Priče iz Hercegovine: Selo treće nesreće

...da mu je tu suđena granica i da je neka sila u podnožja utisnula vodu, a s druge strane druga obzorja i drugu planinu, a na malenom prostoru između kamena i vode, u samom dnu te surovosti, čovjek je utisnuo svoj život.

Neki oblici u suton djeluju pomalo i zastrašujuće, doduše ako ih tako želite doživjeti.

Grabovica je kombinacija divlje i surove ljepote, dovoljno blizu svemu i dovoljno daleko od svega, taman koliko je katkada potrebno sudbini da ovdje dovede nevolju koju nitko kadar pripomoći neće moći ni vidjeti niti čuti, niti će ju, eto, itko zatečen tu preživjeti.

Pišući o Grabovici ovih tjedana, saslušao sam mnoge ljude. Sve se vrti oko istog događaja, tragedije i pokolja iz 1993. godine, i jasno je da se angažman tolikih vojnih snaga Armije BiH, nazočnost tolikog broja važnih, gotovo ključnih časnika te vojske, ovdje nije mogao dogoditi bez znanja političkog vrha Bošnjaka, bez njegovog utjecaja, kao ni bez znanja i koordiniranja Glavnoga štaba, ali sve je uzaludno jer se ključ ove nečasne radnje i pokolja nad stanovništvom Grabovice još drži u rukama ljudi koji su još očito od presudnog utjecaja u Sarajevu i koji su jači od svakoga suda.

Bitke na Neretvi

No, neće to biti prvi pokolj ovdje. Veliki se pokolj dogodio i 1943. (uvijek ''treće''), dio toga mi je bio znan, kao i svima nama dok smo slušali nastavu o događajima iz Drugog svjetskog rata i gledali filmove o tome, no, neke stvari debelo su prešućene. Tako će mi Vlado L. pričati, a on je bio dugo godina važan čovjek u upravi naših željeznica, da je jednom davno, još u dobroj tjelesnoj kondiciji, za proslavu Dana željezničara, sa nekim kulturno-umjetničkim društvom u Mostar došao i bivši partizanski ratnik od ugleda Stevo Opačić. (Imaju dvojica, ovaj je umro, bio je prvoborac). Pa ga Vlado vozio u Sarajevo.

I, kad su prolazili ovuda, baš pokraj ove stijene u koju je zadjenut ovaj natpis, Stevo ga zamolio da stane. Dugo je Stevo gledao uokolo, naginjao se nad vodu, dlanom iznad obrva okretao glavu po brdskim vijencima. Bio sam baš ovdje 1943., rekao je prijatelju.

Ovdje je bilo najgore. Ovdje su bile ključne borbe i sada se sjećam gotovo svakog našeg i talijanskog položaja. Sve je ovo bilo krvavo. Sve ovdje oko ovog mosta. Zarobili smo puno Talijana. Već je puno bilo mrtvih, i naših i njihovih, puno više njihovih. Bili su jako mladi. Spremao se pokret prema Boračkom jezeru. Pripremili smo zarobljenike za taj naporni marš. Ali, došla je zapovijed da ih pobijemo. Nije nam to baš bilo jasno, ali kada zapovijed izda Koča Popović, nema zajebancije. Sila je Talijana ovdje pobijena i bačena u vodu. Tijela su zapinjala o potpornike ovog mosta. Nešto smo ih poveli sa sobom. Ali, kada smo došli na uzbrdicu prema Boračkom jezeru, Talijani su počeli posustajati. Čudilo nas je kako su tako mladi, a posve nepripremljeni za ratnike. To je jedva hodalo.

Zastajkivali smo, a onda je negdje sa čela kolone došla zapovijed da ih se pobije. Čuo sam te rafale.

Nakon rata Koča Popović je obavljao važne dužnosti, jako ga se guralo u diplomaciju.

Italija, premda je potpuno okrenula glavu od poraženog fašizma tada držala do ljudskih prava i (ne)čovječnosti ratovanja. Znala je za ova masovna pogubljenja. I Koča nikada neće vidjeti Italiju, tamo ga je država proglasila nepoželjnom osobom.

Jedan drugi Stevo, Jurić, nije tako davno umro u Rijeci, isto bio partizan. Banjolučanin.

E, taj je mom prijatelju dr. Ostojiću, s kojim je prijateljevao u tom gradu prije ovoga rata, pričao slične stvari koje su se dogodile ovdje, a, eto, ispada da za puno njih nismo znali niti sada znamo, kao što ni o pokolju nad Hrvatima ovdje iz 1993. nikada nećemo sve doznati, uostalom kao ni o jednom drugom među ovolikim pokoljima svih nad svima u ovoj sjebanoj zemlji. E, taj Stevo vazda šutio kada je bila priča o obračunu s četnicima u vrijeme Bitke na Neretvi. On se nalazio u samom središtu zbivanja.

Pa, jednom kad mu je nečija samohvalna priča išla previše na živce, ispričat će on svoj dio sjećanja doktoru. Ovako nekako mu je išla priča: "Mi smo bili crknuti. Tifusari, ranjenici, glad, umor, studen. Četnika između petnaest i dvadeset iljada. Moramo proć, ali svejedno nam je hoćemo li, jer smo ionako bili polumrtvi, samo da se to jednom završi.

Četnici odmorni i siti, tu su, svi iz istočne Hercegovine i istočne Bosne. Naoružani do zuba, sve im Talijani dali. Dobro filmovi i propaganda, sve je to uredu, ali, doktore moj, oni nas tad stukli! Ali, uz Tita bila ona engleska misija. Pa je Churchill zvao Dražu i nagovorio ga da nam napravi koridor. Dotle su klali sve na što su naišli. Osobito hrvatske i muslimanske civile. Mi, kad god dignemo glavu - njemačke 'štuke'. Ubiše! Moramo preko Neretve, pa šta bi - bi! Sve se pred nama crni od četnika. Kad... razmakoše se.

Dobili smo zapovijed da oborimo cijevi k zemlji i krenemo. Kuda upičkumaterinu!? Kroz četnike, neće pucat, ne smiju. Tako je bilo: oni se razmaknuli, psuju i jebu nam mater, jauču od mržnje, ma krv im iz očiju prska, jezici sikću ko zmijski, ali, prošli smo do mosta."

O ovome nismo ništa nikada čuli. Ni u školi niti vidjeli u Bulajićevu filmu. Nakon ove kratke epizode, jasno je iz Jurićeve priče, došlo je do konačnog obračuna i partizani su zapravo uništili taj pokret, makar kao vojnu silu. Pokret je, kako znamo, još aktivan.

Dapače! Doktor priča kako je taj Stevo bio skroz neobičan, posve iskren čovjek koji nikada nije preseravao o junaštvima. Bio je antifašist, dijete iz miješanog braka, partizani su bili njegov svjesni izvor. I, kad će doći vrijeme pred ovaj rat, moj prijatelj doktor htio se posavjetovati s njim, što i kako dalje, jer je situacija bila napeta, a Banjaluka se polako pretvarala u zborište srpskih vojnika u raznim uniformama. Da idem ja sa ženom i djetetom u Sarajevo, ionako sam tamo studirao, znam sve tamo, ha, Stevo, šta misliš??

"Znaš ti, moj, da ne kažem šta! Kud ćeš u Sarajevo? Kad su ovi ovdje ovakvi, oni s Romanije su deset puta gori! Oni jedva čekaju da pokolju Sarajevo!"

Stevina priča je iz 1991., doktor ga je poslušao, a i sam Stevo otišao je u Rijeku, gdje je donedavno živio. Ostalo znamo i sami.

Jedna pojava, tipična za hercegovačko kraško tlo, vidljiva je i ovdje oko Grabovice.

Škripe. Te prirodne udubine u kamenitu tlu. Negdje su uskih otvora, a unutrašnjost im se širi poput tikve. E, u njih su se vazda krili ljudi koji su od nečega ili pred nekim bježali. U svakoj fazi povijesti. Tražiti progonjenog po škripama bilo je isto što i sjesti na mravinjak i pogoditi mrava koji vas je ugrizao. No, te škripe postale su najtraženije nakon Drugog rata. Tada je nastala imenica škripari. Ljudi koji su se krili po škripama, a bježali od nove vlasti, jer je lagala o amnestiji. Bili su to pripadnici poraženih snaga na zapadu Hercegovine, masovno, premda ih je bilo i među pripadnicima drugih nacionalnih skupina i poraženih na istoku Hercegovine. Ali ta je pojava obilježila cijelih deset godina iza rata baš ovuda, pa sve do imotskih i sinjskih brda na jugozapadu i širokog zahvata oko Rame i Vran-planine na sjeverozapadu. Taj lov je trajao dugo, ovdje se ratovalo i žestoko i krvavo. O tome se šutjelo.

Anitin "Medaljon"

Anita Martinac upravo dovršila roman "Medaljon". Znam detalje iz te kronike svjedočenja, jer sam uredio taj rukopis. Spominje se i Grabovica i ova stanica. Na njoj je kroz prozor iz vlaka iskočio Ante Marić, najuporniji škripar Hercegovine. Ratovao čovjek na ruskoj fronti, pod Staljingradom. Odvela ga tamo Vražja divizija. Sasjekao ga neki šrapnel i godinu visio po njemačkim i bolnicama po Poljskoj. Mjesecima putovao doma, u Gorance u Hercegovini. Osudilo ga na smrt zbog lažnog svjedočenja neke žene da je ubio nekog Stjepana e da bi mu ukrao opanke. Odmah su joj povjerovali, a kako će kronike pokazati, toj se mističnoj gospođi povjerovalo još osamdesetak puta, što će reći da je bila dežurni svjedok i puno ljudi poslala u smrt. Svejedno je živjela mirno do smrti, svi su je mrzili, ali nitko ju nije dirao. Ni potomci Ante Marića, čovjeka osuđenog na smrt bez ikakva razloga. Pa je baš ovdje umakao u brda i pridružio se škriparima.

On je bio poseban i po tragičnoj priči, jer sve čega se doticao umiralo je, umirali su i ljudi za koje se samo sumnjalo da su u doticaju s njim! U dijelu škriparske povijesti Hercegovine ostat će upamćen kao bjegunac koji je izludio najviše načelnika policije, predsjednika komiteta partije, republičkih i saveznih partijskih funkcionara, uglednih udbaša i vojnih zapovjednika; naime, Ante je bio posljednji škripar u Hercegovini, na prijevaru uhvaćen u zimu 1951.(!), a strijeljan u rano proljeće, uza zid kasarne u Sjevernom logoru u Mostaru, gdje se sad studenti, poput gušterica, izlažu prvim zrakama proljetnoga sunca, nezainteresirani za nešto što je bilo do pred dva sata, a kamoli za nešto što je bilo sredinom prošlog stoljeća. Tako i treba!

Oho!, evo još jedne fine priče u Grabovici, mislim mogla bi biti: most i pod njim vrelo...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje