OBUĆAR MILOVAN ANTUNOVIĆ "Kroz moje je ruke prošlo možda i milijun pari razne obuće"

Milovan Antunović, obućar iz Trebinja predstavlja umjetnika svog zanata. On je jedan od rijetkih koji je ostao predan svom zanatu i poslu nakon 43 godine rada. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je stekao zanat u Nikšiću, pa sve do danas, Antunović sa ogromnom posvećenošću čuva tradiciju obućarskog zanata.

Iako je već u mirovini, svoj alat nije ostavio po strani. Antunović je prvu obućarsku radnju otvorio u Gacku, a zatim je radio u ortopedskom poduzeću "Rudo" u Trebinju, što govori o njegovom bogatom iskustvu u ovom zanatu.

“Ja sam krenuo učiti ovaj zanat davne 1976. godine u Nikšiću. Privlačio me je taj posao, iako mi nije nitko bio u obitelji iz tog zanata. 1978. godine sam prvi put otvorio obućarsku radnju u Gacku. U Trebinje sam došao 1985. godine i radio sam u jednoj firmi sve do 2009. godine kada je ta firma propala. Tada otvaram obućarsku radnju ovdje u Trebinju”, priča Milovan za Hercegovina.info.

U Trebinju trenutno rade dvije obućarske radnje, dok ih je ranije bilo pet. Financijski teret, poput visokih komunalnih taksi, dodatno otežava situaciju.

“Ja ovdje radim sam. Ne treba mi pomoćnik, a i da treba nema tko da mi pomogne. Da bih angažirao svog pomoćnika, trebao bih izdvojiti značajna novčana sredstva, što nisam u mogućnosti. Sigurno postoji potreba za obućarom, trebalo bi netko i da nastavi ovaj posao. Ne stvara se baš ni povoljan ambijent za to. Ja ovdje plaćam komunalnu taksu, za ovih nepunih deset kvadrata prostora, za godinu dana, više od tisuću maraka. Oko 600 maraka mjesečno izdvajam za ostale namete. To se mora platiti“, jasan je Milovan.

Antunović se osvrće i na značajne promjene u tehnologijama u radnom okruženju tijekom svog radnog iskustva. Ističe da je u prošlosti važilo pravilo da se zanat mora temeljno naučiti kako bi se postigao kvalitetan rezultat.

“Tehnologije su tada bile drugačije, za razliku od danas. Prije se sve gotovo radilo ručno. Danas za sve ima mašina koja to radi. Ja nekako najviše vjerujem svojim rukama i svojoj singerici. Tu je još i krojenje i modelarstvo, i to sve treba dobro savladati da bi bili dobri u ovom poslu. Vjerujem da je skoro pa možda i milijun pari raznih cipela, tenisica i svega ostaloga prošlo kroz moje ruke”.

Milovan dodaje da građani krpe sve što se zakrpati može.

“Vazda je u ovom zanatu bilo posla. Nekada manje, nekada više, ali uvijek je bilo posla. I sada ga ima, ljudi doslovno krpe sve što se može zakrpati. Moglo se prije živjeti fino od ovoga posla. Sada je to malo drugačije i ovo dođe kao neka dodatna zarada. Prije je obuća bila dosta kvalitetnija i duže je trajala. Danas je kvaliteta, mogu reći slobodno, nula. Ima obuće koja se naprosto ne može popraviti jer je materijal toliko loš da se tu ništa ne može uraditi. Možda je i ova kriza utjecala na sve to, pa narod sve više kupuje jeftiniju i nekvalitetniju obuću”.

U sjeni suvremenih trendova i tehnološkog napretka, zanat obućara suočava se s izazovima neizvjesne budućnosti.

“Budućnost ovoga zanata je iskreno vrlo loša. Mladi su generalno slabo zainteresirani za bilo koje zanate, a pogotovo za obućarski. I oni koji se budu odlučili za ovo, Boga mi, malo će znati jer slabo ima ljudi koji će im prenijeti znanja i iskustva. Mladi ljudi obično misle da je sve lako, ali svaki posao, pa tako i ovaj, je dosta specifičan i svaki posao treba znati raditi. Za ovo je nekada bila škola 3 godine i dobivala se diploma. Međutim, sve kasnije je iskustvo koje se stječe godinama. I sve je to praksa”, zaključuje Milovan.

Na policama Milovanove radnje svakodnevno leži šarolik svijet obuće. Svaki par, bez obzira na brend, čeka svoj trenutak "oporavka". Milovan je zasigurno osoba koja će to uspjeti.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.