NAJAVLJIVAO I ULTRALAKE ZRAKOPLOVE Prije 27 godina Čović se hvalio "sokobusom", u 2022. pljeskamo polovnim autobusima iz Splita

NAJAVLJIVAO I ULTRALAKE ZRAKOPLOVE Prije 27 godina Čović se hvalio "sokobusom", u 2022. pljeskamo polovnim autobusima iz Splita
Miljan Majerski

Mostarski HDZ-ovci kite se ovih dana informacijom da su iz Splita dobili autobuse koji Splićanima više ne trebaju. Informacija da je Split donirao Mostaru 20 polovnih autobusa i četiri minibusa vijest je u mnogim medijima 31. kolovoza 2022. 

27 godina ranije predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović bio je na čelu tvrtke koja je tada u Mostaru proizvodila autobuse, predstavljala ih na sajmovima. Autobusi, ultralaki zrakoplovi, helikopteri, sve to je najavljivao Čović. S obzirom na jučerašnju donaciju iz Splita vidimo kako je autobusna priča završila, a od ranije znamo što se dogodilo sa zrakoplovnom pričom. 

Čovićev intervju u Večernjem listu 29. rujna 1995. (s Čovićem je razgovarao Milan Šutalo, a fotografirao ga glavni urednik Večernjeg lista Jozo Pavković) prekucavamo u cijelosti i bez intervencija, kako bi ga u internetskim bespućima pronalazile i uživale generacije koje dolaze: 

Zrakoplovna industrija „Soko“, prijeratni proizvođač za potrebe bivše JNA, uspjela je za samo tri godine ni iz čega stvoriti pravo gospodarsko čudo, piše 1995. U njezinim proizvodnim pogonima danas se stvaraju suvremeni gradski autobusi. Ono što tzv. JNA nije stigla odvesti u istočnu Hercegovinu četnici su minirali ili potpuno uništili. No, zaposleni i vodstvo poduzeća nisu se htjeli pomiriti s gašenjem „Sokola“. Počela je obnova, lani je uspostvljena veza s američko-hrvatskom kompanijom „Disesel-Detroitom“, a ove je godine izašao na tržište „sokobus“. O novom početku „Sokola“ direktor tvrtke Dragan Čović kaže:

ČOVIĆ: Osim autobusa, u „Sokolu“ je proizvedeno desetak novih proizvoda koje „Soko“ nikada nije radio. Autobus je završni proizvod visoke tehnologije. Bez ikakve lažne skromnosti, mislim da je to tehnološki najsloženiji proizvod u Herceg Bosni, a takvih proizvoda nije bilo puno na ovim prostorima ni prije rata. Možemo reći da to usistinu novi početak, novi zamah. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Sokobus“ je rezultat rada vaših stručnjaka?
ČOVIĆ: Pokušali smo okupiti sav kadar koji je nešto znao o proizvodnji autobusa na našim prostorima.  I mogu reći da smo ga napravili vlastitim snagama. Naravno,dio komponenata koje se ne proizvode ni u nas ni u Hrvatskoj bilo je logično kupiti. Uz pomoć „Diesel Detroita“ izradili smo motor, a u proizvodnji prvih desetak šasija pomogla nam je kompanija „Raba“. Međutim, već od iduće godine 90 posto vrijednosti autobusa raditi će se na ovom prostoru. 


Veliko zanimanje za „sokobus“ 

Možete li, nakon prvog predstavljanja, reći kakvo je zanimanje tržišta za „sokobus“?
ČOVIĆ: Ono što nam se dogodilo na Zagrebačkom velesajmu silno nas je iznenadilo. Osim zanimanja koje su pokazale prijevozničke kuće iz Hrvatske i Federacije BiH, posebno bih naveo zainteresiranost prijevozničkih kuća iz Češke, Mađarske, Slovačke i Turske. Nakon provjere boniteta turskoga naručitelja, koji je od nas zatražio veliki broj autobusa, očekujem da ćemo za 20 dana i tu ponudu službeno objaviti- Trenutačno pravimo nultu seriju od deset autobusa za naručitelja iz Češke. 


Koje to odlike čine „sokobus“ konkurentnim i na europskom tržištu?
ČOVIĆ: To je najprije cijena. Drugo, naš je autobus, u usporedbi s autobusima te kategorije predobro napravljen. On ima neke komponente koje gradskom autobusu i nisu potrebne. Mi ćemo se tih komponenata oslobađati, čime će „sokobus“ biti još jeftiniji i konkurentniji. 


Što možete reći o usporednoj proizvodnji ultralakih zrakoplova?
ČOVIĆ: Do kraja ove godine na tržište namjeravamo poslati dva tipa ultralakih zrakoplova. Sada se potpuno posvećujemo zrakoplovnim programima. Pri svršetku smo tih dviju varijanata zrakoplova: jedan je hidrovarijanta, a drugi je za kopno. Drago mi je da je i predsjednik vlade Prlić javno obećao kako će stati iza tog programa „Sokola“. Uz proizvodnju zrakoplova, iduće godine namjeravamo proizvesti i ultralaki helikopter, radi čegga planiramo okupiti još dvadesetak stručnjaka iz područja zrakoplovstva i računamo da ćemo dobiti nužnu financijsku injekciju.


Okupiti što više stručnjaka


Kako je „Soko“ uspio postići sve to u ratnim uvjetima?
ČOVIĆ: Proizvodna dvorana u kojoj smo predstavili „sokobus“ bila je potpuno minirana. Najveći hendikep bilo je gašenje našeg programa. „Soko“ je prije rata 50 posto kapaciteta angažirao za namjensku proizvodnju i uglavnom za vojno zrakoplovstvo, a druga polovica kapaciteta bila je angažirana u komercijalnom zrakoplovstvu. Stoga nam je jako bitno da se što prije uhvatimo u koštac sa zrakoplovnim programima. Programima koje sada radimo nastojimo u „Sokolu“ okupiti što veći broj stručnjaka kako bismo, kad stane rat, mogli odgovoriti zahtjevima „Airbusa“, „Boeinga“ i kuća za koje smo nekada radili. 


Kako procjenjujete uvjete za poslovanje na ovim prostorima i što očekujete od vlade HR Herceg Bosne?
ČOVIĆ: Da nije bilo ljudi iz vlade Herceg Bosne i vodećih političara u Herceg Bosni i Mostaru, ni ovih rezultata ne bi bilo. Još u vrijeme srpske agresije i u vrijeme hrvatsko muslimanskih sukoba dobili smo odriješene ruke da znatan broj ljudi zadržimo u „Sokolu“. I ovom prigodom zahvaljujem ljudima iz struktura vlasti koji su vjerovali u nas. No, sadda dolazi novo vrijeme. Na proizvodnim linijama sadaimamo sedam autobusa, za nekoliko dana imati ćemo ih 11, a sve to napravili smo vlastitim novcem i radom. Za zrakoplovne programe trebati će nam financijska injekcija. Budući da na ovim prostorima nemamo jačih banaka koje bi nas bile u stanju pratiti očekujem pomoć vlade HR Herceg – Bosne.

PS. Sokolu, koji je imao potencijal da nadvisi slične tvrtke u širem okruženju, a u kojem je nekada (uključujući pogone u Čitluku, Grudama, Ljubuškom i Nevesinju) radilo 8.000 radnika davno su slomljena krila. Bez prvog krila ostao je u maloj privatizaciji do 2003. godine. Tada je 19 ljudi kupilo 33 posto tvrtke uz obavezu zapošljavanja novih 138 radnika i ulaganje oko 800 tisuća eura, što se nikada nije dogodilo. Drugo krilo i obje noge, što ga je i dokrajčilo, Soko je izgubio u velikoj privatizaciji tri godine kasnije, kada je prodano preostalih 67 posto kapitala vojnog dijela “Sokola”.  I dan danas povlaštena stranačko-prijateljsko-kumovska kasta izvlači sredstva iz tog poduzeća, ponajviše prodajom zemljišta nekadašnjeg Sokola.