Brat ministra obrane BiH moli s vehabijama

Uputili smo se u ovaj srednjobosanski gradić i stigli na mirni prosvjed građana koji je prethodio pokopu policajca Ljubuškića. - "donosi naš subotnji prilog - SPEKTAR"

Dvadesetak tisuća građana s transparentima “Očistite Bugojno i BiH od terorizma” prošlo je ulicama grada do mezarja na kojemu je pokopan preminuli policajac. U nepreglednoj koloni ljudi pristiglih na dženazu bile su i žene, što je presedan, jer po islamskim običajima, žene ne sudjeluju u obredu posljednjeg ispraćaja. A na čelu kolone reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa efendija Cerić s dvadesetak imama.

Kako je reis u bh-javnosti prepoznat kao ključna osoba koja tolerira i njeguje procvat vehabizma, pitali smo policajca iz osiguranja pokopa što misle on i njegovi kolege o reisovu dolasku na pogreb. “Preživjeli smo novi šok kada smo čuli da će on predvoditi dženazu. Bez riječi sam ostao. Vidite da taj čovjek nema obraza”, kaže nam policajac.

Strah od radikala

Ispred bugojanskog kafića susrećemo Almira Haračića. On u bugojanskoj srednjoj školi predaje “Demokraciju i ljudska prava”, a i predsjednik je kantonalnog ogranka Bosanske stranke. “Institucije vlasti krive su za sve ovo što nam se dogodilo, a u ovom konkretnom slučaju, po mom sudu, krive su sigurnosne institucije. Mi smo danas, u ime stranke, tražili ostavku načelnika policije Bugojno i ministra kantonalnog MUP-a. Očito je da to njima uopće ne pada na pamet iako je teroristički čin izveden na stup sigurnosti koji bi trebao štititi građane”, kaže nam Haračić.

U razgovoru o uzrocima i posljedicama posljednjeg terorističkog čina u srednjobosanskom kantonu uključilo se više gostiju kafića. Ističu da je izvršitelj terorističkog čina Haris Čaušević odavno svima poznat kao nasilan te da se redovno nekažnjeno izvlačio. “Svaki dan pijem kavu u ovom kafiću, a tek danas sam saznao da je Čaušević prije četiri godine ovdje pretukao konobara. Danas mi je konobar pokazivao slike premlaćivanja, a nije ga se usudio prijaviti policiji.

Ovdje se ljudi boje tih radikalnih, nasilnih tipova”, veli nam gost kafića, koji kao i ostali sugovornici, primjećujemo, izbjegava upotrijebiti termin vehabija. Kako smo inzistirali na problemu vehabizma, jedan od gostiju se odvažio ustvrdivši: “Ti ljudi ne žive u našem svijetu. Oni odbijaju uzeti dokumente, osobnu iskaznicu, voze bez vozačke dozvole, pa ih policija zbog tog privodi. Oni kažu ‘meni osobna iskaznica ne treba, Alah zna kada sam se ja rodio’. I to im se tolerira nalogom političkih struktura, umjesto da ih se zatvori zbog nepoštovanja zakona i države.”

Na ulici primjećujemo policajce sa psima u ophodnji gradom. Policijski inspektor koji je htio ostati anoniman veli nam da je to specijalna jedinica za podršku, a razlog je nova prijetnja koja je opet stigla preko Facebooka. “Poručili su nam da će napraviti još veće krvoproliće. Očekujem da bi se to moglo uskoro i dogoditi. Mi smo u policiji onemogućeni da radimo svoj posao kako treba. Uporno su godinama davane upute da se problem vehabizma ignorira i zbog tog nam se ovo sada i događa”, podcrtava županijski policijski inspektor.

Transparent ispred zgrade policijske postaje u Bugojnu

Pištolji ‘na spavanju’

Pokušali smo saznati koliko ima registriranih sljedbenika vehabizma u Srednjobosanskoj županiji te koliko ih se procjenjuje nasilnim, spremnim na terorizam, na što smo dobili odgovor od najrelevantnijeg sugovornika, županijskog policijskog inspektora, da se “postojanje vehabizma negira” pa iz toga proizlazi da se ne mogu ni imati podaci o broju pristaša toga radikalnog pokreta. Naši sugovornici u kafiću, koji su se izmjenjivali, suglasni su da je posljednji teroristički čin ujedinio Bugojance bez obzira na vjeru i naciju.

Selektivno, biranim riječima, spremni su dati izjavu s imenom i prezimenom, ali za svaku osjetljiviju dijagnozu stanja traže anonimnost. “Ja imam dvoje djece, kada bih vam govorio što mislim i što danas osjećam, bojim se da bih uskoro moja djeca bila meta napada”, kaže jedan od sugovornika, ističući da je strah od vehabija sveprisutan. Potom smo se uputili na mjesto zločina. Pred postajom smo zatekli tri policajca. Odmah će nam kazati da se za službene informacije obratimo u privremeno dislociranu postaju zapovjedniku policije jer oni nisu nadležni davati izjave.

Kada smo ustvrdili da ne tražimo službene izjave, nego samo pojašnjenja što se točno dogodilo, policajci su pristali na razgovor. Na upit je li točna informacija da su goloruki policajci zaustavili teroristu Čauševića, oni su uzrujano kazali da je zasigurno BiH jedina zemlje na svijetu gdje policajac na kraju smjene mora ostaviti pištolj u postaji. “Učinite nam uslugu i pišite i o tom problemu ostavljanja naoružanja u postaji, time je ugrožena i naša sigurnost, a građani očekuju da ih štitimo.

Možda će poslije ovog događaja promijeniti takav suludi zakon”, kaže nam policajac. Ne kriju ogorčenje vlastima, ali i svojim aktualnim šefovima koje optužuju za nesposobnost i sluganstvo političkim strankama koje su ih imenovale. Njih i smatraju odgovornima što im je kolega poginuo.

Spektrova reporterka u razgovoru s imamom Aljom Cikotićem

Pogled na zgarište

“Mi smo od bivšeg načelnika kriminalističkog odjela Islama Čauševića, koji bi danas i službeno trebao postati načelnikom policijske postaje, tražili da Harisa Čauševića stavi pod nadzor trećeg stupnja, najvišeg, jer svi u gradu znaju za njegovo nasilno ponašanje, ali ga je njegov rođak uvijek samoinicijativno vraćao na prvi stupanj nadzora. Prvi put smo izvršili pretres kuće Harisa Čauševića tek nakon što je aktivirao eksploziv na postaju. U kući smo uza sav arsenal oružja i eksploziv pronašli i pištolj s prigušivačem.

Njegov rođak, naš šef, cijelo ga je vrijeme štitio i zbog toga smo posebno ogorčeni, govori nam mladi policajac, ističući da je preminuli Tarik bio najomiljeniji među kolegama. U neboderu, tik uz policijsku postaju, žive roditelji i supruga ubijenog policajca. Već vidljivo uzrujani policajac pokazuje nam njihov stan i veli: “Kada iziđu na balkon, gledat će gdje je poginuo, gdje je prepolovljen od detonacije.” Naši sugovornici policajci vehabije smatraju najozbiljnom prijetnjom za sigurnost građana i stabilnost države.

Na našu konstataciju da već duže razdoblje objekti bugojanskih Hrvata nisu bili meta napada i da nam je izgledalo da se stanje stabiliziralo, naš policijski sugovornik veli: “To je samo privid. Mislim da je sada stanje najteže, do sada su napadali prazne objekte, bez ljudi, a sada su željeli izazvati masovno stradavanje. Ja sam musliman, a više života sam proveo pored katoličkih crkava, osiguravajući ih, nego u džamiji.

Da mi ne čuvamo crkve po noći, siguran sam da bi mnoge već odletjele u zrak. A iz džamije me tjeraju vehabije koji nam žele nametnuti svoj način klanjanja.” Ovaj mladi policajac nam kaže da u Bugojnu osobno poznaje oko 50 vehabija, a da smatra da ih u zemlji ima oko dvije tisuće.

Nije džamija bazen

 

Aljo Cikotić: Teroristički čin djelo je umobolnog čovjeka

Iz Bugojna smo otišli u Travnik, grad u kojem su stradala dva policajca Hrvata prije cijelo desetljeće, a počinitelji ubojstva još nisu pronađeni. Samo rupa na zidu od detonacije eksplozivne naprave postavljene u kanti za smeće i aktivirane kada je pored nje prolazio policajac Anto Valjan svjedoči o tom mučkom ubojstvu. Jedan vehabija priznao je da je počinio ubojstvo, a potom se predomislio. Ovo ubojstvo otišlo bi u zaborav da se nije dogodilo novo.

A džamija, neposredno pored mjesta smaknuća policajca Valjana, jedno je od triju najmasovnijih okupljališta vehabija u Travniku. U džamiji na Kalibunaru, periferiji vezirskoga grada, imam je Aljo Cikotić, inače brat aktualnog ministra obrane BiH Selme Cikotića. Svojedobno je u emisiji “60 minuta” Federalne televizije prozvan da je “široko otvorio vrata svoje džamije vehabijama” s tvrdnjom da se u toj džamiji regrutiraju borci koji se šalju u Afganistan u pomoć talibanima.

Imam Cikotić potvrđuje da u njegovu džamiju dolaze i vehabije, ističući zadovoljstvo što do sada “nikada nije bilo konfrontacije između vjernika dvaju različitih pristupa islamu” u njegovu džematu ili, kako bi katolici kazali – župi. “Mi se ovdje trudimo pomiriti te različite pristupe vjeri, koji i nisu tako jako udaljeni, i za sada imamo uspjeha”, kaže imam, apostrofirajući da su vrata džamije za sve otvorena “jer to nije kao ulaz na bazen, pa ovaj može proći, a ovaj ne“.

Na našu tvrdnju da ta, za njega mala razlika u pristupu islamu nije mala i za tradicionalne bosanske muslimane te da je prisutan permanentan konflikt, da se vehabije terete za terorizam i da ih se građani boje, Cikotić kaže: “Ovaj teroristički čin jednog umobolnog čovjeka sada se pokušava prikazati kao odgovornost svih vehabija. A i oni su ga se odrekli jer je bio destruktivan za zajednicu. Smatram da se takvi slučajevi trebaju tretirati izolirano, isto kao narkomani i kriminalci.”

Cikotić kaže kako je procijenio da optužbe Federalne televizije na njegov račun nije potrebno demantirati, iako su to neki tražili, “jer su to neozbiljne konstrukcije“. A na direktan upit je li to onda jedan brat, ministar, šalje regularne Oružane snage BiH u Afganistan, a drugi, imam, regrutira ih za talibane, Cikotić odgovara: “Odgovorno tvrdim da niti jedan čovjek iz mog džemata nije regrutiran za Afganistan.” A na višekratne upite koliko u njegovu džematu ima vehabija, imam je vrlo uspješno izbjegavao odgovor.

Demantirao je i tvrdnje da je izgradnju velebne džamije na Kalibunaru financirala Saudijska Arabija, koja je inače posljednjih godina u BiH izgradila na stotine džamija, a koja financira i vehabizam, apostrofirajući da je “izgrađena milodarima džematlija”. A vehabije, koje je inače lako prepoznati po dugoj bradi i kraćim hlačama, i koji se prečesto susreću na cesti, kao da su se sakrili posljednjih dana . U dva dana uspjeli smo sresti samo jednoga, a čak ni u jednom od pet dnevnih molitvenih termina nismo ih sreli ni ispred džamije.

zdravka soldić-arar
snimio: duje klarić / cropix