Tužna priča industrijskih divova

trazim posao
Tvornica olovaka Zagreb d.d. osnovana je u Zagrebu 1937. Iz malog pogona za proizvodnju olovaka i pastela izrasla je u današnje suvremeno dioničko društvo s dugogodišnjom tradicijom u proizvodnji školskog i uredskog pribora... stoji na web stranici ove, nekad uistinu velike i značajne hrvatske tvrtke, čije smo olovke, davno prije kineskih, svi grizli u prvim, ili zadnjim klupama.

To »današnje suvremeno dioničko društvo« je upropašteno nečijom pohlepom, namjerom da se na atraktivnoj lokaciji tvornice u Zagrebu, koja se prostire na 60 tisuća četvornih metara, izgradi još luksuznih stanova i poslovnih prostora. U kojima, dakako, proizvodnje neće biti, već kakva franšiza za uvoz nečeg što je proizvedeno negdje drugdje, izvan granica Lijepe Naše.

Priča viđena stoput unatrag nezavisnih nam 25 godina ispričana je još jednom, a preostalih će četrdesetak radnika TOZ-a na burzu, odakle povratka u radni svijet nema.
Desetine drugih

S propalim TOZ-om kao povodom, čiji dug od oko milijun kuna sigurno nije bio razlog zbog kojeg ga se pokopalo, pa se postavlja pitanje zašto ga je netko gurnuo u grob, podsjetit ćemo se desetaka drugih propalih poduzeća, nekadašnjih velikih brendova u Hrvatskoj, koja su, s nerealnim brojem zaposlenih i neodrživim troškovima općenito, odavno načeta u socijalizmu, da bi dokrajčena bila tajkunskom privatizacijom, ratom, a kasnije i prevelikim financijskim apetitima onih koji su poduzeća uništavali kako bi na njihovim lokacijama gradili stanove i, najčešće, trgovačke centre. Danas pak ostatke ostataka nekadašnjih velikana uništavaju dugotrajni stečajevi.

Prvomajska, Jedinstvo, Šavrić, Nada Dimić i Vesna, Biserka, NIK, DIOKI, Gorica, TLOS, Rudar, Lim, Polet, Uljara, Naprijed, samo su neki od ugašenih brendova, nekadašnjih industrijskih divova u Zagrebu, u kojem je 80-tih godina prošlog stoljeća u industriji radilo gotovo 140 tisuća radnika, a danas jedva tridesetak. Na mjestu Šavrića, nekadašnjeg diva u proizvodnji namještaja, niknuli su trgovački centri, tekstilna Nada Dimić u centru Zagreba pretvorila se u neuređeno parkiralište. Samo su u tekstilnoj industriji u Zagrebu izgubljeni deseci tisuća radnih mjesta, i na zagrebačkom terenu danas gotovo da tekstilnog pogona više ni nema. Deseci tisuća radnih mjesta nestali su i u Gredelju, Katranu, Zagrepčanki, u Končaru, TEŽ-u, RIZ-u, mnogobrojnim drugim tvrtkama od kojih neke još opstaju, no pitanje je dokad.
Nestali s tisućama zaposlenih

Na riječkom je području samo tijekom 90-tih godina divlja privatizacija poharala oko 30 tisuća radnih mjesta. Nestali su, zajedno sa svojih oko tri tisuće zaposlenih Jugolinija, a i Torpedo osnovan daleke 1853., u kojem je u najbolja vremena radilo oko četiri tisuće ljudi. Dodajmo i Rikard Benčić, čiji su radnici proizvodili tehnički zahtjevne Boschove pumpe. Tvornica papira, koja je neprekidno proizvodila 180 godina, i još 1991. bila druga u Europi po proizvodnji cigaretnog papira, nepovratno je, također s oko četiri tisuće zaposlenih, propala. Nestali su i, jednako tako, Tvornica konopa, Brodomaterijal i GP Primorje, građevinski div u kojem je u najboljim vremenima radilo oko devet tisuća ljudi. Nema dugo da je nakon dugotrajne agonije zakucan i posljednji čavao u lijes Dina Petrokemije, koja ja, zajedno sa pogonom DIOKI-ja u Zagrebu, ne još tako davno bila treći po veličini hrvatski izvoznik. Rijeka je izgubila i proizvodne pogone Istravina na Gornjoj Vežici, a zajedno s njima iz Rijeke su odlazili i ljudi. Unatrag davadesetak godina grad je izgubio oko 30 tisuća radnih mjesta i 40 tisuća stanovnika.

U Dalmaciji je u istom tom razdoblju izbrisano, uništeno oko 65 tisuća radnih mjesta. Nestale su, redom, Jugoplastika koja je u svoja najbolja vremena brojala oko 13 tisuća zaposlenih, samo u Splitu njih oko osam tisuća, na čijem su se nekadašnjem radnom mjestu danas smjestili trgovački centri i stanovi. Nema više ni Jadrantekstila niti Dalme, koja je zapošljavala oko četiri tisuće radnika, a danas njih dvjestotinjak. Nestali su ili nestaju i sinjska Dalmatinka, Cetinka iz Trilja, mnogobrojna radna mjesta u Dalmacijacementu, Brodosplitu, Jugovinilu iz Kaštela, nema više ni manjih dalmatinskih tvrtki poput Tegnogradnje, Salonacoopa. Izgubljen je nekadašnji Salonit Vranjic koji je još početkom devedesetih zapošljavao više od tisuću radnika. I na zadarskom je području nestalo pedesetak nekad jakih poduzeća, u kojima je radilo oko 20 tisuća ljudi - Boris Kidrič, Kožara, Otočanka, Vlado Bagat, Vinil-plastika, Tvornica duhana, Croatia Zadar Line, GP Zadar, GP Jadran i tako dalje.
Dokrajčeno u modernoj Hrvatskoj

Situacija ništa bolja nije ni u drugim područjima Hrvatske, čija su mnogobrojna propala poduzeća preživjela i raspad Austro-ugarske i Kraljevine Jugoslavije, nadživjela NDH i Jugoslaviju, da bi bila dokrajčena u modernoj Hrvatskoj. Mnoge su firme propale i prije divlje privatizacije, prije rata, budući da smo padom željezne zavjese izgubili nama glavno izvozno, istočno tržište, preplavila nas je suvremenija, često i kvalitetnija roba sa zapada. Nekonkurentnost domaćih tvrtki bila je, osim toga, zacementirana i prevelikim brojem zaposlenih po poduzećima, što je njihovo poslovanje činilo nenefikasnim i neodrživim.

U Slavoniji je izgubljeno oko sto tisuća radnih mjesta u nekoliko desetaka tvrtki koje su nepovratno uništili rat ili privatizacija. Borovo je jedan od rijetkih slavonskih, ali i hrvatskih brendova općenito koji se diže iz pepela, no činjenica je da danas zapošljava niti stotinu ljudi, naspram nekadašnjih oko 23 tisuće, koji su krajem 80-tih proizvodili više od dvadeset milijuna pari obuće godišnje. Samo je u Osijeku u prvih dvadeset godina samostalne Hrvatske ugašena polovica nekadašnje tamošnje industrije i izbrisnao oko dvadeset tisuća radnih mjesta. Nestala je Tvornica žigica Drava, Tvornica kože, Svilana, tvorica namještaja Mobilia, nema više ni Osječke ljevaonice.