Danijela Luburić: Taj odlazak u Vukovar neću zaboraviti dok god dišem

Vukovar, Danijela Luburić

"Hoćeš samnom u Vukovar?”, upita me tata. “Hoću.”, odgovorih

Sunce je tek počelo izlaziti, a magla se spustila do zemlje. Rosa se uhvatila za prozorsko staklo. Sve je bilo tako pusto. Mene su prošli trnci, a suze su mi ispunile oči zbog svih priča koje sam slušala o ratu i Vukovaru.
Znate ono kada pokušavate neke situacije predočiti? – e pa, zato suze u očima!

Progutala sam knedlu. Nisam zaplakala. Došli smo ispred bolnice, bila sam dobro. Jesam, svega mi. Ispred bolnice kreće Kolona sjećanja. Čitaju tekst o Vukovaru, mene sve stišće u grudima, hoće srce da pukne, susprezem suze da ne zaplačem. Ne znam ni ja šta mi je ni što sam toliko osjetljiva.
Ljutim se na samu sebe.

Prolazi dvoje u crnini. Majka i sin. Netko govori kako je njen muž tu poginuo. Prolaze invalidi.

Gledam svoga tatu živa i zdrava pored sebe i gledam u nebo da zahvalim Onome Gore što je tu jer ja sam mogla biti s mojom mamom u crnini.

Valjda te tek u određenim godinama zvizne šamar realnosti.

Gledam Lidiju, Marinu, Marijanu i ostale žene pored sebe i plačem. Plačem jer su one ostale bez muževa u tom istom ratu. Gledam Sabljića koji nije ni imao priliku da upamti oca.
I Ivo je bio blizu.
Gledam očeve i majke koji su izgubili sinove. Gledam djecu koja nisu upoznala svoje očeve. Gledam žene koje na datum godišnjice braka pale svijeću na grobu i vjerno se drze zavjeta kojeg su dale na vjencanju čak i nakon smrti.

Došlo mi je da odem do tate i zagrlim ga da prestane disati od jačine moga zagrljaja, ali nisam.

Samo znam da se moje postovanje prema tati toga dana promjenilo. Da mi je u očima bio veći od svih veličina i da sam osjećala veliku zahvalnost i da mi je bilo žao svake situacije u kojoj sam bila imalo bezobrazna prema njemu.

Znam da čudo zvuči, ali mene je taj posjet Vukovaru promjenio. I moj pogled na život i moje stavove.
Taj odlazak u Vukovar neću zaboraviti dok god dišem i pišem ovaj tekst jer sam tužna što danas ne mogu biti tamo.

Sjećam se kada je Klapa sv. Juraj u onoj tišini svojim anđeoskim glasovima zapjevala pjesme “Stoji grad” i “Oči u oči”, da suze više nisam mogla da zaustavim. Jecala sam. Lidija mi je prišla i zaglila me da me utješi, a meni još gore jer zamisli, koliko je snažna ona koja tješi mene, a s mužem razgovara nad njegovim grobom.

Više se ni ne sjećam zbog čega sam plakala, ali samo sam gledala u nebo i pitala Ga, zašto je taj rat morao ikada da se dogodi.
Bijeli križevi. Bez imena. Na stotine njih tamo na zelenoj livadi. Imena nestalih, ubijenih…
Ovčara i strašna priča koja stoji iza nje na još strašnijem mjestu i onda te opet trnci prođu.

Spomen dom Ovčara. Sačuvane stvari od nastradalih. Nekoliko krunica, obiteljske fotografije… – sve ono što nosiš uz sebe da te čuva i tješi.
Imena poginulih, nestalih, koja nestaju u vrtlogu. Mrak. Hladnoća. Svijeće.
Ravnica.

Najstrašnija mi je ona prekrasna ravnica. Kada zamišljaš rat ondje i sve te nemile događaje, krv ti se sledi. Slavonija je prekrasna, a koliko god je prekrasna toliko je tužna.
Toliko plače.

Bolnica. Tad sam ušla u nju i zaklela sam se da neću više nikada jer me priča o bolnici i sve sto sam u njoj vidjela, dotukla. Dječji crteži. Mala, minijaturna prostorija, crnja od najcrnje noći u kojoj čuješ glas sa radija koji obaviještava o stanju okolo. Poželiš pobjeći od tamo. Makete djece,nastradalih, zena…
Igračke. Pisma.
Informacije o događajima. Hodnik u kojemu je na pločicama, po datumima, ispisano koliko je pacijenata taj dan stiglo, koliko njih je izgubilo živote.

Otisak “krmače” na plafonu. Mrak. Rat. Zvukovi. Strah.
Jedva sam čekala izaći na sviježi zrak. I požalila sam što sam ušla jer neke situacije za one osobe osjetljive prirode je bolje ni ne znati.

Sve što ja mogu reci za kraj, to je da svi oni koji nisu, trebaju otići u Vukovar. Trebaju da dožive i shvate. Jer ja sam tek tad shvatila.

Samo da rata ne bude.

Ja sam svijeću za Vukovar upalila, a jesi li ti?