Marin Rozić: Ima li spasa za Cibonu?

Marin Rozić
Marin Rozić
Međutim, za razliku od prošlih godina kad sam u ovo vrijeme bio u iščekivanju početka regionalne, a pogotovo Eurolige, sada je osjećaj nešto drukčiji. Osim što i dalje nisam do kraja oporavljen, što još uvijek ne treniram kako treba sa suigračima, muče me i drukčiji problemi. Posljednjih mjeseci, otkad je završila prošla sezona u kojoj smo osvojili novi naslov prvaka Hrvatske, igrali Top 16 i onom nesretnom tricom Kecmana izgubili NLB ligu, u Ciboni i oko Cibone ne čuju se lijepe priče. Pritom ne mislim na novog trenera Zdravka Radulovića, a ni momčad koja je unatoč svim problemima dobro posložena, ovdje ciljam na stanje u klubu koje nikako nije dobro. Dugo, predugo se više priča o dugovima, javljaju se zvani i nezvani, predlaže se stečaj kluba i koješta drugo, a rijetki nude rješenja.

U takvom okruženju se nije lako pripremati za sezonu. Iako svi radimo svoje, ja se vraćam u optimalno fizičko stanje kako bi što prije mogao pomoći mladim suigračima. Jer, Cibona nikad, otkad sam u klubu, nije imala ni približno ovako mladu momčad. Čudno mi je zapravo bilo kad sam još na okupljanju shvatio da sam najstariji u momčadi. A tek mi je 28. Tu su još Vrbanc i Pašalić sa 27 godina, svi ostali ispod 25, dosta njih debelo ispod...
Ali kakav bih ja bio kapetan kad ne bih vjerovao u momčad. I vjerujem da ćemo opet biti dobri, da ćemo ovako mladi igrati brzo, agresivno. Koliko će nam to donijeti pobjeda, pokazat će vrijeme. Jer, borbenosti nam neće nedostajati, svi u momčadi željni su dokazivanja pa i ja nakon što od siječnja nisam odigrao utakmicu.

Koliko god bilo teško ignorirati sve probleme u Ciboni, to se ne smije osjetiti na parketu. Kao što se nije osjetilo ni prošle sezone, kad se također itekako osjećala kriza. No, ostaje ključno pitanje. Ima li spasa za Cibonu? Kriza je velika, sve veća, rješenje se ne nazire. Ali nada uvijek ostaje. Ovo je Cibona, jedna takva insitucija ne može propasti. Ili se možda varam?

Marin Rozić