Marin Rozić: Nisam mogao vjerovati kad je čovjek svirao faul Davoru Kusu

Okrenut će se jednom na našu stranu!

Hrvatska je završila svoj nastup na još jednom velikom natjecanju, moji suigrači s kojim ću, vjerujem, opet igrati sljedeće godine pretrpjeli su još jedan dramatičan poraz. I to ni manje ni više nego od Srbije koja nas je izbacila u osmini finala Svjetskog prvenstva.

Na žalost nije mi ništa lakše no što je to bilo prošle godine u Poljskoj, kada nas je u četvrtfinalu Europskog prvenstva zaustavila Slovenija, a ni dvije godine ranije, kad smo izgubili od Litve u Madridu. Gledati utakmicu sa Srbijom, bilo mi je puno teže no što bi mi bilo na parketu od kojeg me još na startu godine odvojila ta prokleta ozljeda.

A dobro da mi ahilova tetiva nije stradala dok sam gledao naše u osmini finala. Nisam mogao vjerovati kad je čovjek svirao faul Davoru Kusu u posljednjoj sekundi. Bio je, ali to se ne sudi, ne u tom trenutku. Ali valjda nam je takva sudbina, gubimo uvijek na sličan način. Znam kako je dečkima, proživio sam takve traume s njima već nekoliko puta...

No, emocije na stranu, makar je to jako teško, Hrvatska je igrala na Svjetskom prvenstvu nakon 16 godina. I to je prije svega veliki uspjeh. Dalje, momčad je mlada, puna potencijala, Bojan Bogdanović je pokazao da u budućnosti može biti nositelj igre u reprezentaciji, iskustvo je u Turskoj skupio Ante Tomić kojem je ovo bilo prvo veliko natjecanje u karijeri, imamo Marka Popovića, Roka Ukića, Marka Tomasa, Krešu Lončara, Zorana Planinića, dolaze još neki mladi, vratit će Stanko Barać, a valjda ću i ja biti od pomoći... Ukupno, SP je ipak pokazalo da naš kostur reprezentacije može još uspješno igrati nekoliko godina.

Ipak, došlo je do smjene generacija, imamo mladog izbornika Joku Vrankovića, pa treba vremena da se to sve posloži.

Idemo realno, mi u Turskoj nismo ni imali pravo očekivati medalju, pogotovo jer nas u tom društvu nije bilo od '94. Igra je na trenutke bila dobra. O Amerikancima ne treba trošiti riječi, u toj utakmici smo svi znali da nemamo što tražiti. Dobili smo Iran, odigrali dobro sa Slovenijom, razbili Tunis i jedini minus je praktički utakmica s Brazilom koja je, kako je to prvi rekao Krešo Lončar, bila sramotna. No, zato su se momci izvadili protiv Srbije, u toj osmini finala ostavili su sve na parketu.

I opet je nedostajalo malo sreće. Makar, što ti je sreća. Što bih ja dao da sam mogao istrčati na Svjetskom prvenstvu. I zato nitko od naših igrača nema za čim žaliti, svaka škola se plaća, a mi ćemo dugove naplatiti sljedeće godine u Litvi, gdje idemo uloviti mjesto na olimpijskom turniru u Londonu. A za to ostvariti, trebat će osvojiti medalju. Da, baš to, koliko god u ovom trenutku izgledalo daleko jer su još svježe turske rane, mi se uvijek imamo pravo nadati.

I vjerovati da će se barem jednom sreća okrenuti na našu stranu...

Na našem portalu će posjetitelji moći pratiti komentare Marina Rozića na preostale susrete reprezentacija na ovom Svjetskom prvenstvu.