugog entiteta Bosne i Hercegovine. Tako barem piše u Ustavu Bosne i Hercegovine. Što žele poručiti vlastitom reprezentativcu? Možeš igrati za Bosnu i Hercegovinu samo ako slijediš naše političke ideje i vizije? I onda se čude zašto mnogi odbijaju prihvatiti "njihovu" viziju Bosne i Hercegovine. Zanima me što bi bilo da je Džeko negdje na sebe nacrtao granice Prvog entiteta. Čisto sumnjam da bi i Džekino "vrijeme otkucalo"...

Koji je smisao u neprestanom pozivanju na tzv. "antifašizam" kad društveno-politička scena živi od negiranja svega onoga što se ne uklapa u njihovu sliku svijeta, neovisno je li tu riječ o Židovima, Srbima, Hrvatima ili _______ (proizvoljno ubaciti)? Pokušavajući opravdati sebe i svoj fašizam, pumpaju medijsku scenu vijestima o „onim tamo fašistima" kako bi pokazali da postoje i veći "fašisti". I poljudski "Hakenkreuz" i gaženje izraelske zastave plod su vjerojatno nesvjesne nacionalističke gluposti. Naši nacionalizmi su samo "užarene i zbrojene memorije nedovršenih obračuna" (Ž. Mardešić).

Zar nije konačno vrijeme da se prestane živjeti od prošlosti? Da se sada moram vratiti u prošlost, vjerojatno bih 1943. godine bio najveći antifašist i protivnik onoga što su zagovarali Hitler i njegovi poslušnici i marionete, ali već u prvim danima komunističke vlasti 1945. bio bih najgorljiviji antikomunist. Kako je moguće da bi isti onaj "JA" 1943. bio smatran komunistom, a već 1945. najvećim fašistom? Odgovor je u tome da su i komunizam i fašizam negativne ideologije duha koje ne mogu pojmiti postojanje "drugih" i "drugačijih" iliti onih koji malo drugačije razmišljaju i promatraju svoju stvarnost.

Nakon rata i borbe protiv jedne antiljudske ideologije, kakva je zapravo nacizam, partizanski se pokret nakon rata sunovratio u maligni totalitarizam. Partizanski pokret je uključivao i ljude koji su bili i protiv komunizma. Sjetimo se da je HSS (Hrvatska seljačka stranka) bila jedna od predvodnica u borbi protiv totalitarnog ustaškog režima. Dakle, svođenje borbe protiv fašizma samo na komunističke zasluge na ovim prostorima apsolutno je neprihvatljivo. Borba protiv fašizma je bila borba svih onih ljudi koji nisu mogli prihvatiti da netko treba umrijeti ili doživotno biti u zatvoru samo zato što je - drugačiji. No, poslijeratni komunistički obračun sa svim neistomišljenicima omogućio je komunistima potpuno prisvajanje antifašističke borbe na ovim prostorima. Cijela se borba za bolji svijet svela na dva aksioma: 1. "Biti antifašist = biti komunist", 2. "Biti antikomunist = biti fašist". Tko je god zazirao od komunističke ideologije (koja, budimo realni, nije prihvaćala drugačiju misao od one dominantne), tko je god odbijao prihvatiti idolatrijsko štovanje mitskih osoba i likova, taj je odmah bio ne samo sumnjiv nego i unaprijed osuđen kao nacionalist i fašist. Naše podijeljeno društvo još uvijek ne može razlikovati nacionalizam od nacionalne osviještenosti. U prvom primjeru imamo pred sobom zastranjenje, isključivost, netrpeljivost i diskriminaciju, a u drugom zakonitu pripadnost i izražavanje te pripadnosti jednom narodu i identitetu kojeg taj narod baštini.

palestinaSmatram da se jedini pravi izlaz iz ovog "vražjeg kruga" nalazi u pomirenju, koje se ne boji suočiti s vlastitim zlom i preuzeti kako osobnu, tako i kolektivnu odgovornost. Oni ljudi koji ne mogu oprostiti, jer ne znaju oprostiti, to su ljudi koje je obuzela pomrčina duha. Oni u svemu vide neprijatelje. Oni u drugima ne mogu pronaći ništa pozitivno. Svatko tko iskoči iz njihova vidokruga - potencijalni je neprijatelj, a ne osoba od koje se možda nešto može naučiti. Takvima je potrebno strpljivo pomagati da raskrinkaju zlo te da preobraze zlopamćenje koje se nalazi u njima. Jer, u kolektivnoj svijesti svakog postoje neki grijesi i nepravde koje traže javno priznanje kako bi se cijelo društvo moglo distancirati od "grešnih" posljedica koje razdiru srca i duše mnogih (slijepih) sljedbenika. Narod koji nije spreman suočiti se sa zločinima koji su počinili njegovi pripadnici, osuđen je na ponavljanje istog.

Nacistički simboli, koliko god njihovo korištenje pokušavali opravdati, predstavljaju gorku muku i povijesno realnu mogućnost istrebljenja ne samo jednog nego više naroda. Ako ne možemo poštovati tuđu bol i ogromne ljudske gubitke, ako ne možemo i ne želimo dopustiti onima pored nas da budu ono što žele biti (dokle god, naravno, nikoga ne ugrožavaju), odakle nam onda pravo nazivati se - ljudima i "antifašistima"?

Fra Dado Milas