VIDEO  Štefani Perić rođena je u Njemačkoj, ali dom je pronašla u Hercegovini: 'Ako ne odem sada, neću nikada'

Kraj školskih praznika za Štefani Perić značio je povratak u Njemačku, ali ne i povratak kući. Ondje je rođena, odrasla, završila školu, radila i osnovala obitelj. Ipak, osjećaj doma vezivala je uz Bijakoviće, očev rodni kraj, i Hercegovinu u koju je dolazila za blagdane i ljetne odmore. Kada je njezin najstariji sin trebao krenuti u školu, odlučila je da odlazak više neće odgađati.

„Rekla sam: ako ne odem sada, onda neću nikada.“

Šesnaest godina poslije, Štefani je ponovno na početku. Ovaj put ne seli u drugu zemlju, nego pokreće vlastiti pub u prostoru nekadašnjeg svadbenog salona i diskoteke na području općine Čitluk. Ondje razgovaramo s njom za prvu priču u serijalu Hercegovina.info o ljudima koji su se vratili ili doselili u Hercegovinu.

Za njezina oca dolazak u Bijakoviće bio je povratak. Za nju je bio doseljenje u kraj koji je, i prije nego što je u njemu počela trajno živjeti, osjećala svojim.

„Roditeljima sam rekla: iako sam rođena tamo, nikad se nisam osjećala kao kod kuće.“

Djetinjstvo u Njemačkoj, praznici u Hercegovini

Rođena je 1979. godine u Njemačkoj, kamo je njezin otac još kao mladić otišao raditi. Odrastala je uz trojicu starije braće, kao jedina kći u obitelji. O svom djetinjstvu govori lijepo. Oba roditelja su radila, djeca išla u školu, a poslije su i sama pronalazila poslove i osnivala obitelji.

Bila su to, prisjeća se, vremena u kojima se u Njemačkoj moglo raditi, zaraditi i nešto ostaviti sa strane. Danas na odlazak gleda drukčije.

„Uvijek kažem: tko želi, neka ode i proba. Ali nije to više kao prije trideset godina. Dosta se promijenilo.“

Obiteljski dolasci u Hercegovinu za nju su imali posebno značenje. Blagdani, školski praznici i boravci kod rodbine bili su dio godine kojemu se veselila. I braći je ovdje bilo lijepo, no oni su svoj život nastavili graditi u Njemačkoj. Nju je vuklo da ostane.

Privlačili su je priroda, ljudi, blizina mora i dulji topli dio godine. Još više od toga, odgovarao joj je način na koji se ljudi susreću i razgovaraju. Grad u Njemačkoj u kojem je živjela doživljavala je hladnijim, ne samo zbog vremena.

„Ovdje nekako svatko sa svakim razgovara. Iako se i to malo promijenilo i nije sve kao prije, opet mi je dosta toplije nego u Njemačkoj. Tamo svatko živi za sebe, kuća i posao, i nema toliko druženja sa susjedima.“

Nije joj nedostajala samo Hercegovina kao mjesto za odmor. Željela je da ono čemu se vraćala na nekoliko tjedana postane njezina svakodnevica.

Željela je biti automehaničarka ili stolarica

Prije nego što je krenula tim putem, u Njemačkoj je izučila frizerski zanat. No to nije bio njezin prvi izbor. Više su je zanimali automobili, mehanika i rad s drvom.

„Mene su više zanimali ti takozvani muški poslovi, automehaničar i stolar. Ali otac je tada govorio da je to muški posao i da trebam izabrati neki ženski. Tako sam otišla u frizere.“

U frizerskom poslu pronašla je nešto što joj je važno i danas: raditi vlastitim rukama i imati znanje na koje se može osloniti. Bila je zadovoljna, imala je i svoj salon, ali nije se željela zaustaviti samo na tome. Naučila je i tetovirati te se bavila i tim poslom.

„Volim više poslova“, kaže.

U razgovoru spominje i sklonost rocku i popu. Govoreći o vožnji, kaže da vozačku dozvolu ima, ali još ne vozi, uz nadu da će se i to uskoro promijeniti. Želja za vlastitim pubom također nije nastala tek nakon dolaska u Hercegovinu. Nosila ju je još iz Njemačke.

Cijela godina rada za tri tjedna odmora

U Njemačkoj je osnovala obitelj. Radili su i ona i tadašnji suprug, a djeca su išla u vrtić. Živjeti se moglo, govori, ali dolaskom djece trebalo je pažljivije raspoređivati novac i obveze.

Dječji doplatci i druge naknade pomagali su, no troškovi stanovanja i svakodnevnog života uzimali su velik dio prihoda. Najamnina njihova stana, prisjeća se, iznosila je 700 eura bez režija. Na to su dolazili struja, voda, hrana i ostali izdaci.

„Morali smo oboje raditi da bismo mogli normalno živjeti. Cijelu bismo godinu radili da možemo tri tjedna odmora provesti ovdje i malo uživati. A kad se vratiš, opet daješ puni gas za iduću godinu.“

Njezina želja za preseljenjem nije se zato svodila samo na usporedbu plaća i troškova. Važno joj je bilo i vrijeme s djecom. Vjerovala je da će u Hercegovini lakše uskladiti posao s njihovim potrebama i imati više prostora za obiteljski život.

Odluka prije polaska u školu

O trajnom odlasku iz Njemačke razmišljala je dok su djeca još išla u vrtić, nakon rođenja drugog sina. Polazak najstarijega u školu doživjela je kao granicu nakon koje bi preseljenje bilo teže.

„Mislila sam: ako krene u školu u Njemačkoj, onda sigurno nećemo otići.“

U isto je vrijeme njezin otac odlazio u mirovinu. U rodnom kraju napravio je kuću i pripremao se vratiti. Za Štefani je to bila prilika da krenu zajedno.

Radost zbog dolaska nije izbrisala neizvjesnost. U Hercegovini je trebalo pronaći posao i izgraditi svakodnevicu, a ona je dolazila bez zaposlenja. Ovdje nije imala krug poznanstava kakav je imala u Njemačkoj. Poznavala je obitelj, ali nije znala kome se obratiti ni odakle početi.

„Bilo mi je zaista teško. Da nije bilo mojih roditelja, možda ne bih uspjela.“

Njihovu podršku tijekom razgovora spominje više puta. Otac je došao s njom, dok je majka, koja je mlađa, još neko vrijeme ostala raditi u Njemačkoj do mirovine. Poslije se i ona vratila, a danas dio vremena provodi ondje, dio ovdje, kako bi bila i s ostalom unučadi.

Otac je, kaže Štefani, preminuo prije četiri godine. Ostala je zahvalnost za oslonac koji je pružao njoj, braći i njihovim obiteljima. Braća i dalje žive u Njemačkoj. Najstariji razmišlja da bi nakon umirovljenja možda mogao doći u Hercegovinu, ali konačnu odluku još nije donio.

Početak bez posla i pokušaj otvaranja salona

Prve godine nisu bile jednostavne. Tek kada je počela više izlaziti, upoznavati ljude i družiti se, dolazila je do informacija o traženju posla, prijavi na zavod za zapošljavanje i ostvarivanju prava poput dječjeg doplatka.

„Nisam poznavala ljude, osim obitelji, a nitko me nije mogao usmjeriti kako početi.“

Pokušala je otvoriti frizerski salon u kući i nastaviti posao koji je već znala. Taj je plan, prema njezinim riječima, zaustavilo neriješeno vlasničko stanje zemljišta.

„Nije bilo jedan kroz jedan“, objašnjava.

Zamisao se godinama nije ostvarivala. Naposljetku se odlučila okrenuti drugoj dugogodišnjoj želji i otvoriti ugostiteljski prostor.

Pub izvan središta mjesta

Prostor u kojem je zamišljala svoj pub nije željela svesti na nekoliko stolova. Tražila je mjesto dovoljno veliko i za motociklistička druženja, proslave rođendana i najam za različita okupljanja.

Najprije je gledala lokacije bliže središtu, no ono što je nalazila bilo je premalo za njezine planove. Tada joj je prijatelj spomenuo stari svadbeni salon, u kojem je nekada bila i diskoteka. Prema njezinu sjećanju, prostor je bio prazan približno dvanaest godina.

Otišla je pogledati i razgovarati s vlasnikom.

Lokacija je izvan središta Čitluka i Međugorja, podalje od niza kafića i mjesta na kojima se ljudi inače okupljaju. Štefani je svjesna da to može otežati početak, ali vidi i prednost: više mira i manje mogućnosti da događanja smetaju susjedima.

„Tražila sam nešto bliže, ali nisam našla. Ako bih i našla, prostorije su bile male. A cilj mi je bio organizirati i motozabave, iznajmljivati prostor za rođendane i ponuditi nešto više. Za to treba veći prostor.“

Naglašava da ne namjerava ponovno otvoriti diskoteku. Želi poštovati radno vrijeme, a eventualna dulja događanja unaprijed dogovarati i prijavljivati nadležnima, u skladu s propisima.

Njezina odluka nije donesena bez svijesti da posao možda neće uspjeti. Ipak, ne želi da je ta mogućnost zaustavi prije nego što pokuša.

„Uvijek sam bila netko tko se bori. Ako ide, ide. Ako ne ide, sama pala, sama se ubila, kako se kaže.“

Iz iskustva vođenja frizerskog salona u Njemačkoj zna da posao ne dobiva svoje goste i klijente preko noći. Sebi daje vremena.

„Uvijek treba barem godina dana dok nešto krene. U toj se godini puno toga može dogoditi. Može biti da ne ide, a može i dobro krenuti. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.“

Dva i pol mjeseca prikupljanja papira

Dok govori o tome zašto je izabrala Hercegovinu, Štefani ne prešućuje ono što joj ovdje otežava život. Administracija je među prvim stvarima koje izdvaja.

Za dokumentaciju potrebnu za novi posao, kaže, trebalo joj je dva i pol mjeseca. Uspoređuje to sa svojim iskustvom u Njemačkoj, gdje je poslove mogla rješavati na jednom mjestu i znatno brže.

„Ovdje moraš trčati na sto strana. Pitaš je li to sve, kažu da je u redu i da će se javiti ako nešto bude trebalo. Ne prođu dva dana, nedostaje još ovo, pa još ono. Nabaviš to, opet nešto nedostaje.“

Znala je da mora prevesti dokumente o školovanju završenom u Njemačkoj, ali nije znala da joj je potrebna i nostrifikacija. Upravo joj je nedostatak jasnih početnih informacija dodatno otežao postupak.

Sličnu usporedbu pravi i kod dječjeg doplatka. Prema njezinu iskustvu, u Njemačkoj je jednom predavala osnovnu dokumentaciju, a poslije prijavljivala relevantne promjene. Ovdje je, kaže, dokumente morala predavati svake godine.

To su razlike koje opisuje iz vlastitog života, a ne iz usporedbe svih pravila dvaju sustava. Njezin je dojam da bi se mnogo toga moglo pojednostavniti i ljudima unaprijed objasniti što trebaju napraviti.

Zdravstvo je drugo područje u kojem prednost daje iskustvu iz Njemačke. Ondje joj je, govori, bilo lakše podmiriti troškove liječenja kroz osiguranje, a kao primjere navodi operacije i stomatološke usluge. Ovdje joj teškoću predstavljaju i dolazak do termina i troškovi pojedinih usluga.

Ipak, dodaje da se i u Njemačkoj stvari mijenjaju te da je, prema njezinim saznanjima, do termina danas teže doći nego nekada.

Unatoč zamjerkama, ne smatra da je pogriješila što je došla.

„Uvijek gledam pozitivno. Kad sam tek došla, bilo mi je teško. Ali kad se malo snađeš, bude ugodnije i bolje. I ovdje se dosta stvari mijenja. Ima pozitivnih promjena i nadam se da će ići u još boljem smjeru.“

Tri sina i tri puta prema samostalnosti

U njezinoj priči o životu u Hercegovini važno mjesto imaju trojica sinova. Ovdje su, kaže, zadovoljni i zasad ne pokazuju želju otići živjeti u Njemačku. Ipak, svjesna je da će svatko od njih s vremenom birati svoj put.

Najstarijega je taj put odveo u nogomet i Dinamo. Nakon toga uslijedile su ozljede i posudbe u drugim klubovima. Problemi nisu prolazili kako se nadao, pa je morao napraviti stanku.

Sada se vratio iz Zagreba, radi s privatnim trenerom i odlazi na fizioterapiju. Želi ponovno igrati, a majka se nada da će u tome uspjeti.

„Nogomet mu je velika želja. Stvarno je dobro igrao i podrška sam mu koliko god mogu biti.“

Uz nogomet je otkrio i šišanje. U slobodno vrijeme radi moderne frizure, osobito fade, a Štefani ponosno govori da mu to dobro ide.

Srednji sin završava srednju školu za automehaničara. Tako se u obitelj vraća zanimanje koje je nekoć privlačilo nju, ali ga nije imala priliku izabrati.

Najmlađi je u sedmom razredu osnovne škole i također govori da želi biti automehaničar.

Svatko je, na svoj način, na početku. Jedan se pokušava vratiti nogometu, drugi završava školovanje za zanat, treći tek razmišlja o budućem zanimanju. Njihova majka, nakon šesnaest godina života u Hercegovini, započinje novi posao.

Na pitanje boji li se budućnosti, odgovara bez dvojbe.

„Ne. Djecu sam pokušavala odgajati kao što su mene moji: nema straha, pokušaj. Više nego pasti na nos ne možeš.“

Važno joj je da nauče raditi i da se mogu osamostaliti vlastitim znanjem i rukama.

Više slobode za djecu, više osjećaja doma

Odgoj djece u Hercegovini doživljava lakšim ponajprije zbog osjećaja sigurnosti. Ovdje ih je, kaže, mogla slobodnije puštati van, bez istog straha koji je imala u sredini u kojoj je živjela u Njemačkoj.

„Ovdje su mi djeca bila slobodnija. Nisam morala strahovati čim se smrači hoće li im se nešto dogoditi. Tamo ih ne bih tako slobodno puštala van.“

To je njezino iskustvo dviju sredina, jednako kao što su njezini i razlozi zbog kojih je jednom odlučila zamijeniti poznati život u Njemačkoj neizvjesnim početkom u Hercegovini. Ovdje je pronašla bliskost koju je tražila, ali se susrela i s teškoćama koje na godišnjim odmorima nije upoznala.

Danas ne govori da je bilo lako. Govori da joj je ovdje lijepo.

„Volim komunicirati s ljudima. Lijepo mi je ovdje.“

Od novog posla želi napraviti mjesto u koje će ljudi dolaziti i u kojem će se družiti. Hoće li pub zaživjeti onako kako zamišlja, tek treba vidjeti. Spremna je pokušati, kao i onda kada je odlučila da se nakon praznika više ne želi samo vraćati u Njemačku.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.