Hercegovina: Šuti zemlja, jer kad bi pričala kazivala bi krvave legende i preteške predaje

Mnogi ratovi kročili su Hercegovom zemljom. Mnogi sinovi ugradili su svoje živote u povijest i budućnost ove grude, za opstanak svog naroda na ovim prostorima.

Nebrojene majke i danas su zavijene u crno, u znak opomene na silne žrtve uklesane u povijest ove Humske zemlje. Mnoge su bure i oluje, nevolje i nedaće, pritiskale ovu šaku crnice. Mnogi su je prisvajali, mnogi su je bez ikakvog prava svojom zemljom zvali.

Bezbrojne priče, strahote i tajne krije ona u sebi. Šuti zemlja, jer kad bi pričala kazivala bi krvave legende i preteške predaje. Teška je i krvava njena povijest! Ali ona se jošte ne da! Vjekovima ponosna stoji pod nebeskom kapom, nijemo krijući u sebi ožiljke i rane koje su joj nepravedno zadali.

U mučeničkom trudu obrađivali su zemlju naši preci. Tvrdim žuljevima milovali lozu, svojim znojem napajali smokvu, vrelim staračkim suzama šipak umivali, u ranu zoru brali duhan, u pustoj noći brojili zrna pšenice za idući dan... Ne rijetko su naši stari, sa svežnjem na ramenu, odlazili u strani, tuđi svijet. Išli su po koru kruha, išli su da bi preživjeli.

Teško je i preteško nekada bilo preživjeti na ovim prostorima, na ovoj goleti. No, naši preci se nisu dali slomiti! Ispuštajući dušu nerijetko su znali opomenuti svoje potomke kako je ova zemlja dana od Boga. Jest, škrta je njena zemlja, ali Hercegovina ima dušu! Ima nešto sveto u njenom kršu i kamenu, u svakoj njenoj stopi. Pred samu smrt su se sjećali naši preci kako im je Hercegovina predana da ju čuvaju i brane, da je vole onako kako se to činilo od stoljeća sedmog, i predavali su je u ruke svojih potomaka s istom tom oporukom.

Svima nam je dobro znano kako je ova zemlja od pamtivijeka poznata i po svome vinu. Ne bez razloga, jer kažu da je najslađe ono što nastaje iz vlastite muke i truda. A vino na ovim prostorima nastaje baš tako, iz mnogo žrtve, znoja i zalaganja.

Nije lako iz suhe i škrte zemlje dobiti kapi opojnog i slatkog vina. Po cijelu godinu strepi seljak nad svojom vinovom lozom. Boji se i kiše i suše, i vjetra i sunca, i žege i zime, boji se svega što bi moglo uništiti plodove njegovog mukotrpnog rada. Čuva hercegovački seljak svoju lozu, baš onako kako majka čuva svoje prvorođenče - hrani je suzama, miluje žuljevitim rukama, preporučuje u svojim molitvama...Dug je put od mlade loze koja se svojim sporim, čvorastim kretnjama penje ka suncu da bi se na kraju pretvorila u vino.

Dok govorimo o vinu, zapravo pričamo o žili zemlje ispod kamena, žili kucavici koja će postati vinom. No, kad loza urodi plodom, zrelim i rumenim, slatkim i bijelim, grožđem, nitko nije sretniji od njega. Ubere tada plodove svoje muke, i odmara uz pjevanje mladog vina...

Hercegova zemlja je od iskona poznata i po svojoj autentičnosti. Ne samo da se oduvijek dičila osebujnom prirodnom ljepotom, naročitim mentalitetom ljudi, zanimljivom i jedinstvenom prošlošću, nego ima i svoje vlastite narodne običaje, nošnje i napose - svoju autentičnu narodnu pjesmu - gangu. Malo koji je hercegovački dernek prošao bez glasne pjesme kršnih hercegovačkih mladića.

Malo kad se nekad išlo kući poslije mise, a da se ljudi nisu sastali pred crkvom i zagangali, zaplesali, trusu zaigrali. A tek navečer, na silu! Stisnuti uz djevojačke grudi, nakićene ružmarinom i masliđanom, uz bukaru crnog vina, komad kruha ispod sača, zalogaj domaćeg sira i pršuta, gangali su mladići od sumraka do zore. Nažalost, u današnje vrijeme ganga polako izumire, gubi se. No, još uvijek se možemo čuti kako će naši stari, pa i mladi, rado protegnuti grlo stihovima: Kiša pada, zemlja vodu pije, blago onom tko zaljubljen nije ili nekom drugom gangom.

Ljepotu naše Hercegovine osjećaju nasmijani šipci u ogradama vrtova, mladi kukuruz i žuta pšenica, vinogradi i lipe. Kako onda da je mi ne osjetimo?! Kako da ju istinski ne proživimo, a usuđujemo se nazvati je našom zemljom. To što nazivamo našim, i što se pozivamo na to da je od davnina bilo naše, ne znači drugo nego da se i u budućnosti trebamo što bolje brinuti za našu zemlju - zemlju u kojoj živimo, u kojoj su nas roditelji odgajali i u kojoj ćemo mi sutra odgajati našu djecu.

Ako želimo što svjetliju budućnost za sebe i svoje potomke, moramo se što prije osvijestiti i početi brinuti za očuvanje tradicije i običaja, jer će naša sadašnjost sutra biti povijest. Stoga moramo voditi računa o tome kakvu ćemo povijest ostaviti budućim generacijama.

Čuvajmo Hercegovinu u srcu! Neka se na našim usnama uvijek nađe ljubavi za nju - Hercegovinu nepokorenu!

Ivan Baćak

12.10.2017 u 07:55