Moja domovina Bosna i Hercegovina – drugi dio

Ja imam osobnu uzrečicu da je "moja domovina ona koja je do Drine, a to što je ona danas u dva dila, to je druga stvar..."
Među nama koji u BiH imamo prebivalište, a kroz nas teče krv Hrvata, ima previše onih koji je se odriču , pače preziru sami spomen BiH. Nogometne predstave su najočitiji primjeri nacionalnog i narodnosnog busanja i distanciranja. Zamislite da je Dalmacija kojim slučajem ostala izvan Hrvatske, i da se odigra utakmica Dalmacija - Hrvatska, bi li Dalmatinci u kojima teče krv Hrvata navijali protiv svoje Dalmacije, odlazili iz nje, igrali za tu i takvu krnju Hrvatsku, a svoju Dalmaciju ostavili Talijanima i Talijanašima. Ista stvar je i kod nas danas. Uzrok tome vidim prvenstveno u neznanju. Ljudi ne raspolažu osnovnim pojmovima kao što su državljanstvo, prebivalište, boravište, narodnost, nacionalnost, regionalna pripadnost, konfesionalnost i slično. Pa se tako često misli da si Hrvat ako imaš "Domovnicu RH" (uvjerenje o državljanstvu), ili još gore ako imaš prebivalište u RH.

Stalno je prisutna neka neosnovana bojazan da će nam ukinuti dvojno državljanstvo, pogotovo zadnjih dana i tjedana. U RH je aktualno donošenje Zakona o prebivalištu. Riječ je o jednom normalnom zakonu koji će konačno regulirati provjeru i načine uklanjanja ilegalnog dvojnog prebivališta. U pravnim državama ono je svojstveno samo izbjeglicama, a nikako ne onima koji na taj način žele steći zdravstveno osiguranje, dječji doplatak i slične novčane impulse od zemlje u kojoj u biti ne prebivaš, nego si se samo eto tako "prijavio". Po kiši i oluji izlazimo na izbore za predsjednika države u kojoj ne živimo, a u vlastitoj smo dopustili da nam drugi narod izabere člana predsjedništva.

Stalno ističemo da smo mi ili naši očevi stvarali Hrvatsku (RH!?), da naši momci postižu sportske uspjehe u Republici Hrvatskoj, da smo mi ti koji kupujemo proizvode iz RH, da nas zato spada pravo glasa i slično. Istina je da naši očevi i didovi nisu ginuli za ovakvu Hrvatsku, i da nas "prijatelji" iz RH zapravo drže u šaci, kupujući naše glasove jednokratnim novčanim pomoćima, a ne starajući se za konkretnije (s)ustavne promjene. Najodbojnije što mogu čuti je kad netko kaže da smo mi BH-Hrvati nekakva dijaspora! Uz malu dozu ironije, bliži smo istini ako kažemo da su RH-Hrvati dijaspora nama (jer je u RH velik broj doseljenika, a još veći broj onih koji su podrijetlom iz BiH), i da bi prije oni po tome trebali glasovati na izborima u BiH, no na (ne)sreću dijaspora je irelevantan pojam, bitno je samo biti državljanin. Navodno da su i oni prosvjedi u Iranu posljedica negodovanja oporbenjaka jer Ahmadinedžad ne da pravo glasa desetmilijunskoj hrvatskoj dijaspori koja nesumnjivo vuče staroiransko podrijetlo.

Šalu na stranu, vratimo se Bosni i Hercegovini, pogledajmo bolnu istinu u oči kako smo nesposobni izaći s jednim kandidatom za člana predsjedništva, pa će vjerojatno opet pobijediti onaj što mu je materinji jezik bosanski, ili neki nezavisni suhomesnati kandidat. Na nama mladeži budućnost ostaje. ZKHS i UBS sigurno među sobom imaju budućih intelektualaca koji će kad se vrate s visokog školovanja kući u BiH zajedno sa studentima mostarskog sveučilišta i katoličkih centara i svim ostalim ljudima dobre volje poraditi na političkoj, gospodarskoj, kulturnoj i inoj dobrobiti Bosne i Hercegovine i njenog hrvatskog naroda. Živi bili, pa dočekali...

(nastavlja se)

Ante Boras | zkhs