Esadova tetovaža - “Volim Bosnu”

 Esadova tetovaža - “Volim Bosnu”
Ponekad bi rukav na desnoj ruci i bio zagrnut do lakta, ali onaj rukav na lijevoj bio je najčešće spušten do same šake. Čak bi ga i baka Marta nekad zezala,; „Što je?! Je li ti lijeva ruka smrznuta pa si je tako umotao“, ili kada je bila ljuta na djeda Lovru, znala bi ciknuti: „Eto ti ta na lijevoj ruci. Zajebaji nju, a ne mene“?! Ako bi ponekad na sebi nosio nešto kratkih rukava, onda bi često desna šaka pokrivala unutarnji dio podlaktice. Znatiželja u meni je naprosto bila provocirana i samo sam vrebao priliku da vidim što se to krije na junačkoj ljevici?!
Jednom sam slučajno naišao kod njih u kuću. Djed Lovro je bio sam i sjedio je u sobi koja je bila i dnevna s visokim drvenim krevetom i kuhinja sa šporetom tzv. štednjak na drva, ali i soba u kojoj se ručavalo za prostranim stolom na kojem je stavio poveću “špiglu”, lavor (ledjen) vode. Tako se on brijao sjedeći bez košulje, u potkošulji i svijetlo plavim dugim gaćama. “Hajde dječak moj. Eto ti na stolu... uzmi sebi ta dva žuta bombona. Nemoj te crne. One su paprene. To ja da ne kašljem od duhana!” Samo sam to i čekao kako bih mu mogao vidjeti konačno razgolićenu “junačku ljevicu”! Biiinnnggooo!!! Tajna više nije bila tajna. Na lijevoj ruci jasno su se vidjele konture istetoviranog srca kroz koje je u obliku probadajuće strijele pisalo; “Volim te Ružo”. Ruža umjesto Marta?! To nije slutilo na dobro. A onda ispod srca istetoviran datum, mjesec i godina! Iako su na tetovaži bili uočljivi tragovi “nasilja” kojima je djed Lovro i po cijenu bola, očito htio skinuti tragove davne ljubavi, moglo se ipak jasno vidjeti, ljubav prema Ruži mnogo se bolje održala i sačuvala na izboranoj koži njegove ruke, nego u njegovom srcu.

I zasto ja vama sada pišem o djed Lovrinoj ljubavi i tetovaži, odnosno ljutnji, a nekada i tuzi bake Marte koju je ta tetovaža ponekad toliko iritirala da je često znala reći “Lovretijo, s njom ćes ti u grob, a ne sa mnom”?!

Zračna luka Miami,

Američka filter kava na koju se nikada neću moći naviknuti, a pogotovu nikada zavoljeti kao italijanski espresso. Zatim, čaša vode s ledom i jedan valjda bračni par od nekih 30-ak i nešto godina, koji su u restoranu sa mnom dijelili stol. Oboje su govorili onom vrstom “bosanskog” jezika u kojem su “haman” i “poselami” nedvojbeno otkrivali pripadnost. Na engleskom su me pitali je li slobodno sjesti za moj stol jer su ostali stolovi već bili popunjeni. Skoro istovremeno muški glas me upitao može li dobiti novine kako bi u njima pročitao “ma samo tu zeru o Bosni”, i da se nikako ne plašim za novine jer odmah će ih on meni vratiti! I sve to mlatarajući rukama uz važnu i samodopadnu konstataciju, “eto mogu pitati koga hoću....svi znaju kako je on pošten čovjek??!!” Osvrnuo sam se pitajući se u sebi, a koga bih u ovom mravinjaku od nekoliko tisuća ljudi uopće mogao nesto priupitati o poštenju u ovom “Bosancu”? U sebi sam se smijao susprežući se da ne “prokinem”! On je prilično “neelegantno popunjen”, nizak, kaubojski obučen i k`tomu, u potpuno za putovanje neprikladnim kaubojski zašiljenim cipelama prilično visoke potpetice koje su vjerojatno trebale nadoknaditi onih 10 cm visine koja mu je očito falila za makar 46 broj odjeće. Za razliku od njega, ona je bila prilično zgodna, što je odavalo pitomu ženicu koja je sigurno više voljela svojem mužu pripremati bureke i baklavu, nego što ih je sama voljela jesti. Sa šarenom mahramom (rupcem) na glavi, u jarko- ljubičastoj haljini “do zemlje” i skopčane do vrata, isticao se ženski parfem dizajnera Amouage koji je nedvojbeno skup, ali je za ljeto užasno naporan sa svojim teškim sladunjavim notama cvijeta jasmina koje su bližu, a i malo širu okolinu naprosto zagušivale agresivno jakim mirisom dalekog Orijenta, uz kojeg se čovjek morao boriti za zrak, čak i u prozračnoj i perfektno klimatiziranoj zračnoj luci Miamia.

U sebi sam prestrašeno pomislio, Bože..... valjda neće i u avionu sjediti do mene, jer uz ovako agresivan parfem do Amsterdama je jedino moguće preživjeti ako se glava isturi kroz prozor, što opet na visini od nekoliko tisuća metara i nije neki garant da bi se duže preživjelo, nego od njenog parfema! Na moje razočarenje, umjesto ljepuškaste žene, buckasti i omaleni “poštenjačina” bio je taj koji je često buljio u mene. Pogotovu otkako sam mu odgovorio da i ja upravo čitam taj “zeru” članak koji je drobio malo o Hrvatskoj, malo o BiH, kao i ostalim našim susjedima i da nakon što ja pročitam, može dobiti novine. Očito ga je mučilo tko sam kada čitam o Hrvatskoj i BiH?! “A dal' on priča naški?” čuo sam ga kako skoro šapćući pita ženu. Bio je svjestan da sam ih čuo kako govore “naškim” jezikom i sada je njega kopkalo da li i ja govorim “naški”?! Odavao je čovjeka prilično nesigurnog u sebe. Nastup koji je ostavio prije kontrole putovnica, pozdravljajući se sa jaranom koji ih je očito ispraćao, više je služio skretanju pažnje na sebe, nego nekom iskrenom opraštanju s prijeteljem. Bosanski glasan i na kraju s tipičnim pozdravom tog krajolika u kojem su šake u zraku visoko podignute iznad glave, a onda istovremeno čuješ gromoglasno “nabaci jarane ba” i “pljaaasssss” proizveden snažnim sudarom dlanova koji nakon toga “bride” i dugo ostanu jarko crveni! Iako na sebi nije nosio odijelo, nego jeans Lewis 501, čija modna aktualnost može se nazvati “nekad bilo, sad se spominjalo”, i iako je vani bila nesnosna vrućina, ipak je budući junak priče nosio zeleno-žutu kariranu košulju dugih i skopčanih rukava. Često kradom gledajući prema meni, s osjetnom dozom nelagode pa čak i neke vrste straha, nelagodno je povlačio rukav na dolje, skoro...... krijući i prste u rukav.

Kao vremeplov, upravo su me ti Esadovi pokreti vratili u vrijeme djetinjstva. Naime, nisam se mogao oteti dojmu! Sto posto bio je to isti onaj pokret kojim je djed Lovro dugo krio tajnu na svojoj ruci i zato me ovaj “poštenjačina” (kako je sam za sebe rekao), odmah podsjetio na njega. Jedino što me njegova pratilja nije podsjećala na baku Martu, jer nasuprot baki, ona je bila jako nezainteresirana i mirna zbog onog što rukav njenog mužjaka krije! Inače ga ne bi valjda nježno mazila po ruci često ga pitajući, “Esade koji je sahat? Kad ce bolan više taj aviJon?! A da bolan odemo u onu posebnu sobu jednu popušit.... haaaa, šta kažeš?! Znaš... haman da se u aviJonu nemere?!”. Bolje da nije otvarala usta. Na desnoj strani, kao granatom razvaljena rupa u zidu, zjapilo je tamno prazno mjesto na kojem su nedostajala dva zuba, mada iskreno, bilo bi bolje da nije imala ni one ostale "obojene" žutilom i okaveno-crnim naslagama od pušenja.

Poznavajući podneblje odakle dolaze Esad i Hatidža, smijem se kladiti da su oni tamo većina, a ne krezuba manjina. U Bosni, bar kod 80% ljudi fali makar jedan zub u glavi uz vjernu pratnju još par pokvarenih kutnjaka. Prema tome, za razliku od onih 20% koji su manjina s kompletnim zubima za koju možemo reći, “zubi im se bijele kao u crnca”, krezubi u stvari čine apsolutnu većinu društva. S‘obzirom da krezubi čine apsolutnu većinu, ako netko pomisli “ma njih dvoje su pojedinci ili manjina s margine društva”, ta primjedba jednostavno nije točna! Očito, kada je Bosna u pitanju, krezavi šovinisti nisu pojedinci s margine društva, nego su većina koja predstavlja društvo s političko - etičke margine!

U jedno sam bio siguran - u Esadovom slučaju neću imati prilika napretek i zato sam se plašio hoću li kao onda kod djeda Lovre i ovog puta uspjeti otkriti tajnu?! Međutim, na moju sreću netko je drugi (moj bosanac poštenjačina), imao gorih i prečih problema nego što ih je imala moja malenkost. Naime, Esad se odlučio upitati odakle dolazim. Značajno se nakašljavao i u stolici vrtio, očito skupivši veću hrabrost od one koja je bila potrebna muslimanskoj vojsci (tzv. Armiji BiH) za “junačko” čišćenje Hrvata iz Središnje Bosne, Uskoplja i Rame.

Tek, vidio sam da je par puta krenuo otvoriti usta. Nesigurno i bojažljivo. I dok je dubokim uzdahom zrakom punio pluća, njegova prsa su se vidno nadimala i sve tako u krug. A onda je konačno presjekao mučenje samog sebe i konačno je odapeo;“I am Esad and my wife Hatidza from Bosnia. They are from the USA?!”

No. "I am from Germany”, kratko sam mu odgovorio, istovremeno primjećujući kod njega neku vrstu velikog olakšanja. Okrenuo se prema Hatidži sav olakšan za brigu koja ga je do maloprije pritiskala i značajno joj rekao; “Šuti ba, dobro je! Ovaj ne zna ni beknut naški. Možemo slobodno teferičit do mile volje. Ionako mi je pun fes tolikijeh i bosanskijeh katolika a i pravoslavaca. Ma sve su ti to ustaše i četnici moja Hatidža. Sve ćemo mi njih haman...... samo polako. Ali stranac?! E to može! Bujrum.”?! Hatidža je ponizno klimnula glavom i pritom prvi put me pogledala izravno u oči jednim blaženim i tupim smiješkom bez glasa. Valjda instiktivno, kako bi mi mimikom poslala skroz suprotnu poruku od one koja je bila u njihovoj međusobnoj konverzaciji! Ehhh…. “poštenjačine” moje. Znači i to je Bosna! Jedno govori, drugo misli, a treće učini.

A o kakvoj istini ne bi oni mogli slobodno pričati ako bih ja razumio njihov “naški”?! Nazirala se ona bosanska podlost koja u prisustvu Hrvata govori sve najbolje o Hrvatima, a najgore protiv Srba, a ako je u razgovoru prisutan Srbin, a odsutan Hrvat, onda je priča ista i jedino je zamijenjen objekt mržnje koji je za njih Muslimane pravi kijamet (nesreća). Ali, pri teferiču “svetog trojstva”, kada su u priču involvirani i Musliman i Hrvat i Srbin, ta bosanska podlost ko` pčelica medi: “Nije bolan kriv ni jedan narod, već su za sve krivi jedino političari i to podjednako na sve tri strane.” I kada se jednom ta “bosanska podlost” nauči ovako pretvarati, onda nije pitanje etike, nego prilike kada će joj u ruci sinuti nož. Zato je bosanskoj podlosti najdraži stranac. Valjda po onoj peksinavoj logici; stranac je najbolji “prijemnik” jer ne poznaje ni prošlost, a ni sadašnjost BiH, što pokvarenoj mašti omogućuje stvaranje svoje vlastite “istine” o ratu, Muslimanima “žrtvi” i zločinačkim Vlasima kojima slijedi sikter iz Bosne!

Tek, “poštenjačina” se primjetno opustio i sav ozaren, kao čovjek olakšan za stiskajući proljev, naručio je sebi pivo, zaboravivši počastiti stol, iako je prethodno bio pun hvale o gostoljubivosti i jaranstvu Bosanaca kod kojih ne mozeš doći na red platiti piće jer toliko, eto oni “Bosanci” časte. A onda je Esad nastavio “drobiti”: “Hrvatima ako povjeruješ, onda… za zlo koji ti slijedi sam sebi si kriv. A Srbi, oni su kratko rečeno najveće zlo na ovom svijetu i da nema Turske koja je svjetska velesila, tko zna koje bi zlo snašlo nas Bošnjake”! Čekićao je naš poštenjačina kao mlin čekićar meljući sve i svašta. Kao eto, svi neprijatelji iz bivše Juge imaju svoje države i red je da svijet uvidi kako i Muslimani moraju imati svoju, a kome se to u Bosni ne sviđa, a nitko mu ne brani. Neka ide....; “Širok mu put”, čekićao je Esad škripnuvši zubima. Onako na preskokce... da se ne bi jako čulo! Pitao sam se jeli on svjestan što je sve nadrobio? Prvo govori kako su u BiH bosanski katolici i pravoslavci, odnosno ustaše i četnici i oni Bošnjaci, a sada govori o Hrvatima, Srbima i Bosancima?! Tko to onda tamo u BiH živi?! I zašto je on malo Bošnjak, a onda nije Bošnjak nego Bosanac, a kada pričaju međusobno, onda su samo muslimani?!

Mržnja krezubih prema svemu što nije muslimansko osjećala se kao pogled na potiljku koji istina nije opipljiv i kojeg nisi u stanju vidjeti, ali te natjera da se okreneš i uvjeriš se, netko te promatra. Pretvarajući se i dalje u stranca, pitao sam: “Jeste li vi Bošnjaci, Bosanci ili Muslimani i što je s Hercegovinom, ali i Hrvatima i Srbima?”, i istovremeno (kao) tražim po novinama naziv BiH, “jer nisam od vas čuo za dio države Hercegovina?”. Eeee, na to se mirisna Hatidža približi Esadu držeći “kulturno” šaku na usnama, valjda kako ne bih u ustima opet vidio onu rupu od granate, i onda mu tiho i milozvučno reče: “Kaž‘ ti njemu Esade moj, ma to ti je sve isto jer i u Hercegovini žive samo Bosanci ba..... Samo se kraj zove druk`čije kako oni koji anamo prvi put putuju ne bi zalutali. Rec‘mu kad ti ja velim! I kaži ti njemu za ovo sa Bošnjacima, Bosancima i muslimanima”.....(zamislila se, krene da kaže pa odustane i par puta tako, a onda nastavi): “Jaaahhhh! Ma, kaži ti njemu da on kao stranac, i onako to nikako i nikada nemere ukapirat. Jesil` skopčo?!” I kako bi privoljela Esada da ovaj put posluša nju, lukavo se smješkajući doda još: “I bezbeli, dobro ti njemu reče ono, kom se u Bosni ne sviđa, neka ide. Široka mu džada. Nejma više halala i sadake dušmanima.”! Dok su oni krojili svoju “istinu”, razmišljao sam koliki je to kapacitet kad nisu u stanju ni za sebe same objasniti tko su i što su i zašto tjeraju druge da budu Bosanci kada ni oni sami nisu to htjeli biti, nego se nazivaju Bošnjacima, a jos češće muslimanima?! Kakva je to repa bez korijenja???!!!

Okuražen Hatidžinom pohvalom i podrškom, Esad je u cijelosti preveo njen referat. Obostrane podrške ovakve vrste dođu im kao loženje temperature bez koje nema emotivnog naboja potrebnog za što uvjerljiviju interpretaciju “istine”. Što veća temperatura, to veća “istina”. To što se pod temperaturom svako pričanje naziva halucinacijskim buncanjem, to njih nimalo ne brine. Na to njihovo “istinito” i prosvjetiteljsko pričanje bosanske istine, zahvalio sam im se od srca i onako kao značajno, rekao im kako sam sretan što sam ih sreo jer eto bez njih nikada ne bih saznao istinu o Bosni. Od sreće, njih oboje, samo što me nisu poljubili. Stranci za Bosanke su uvijek nešto poput očaravajuće čežnje i magije i zato me Hatidža gledala (kao) stidno, a opet zavodljivo i ukoso, možda bi se i poljubila uz ono poznato “de nemoj” što u prijevodu uvijek znači “de ti”, samo da tu nije bilo Esada koji joj je na “naškom” radosno i važno brstio : “ Haallooo... hallooo!!! Ma jesam li ti bolan rekooo! Lahko je nama sa strancima. Nijesu to one ustaške i četničke aždahe”. Sav podbuhao od uzbuđenja, kresao je Esad rafalno pucajući. I dok je rukavom brisao znojno čelo, odjeknulo je k'o kad na Vlašiću čoban tjera ovce; „Ma đe je ona piva više?! Haman peterica konobara služe ba.... a pola sahata trebaju... metiljavi gurbeti.”, završi dok je značajno trljao ruke sav presretan što me, eto uspio “pridobit” za njihovu stvar. E sad, bosansku, muslimansku ili bošnjačku stvar, ni danas mi nije jasno, a teško da je i njima! Njima je bilo bitno što su oni u svojoj glavi pobili sve svoje neprijatelje i konačno u svoju korist dobili taj prljavi bosanski rat! U sebi sam se nadao, da njihovi prljavi snovi ipak ne ovladaju nad njima (krezubom većinom) jer u suprotnom, zlo i krv su bliže no što se može i zamisliti.

Hatidža, ljepuškasta i onako islamski umotana, reflektirala je sve ono sto je Esad htio biti, a nikako to nije. Ali zato što ona jest, a ona je njegova hanuma, e zbog toga je i on i lijep i veliki vjernik??!! Jer i pored vjernosti Allahu, Esad ipak nije mogao bez piva?! Valjda koristi priliku dok ne dođe kod svojih gdje će sigurno biti veći Homeini od samog Homeinija. Konobar je konačno nosio pivo, a ovi što pričaju “naški”, oni obično u prilikama kada su previše ljuti ili previše radosni, obavezno značajno zasuču rukave i još pri tome pljunu u dlanove koje onda protrljaju i ta etno tradicija očito pomogla mi je više nego smo mogli naslutiti i Esad i ja. Kada je dobio onako hladno i pjenušavo pivo (moram priznati i meni je otvorio apetit za jedno), obradovan pićem i sretnim ishodom sa “strancem” prije nego je radosno uhvatio čašu, sijevnula je lijeva ruka na desnu i tup.... rukav je završio do ispod lakta, a na ruci se ukazala tetovaža i to - u boji.

Na ruci utetoviran žuti trokut koji simbolizira zemljovid BiH-a i to mnogo veći nego djeda Lovrino istetovirano srce u crno bijeloj tehnici! Iz žutog trokuta, dva-tri centrimetra preko vrha, izdizao se istetovirani bijeli minaret. Iako je na zemljovidu bila i Hercegovina bez kojeg nema ni trokuta, iznad tetovaže je pisalo samo “Volim Bosnu” (ništa od Hercegovine), a ispod trokuta, “Allahova zemlja”! Kada stigne kući, onda će Esad u svojoj mahali sigurno hodati kratkih rukava i tetovažom se hvaliti kao Rolex satom.

Tetovaže pune ljubavi prema nečemu ili nekome, često sam viđao kod starijih generacija koje su na rukama imale istetovirano “Volim Jugoslaviju” ili “Volim JNA”, obavezno sa datumom pristupa i otpusta iz vojske! Razočarani s JNA i Jugoslavijom, 91‘ mnogi su zbog drugih, ali i zbog sebe samih, htjeli tu istetoviranu ruku odsjeći ali bi na kraju ipak prevladala neizmjerna ljubav prema ruci. Da ne povjeruješ kako je nezgodno i teško kad istetoviranoj ljubavi prođe rok trajanja! Zna to najbolje i moj djed Lovro sa svojom istetoviranom Ružom koja je sada tko zna gdje. Isto tako znaju i ovi iz “Volim JNA” i “Volim Jugoslaviju”, a siguran sam jednom, sve to isto razočarenje spoznat će i naš “pošteni” bosanac Esad i njegova mirisna Hatidža!

Srećom u avionu nismo bili u istom odjeljku, a time ni blizu jedni drugima. Tek kada sam u “gluho doba noći” krenuo u toalet, negdje pri kraju hodnika, osjetio sam njen parfem i onaj sladunjavi i ekstremno agresivni miris dalekog Orijenta, i znao sam da takve mirise u ovom avionu mogu pustiti samo one naše “poštenjačine” koje su duboko spavali dok su im kroz rupe medju zubima, odjekivale sevdalinke krezubog “bosanskog” hrkanja. Ponadao sam se, valjda ce usnuli Esad i Hatidža makar sanjati kako se ipak treba paziti što tetoviraš! Naime, dokazano je: Tetovaža ima duži rok trajanja od bilo koje ljubavi. I tek nakon toga nastaju problemi. Jer ljubavi i države prolaze, nove dolaze, ali tetovaže na rukama zauvijek ostaju. Za razliku od tetovaža o prolaznim ljubavima, na Balkanu, a posebno u BiH, tetovaže bi sigurno imale poruku s vječnim rokom trajanja kada bi ljudi umjesto onoga što vole istetovirali ono što mrze! Jer kod nas, mržnje su neprolazna kategorija višestoljetne tradicije koja se održala zahvaljujući anakronizmu po kojem, ako prestaneš mrziti one druge, onda si izdao svoje?! A znamo, nitko ne voli biti izdajica. Ili kada su BiH i njena povijest u pitanju, onda je istinitije reći, pola ih je ponosno što su prije 600 godina isto kao i 92` izdali svoj narod i domovinu, a sad je ekskluzivno prisvajaju za sebe i kao jedini je vole.

Kojeg li perverznog apsurda?! Političke tetovaže o tome što se voli, obično su tek dvije-tri riječi kojima je povod za tetoviranje u stvari - tonama i stoljećima skrivena mržnja. Zapravo, puno je više rečeno onim što je prešućeno, a ne onim što je istetovirano. Naime, u glavi i duši (ako je dotični imaju), političke tetovaže bivaju trajno ugravirane u svijest i nitko ih iz tog skrovišta ne može istjerati vani, osim kada se s puno ljubavi i pažnje ostavljaju u nasljedstvo vlastitom mlađem naraštaju, ili kada dobije priliku pokazati svoj obim na vratovima njima omraženog naroda. Za razliku od nenadertalaca koji su tetovirali zidove pećina, naše “poštenjačine” čine to po koži svojeg tijela i još više po svojoj zakržljaloj svijesti?! Razni Esadi nisu svjesni da upravo zahvaljujući isključivosti i mržnji koja im je ugravirana u moždane vijuge, njihovom mržnjom zamišljeni Bosnistan mora završiti kao prethodna SFRJ. Od ljubljenog zemljovidnog trokuta ostat će tek nešto što najviše liči na mrlju zgaženog duda u koju je stalo tek Sarejevo, Zenica i njihova uža okolina! I kuda i kako jadni Esade ti u tom slučaju da hodaš s tom istetoviranom nepostojećom trokut Bosnom na ruci, a još uz to niti je više tvoja niti Allahova, već od glave do pete zlom unakažena... samo je šejtanova?!

E moj Esade!

Da si tamo pored minareta, istetovirao bar još dva crkvena tornja, jedan katolički i jedan pravoslavni, a minaret bijel kao golubica mira, onako u sredini.... eeeee, onda bih ti vjerovao da voliš Bosnu koja je tek Bosna samo ako su zajedno i Bosna i Hercegovina i ako su u njoj ravnopravni svi naši! I tvoji, i moji, i njihovi!!! Gdje bi nam bio kraj?! Znaš li ti Esade, ne nalazi se BiH u Sarajevu, nego je Sarajevo u BiH-u!!!! I nije Hercegovina u Bosni, a niti Bosna u Hercegovini! Bosna i Hercegovina su jedno pored drugog! A, hoće li ostati zajedno, pitaj svoju tetovažu. Ako iz bosanske glave izvadiš dva zuba od kojih je jedan Hrvati, a drugi zub su Srbi, kakva je to onda Bosna Esade?! Krezuba je to Bosna. Krezavija od glave tvoje Hatidže. I kako ćeš Bosni i Hercegovini povaditi zube bez zla, nesreće i zločina koje rat obavezno donosi sa sobom. Izgubi ti Esade i ono malo duše! Onaj dio duše koji si u Americi vidio, a kojim se kao tuđim perjem neiskreno kitiš glumeći o nekoj plemenitoj i multi kulti Bosni koju ti očito nećeš, isto kao što nećeš ni Hercegovinu, ni Uskoplje, ni Lašvansku dolinu, ni Usoru, a ni Posavinu. U stvari, ti hoćeš samo taj teritorij, ali bez mojeg naroda kojem taj teritorij pripada.

Moj Esade. Kao da si zaboravio ili možda nikada nisi ni čuo za onu Andrićevu izreku u kojoj on otprilike kaže; U BiH nije moguće narediti, nego jedino je moguce nagoditi se!

Eto toliko od mene moj Esade.

I nemoj mi na čemu zamjeriti. Pa ni to što se ne mogu s tvojom željom nagoditi. Jer nagoditi se sa ubijanjem nije samo nemoralan čin, nego i zločinacko djelo. Prvo postani ljudstvo Esade, a onda je lako nagoditi se. Zato, nemoj biti jedan od onih koji birajući pamet opet izabru svoju, jer da bi stekao prijatelje moraš prvo ti biti prijatelj. Inače, umjesto one “mani zemlju koja Bosnu nema”, sve je veća realnost “jebeš zemlju koja Bosnu ima”, jer još od davne 1463. Bosna je krvava prokleta avlija!

Esade, pozdrvljam te i pozdravi nam Hatidžu, sve tvoje, kao i sve druge u BiH koji nisu tvoji, a jesu naši jer nisu u BiH stranci! Ma znam ja da ti njih jako dobro poznaješ, jer oni su mnogo, mnogo stoljeća stariji od tebe.

I ne zaboravi: Na najvažnijim raskrižjima života, ne nailazimo na smjerokaze.

Tvoj Crovata

posavski-obzor.info