Priče iz Hercegovine: Desant na Neretvu

... s povremenim pogledom na požare i slušanjem cvrčaka koji delirično koncentriraju dan - noć, te prečestih zavijanja sirena vozila Hitne pomoći.

Prestrašno je živjeti u Mostaru ove sezone, temperatura se više od četrdeset dana ne spušta ispod 35 Celzijevih. Predvečernji Izlasci na Gorance doista su spasonosni i tema je ondje sukladno prostranstvima, no, napokon je bilo vrijeme i za neko uzbuđenje za koje više nije smjelo biti odgađanja: idemo na rafting na gornju Neretvu, zapravo ide jedna naša posada od ukupno dvije koje se mogu formirati od članstva našeg Rotary Cluba Mostar, koji postoji već trinaest godina i kojemu sam ja, ni kriv ni dužan već drugu godinu predsjednikom.

Ban Ki Bu

Izdati svoje članstvo ne bi bilo uredu, pa smo se u rano jutro sabrali na sjevernom izlasku iz grada, reducirali auta na dovoljna dva, u bingi kupili sve što trebamo i što ne trebamo, te smo se u sat vremena našli u meni bezimenom naselju u Konjicu, kod našeg domaćina Tufe, vedre momčine i jednog od mnogobrojnih Konjičana koji se bave organizacijom ove u nas sve popularnije ljetne zanimacije, na kojoj sam ja, barem što se Neretve tiče prvi put. Pali su humorni pozdravni govori u kombinaciji s nešto domaće rakije, puno pita ispod sača, tri vrste sireva, krupnih orošenih rajčica i dosta humora. Iskusniji su se već preodjenuli i moji rotarijanci načas su mi izgledali smiješni kao dječica koju je razrednica povela na izlet. Tu ostavljamo sve što ne bi smjelo biti mokro - makar sam ja tako mislio - te nas je naš skiper Amar poveo do kombija, a ovaj uz goru što se nadvija nad rijekom i s nekoliko krivina se dalo uživati u nesvakidašnjoj panorami Boračkog jezera. Ispred nas su prašili kombiji sa natovarenim čamcima, a mi smo prašili onima iza nas, te sam se čudom čudio gdje je sve to krenulo. Ima do gore, nije da nema, ali u priči i pjesmi brzo prođe to zavojito uspinjanje i uskoro je svaka posada spuštala svoj čamac do žala s kojega se obično starta, negdje ispod Glavatičeva. Koliko je tu samo mladosti! Vidi se da im nije prvi put, sve rade zajedno, i cure i dečki, navlače prsluke, nabijaju kacige, brzo, kao da ih nešto tjera u rijeku, usku i hirovitu, koja nije kao ona istoimena rijeka sto kilometara niže, na kojoj sam se rodio i koja je odavno dosadna, spora, debela i prljava, ovo je dakle Neretva odmah ispod litica iz kojih izvire, modra i čista, hladna i zanosna - ona zove. Marko Tadić ugurao je golemo brdo raznih tekućina u čamac, imenovao sam ga za šefa odnosa s drugim posadama, što će se pokazati potrebnim, Edu Batlaka vitezom od prvog vesla, Marinka Marića vitezom od buka, Enver Mićijević će biti šef dokumentarnog odjela, fotografiranje i to, Nevzet Sefo će biti stražnji skiper, a ja, ja sam predsjednik. Zlatana Buljku smo preimenovali u Ban Ki Bua, jer nijedan RC u našoj zemlji, a sve ih znamo - nema takvog glavnog tajnika. I da govori toliko jezika. Druga je stvar što smo od Markove logistike nakon nekoliko sati pozaboravljali i materinski!

Nismo se baš ugledali na mlade ljude koji su se propisno pripremili za rafting, izgledali smo kao neformalna inspekcija s plaže i uskoro smo se prepustili čarima klanaca koji su se nekada, ne zna se kad, razdvojili tek toliko da ova čarolija od vode ima kud proći. Gledao sam masu televizijskih emisija i dokumentaraca o ovom dvadesetak kilometara dugom kanjonu, gledam slike, ljudi to dijele međusobno na sto načina, slušao sam one koji su bili, ali sve je to ništa dok sam ne vidim. I ovakvo što, barem do sada, nisam vidio. Visoke litice su stranice slikovnice ispisane vodom, a bukovi njezina fabula, to se naprosto pisati ne da. Najbučnija je ovdje - tišina. Tišina u kojoj je neponovljivo promatrati stijenje izlokano vodom, pa vam se može učiniti da su to kapije koje vode u dubinu svijetlih stijena, imaju oblike onih mediteranskih volti, odsvuda izbija voda i u zavjesama se spušta do Neretve, svaka posada zaustavi se pod jednom od njih, na neobično tuširanje.

Prvo odmorište ušće je Rakitnice u Neretvu. Tu se treba doći i - gotovo. Dvije vode iz njedara stijena nastavit će dalje pod imenom jače, mi za njom i u jednom trenu mi se učinilo da je možda i stotinu čamaca i osam stotina ili tisuću veslača na ovu rijeku izvelo tihi desant, bez nakane da ju ičim obeščasti. Bukovi su sjajno mjesto za susretanje s drugim posadama; tu ih se nabije po nekoliko, te, kad smo se već tako sreli, a nikud ne žurimo, onda su Marko i njegov PR kolega iz drugog čamca odmah započinjali s robnom razmjenom. Vjerovali ne bi kakve sve delicije ljudi vuku sobom. Na meni nije bilo ni milimetra suhog tkiva, a ovi iskusni macani i njihove dame - rekao bih da su iz Konjica - sve suho imaju. Još imaju gitaru, te im se približi i do desetak posada, samo da bi istu pjesmu zapjevali. A i oni imaju svoje PR ljude! Tu se upitam zašto uopće veslamo, ma ništa veslo, neka ide kako ide i dabogda sve to cijeli dan trajalo. I potrajat će. Jedino bismo se pred bukovima morali malo potruditi, da se Amar ne muči sam. Rijeka je iznimno, iznimno niska i nudi do sada skrivane prizore: terasasto stijenje i podlokane hridi, izranjaju novi kameni šiljci, bukovi su plići, uži, brži pa time i uzbudljiviji. Nema kakvih se jezika ne čuje među posadama. Ali svi na isti način vrište, još pred bukovima, kada adrenalin neizbježno nailazi kao svježi dašci s vode. Bože, bože, ljepote... Nekoliko kilometara pred Konjicem, po brojnim žalovima uživaju ljudi, s jedne visoke hridi skaču dečki. Na glavu. Uspe se i cura, mislim, želi se slikati. Ma, kakvi, otisnu se i ona. Na noge. I to kakve!

Gomile svega

Spust, ovisno o spremnosti posade, visprenosti i iskustvu skipera traje između četiri i neutvrđenog broja sati. Koliko tko voli. Mi smo htjeli cijeli dan. Pošli smo kao treća, a na ispod znamenitog i posljednjeg, Džajića buka, stigli kao posljednji. Između nas je prošlo možda i stotinu čamaca. Nitko više kilometrima nije imao suhu cigaretu. Nosimo svoj čamac natrag, svi nose, cijeli se put šareni od boja pristiglih s rijeke, nismo se upoznavali, nije bilo potrebe, a i zaboravili bismo tolika imena. Ali svi smo u tih dvadesetak kilometara bili isto: ljudi koji vole vodu i druge ljude koji vole vodu i prirodu. Svi su otišli svojim domaćinima. Tufu smo zatekli u drugoj košulji. Subota je, po gradu je puno svatova. On povremeno dođe promijeniti košulju i dopuniti novčanik. Opet nazdravljamo. Stiže kasni ručak ili rana večera. Gomile hrane i svega. Naglašavam ovo zbog cijena; rafting aranžman stoji 60 KM i uključuje sve opisano. Nije neka pljačka, a uza to, da nije ovoga, što bi onoliki svijet po i osobito oko Konjica radi? Ovako, svi imaju vezu s ovim: gazda Tufo i tko zna koliko još pružatelja ovakvih usluga, skiperi (računam da ih je angažirano najmanje stotinu!), vlasnici kombija koji odvoze čamce i njihovi vozači, jer sve gazde nemaju skupe kombije, proizvođači opreme, sira, kajmaka, suhog mesa, rakije i vina, sokova i čajeva, kolača, mesari, slastičari, pekari... I svi su se našli u toj cifri. I svi zadovoljni. Pišem ovo dok pomalo osjećam kako mi se debelo crijevo "javlja", ali ništa strašno, budući da znam za problem s njim. Nekada je dovoljno da se malo prehladim i bude velikih nevolja i kljukanja skupim lijekovima. Ovako sam cijeli dan bio u hladnoj vodi, nakon valjda četrdeset godina disao sam s Neretvom i - ništa. I još smo isto sati putovali do Mostara, prič'o im ja kako je Zuko Džumhur šinobusom putovao sedam dana od Konjica do Ploča, pa možemo i još sedam sati do Mostara. Još suhi!

Odite na ovaj rafting, učinite to sebi! Ako vas ovaj moj vodopis neće potaknuti, samo ukucajte rafting na tražilici i otvorit će vam se svijet pokraj kojeg živite, a ne znate za nj. Šteta.

Dragan Marijanović/Oslobođenje