Marijan Ban: Najbolji prijatelj iz djetinjstva mi je bija mačak Hogar

Marijan Ban: Najbolji prijatelj iz djetinjstva mi je bija mačak Hogar
Za učiniti intervju s Marijanon Banon učinilo nam se najboljim mjestom njegov kvartovski kafić u kojem ga svi poznaju i u kojem imate osjećaj da se i on osjeća kao da je doma, i u kojem ta njegova usporenost, uspavanost, melankolija izgleda tako prirodno i tako simpatično da jednostavno shvaćate zašto tog čovjeka toliko ljudi voli i cijeni.

Djetinjstvo u Kaštel Gomilici

Svi znaju da je Ban dite iz Varoša, al zaborave da je svojih prvih deset godina proveo u Kaštel Gomilici, gdje se prvi put i potukao i imao prvu simpatiju. -Dok san živija u Kaštelima, imali smo pet mačaka, i onda bi nan ih dolazili napadat, al’ ja i prijatelji iz dvora smo ih, iako nas je bilo manje, uvik branili i to pračkama i kamenjem, i tako smo uvik išli protiv neprijatelja. Ako bi se posvađa s prijateljima, onda smo to uvik rješavali hrvanjem.

Tamo san krenija i u prvi razred i sviđala mi se jedna mala sa crnin kikicama, ma nisan joj nikad ja to reka ili da bi joj nešto poklonija, nego bi je samo malo nakon škole vuka za te njene kikice - prepričao je Ban svoje prve uspomene iz djetinjstva. Onda se u desetoj godini preselio u Gajevu i počeo ići u OŠ “Marjan” ili, kako se tada zvala, “Đermano Senjanović”.

Ubrzo se sprijateljio, pa je zajedno sa novim prijateljima počeo radit karete, al’ njegov je, kaže, radio cijeli “Jugovinil”, i imao je najboljeg od svih. - Karet je bija daleko najbolji, a taman se u to vrime i sagradila cesta sa vrha Marjana pa bi se mi penjali gore i spuštali, al onda je jedini problem bija opet se popet gore. Karetima smo se prvi put doveli i do Lučice di san počeja jedrit, i tako smo jedan dan svi otišli na more.

Stavili su nas u Flokiste da vide jesmo li uopće dovoljno sposobni za jedrenje, i baš taj naš prvi dan bija je novinar iz “Slobodne” u klubu i slika nas na moru kako jedrimo. Sutra je izašla naša slika, onda smo mislili ako nastavimo jedrit da ćemo svaki dan bit u novinama, al to mi je bija prvi i zadnji put, bar šta se jedrenja tiče. Al bez obzira što nije više završio u novinama, Ban je nastavio jedriti te je sa 14 godina preša u klasu Finn, što je najteža klasa u jedrenju, a razlog je bio jer je tog ljeta izrastao 20 centimetara.

Morao je nositi i utege koliko mu je još kilograma na tu visinu nedostajalo. Jednom je zamalo ostao ispod broda, da ga zadnji moment kad mu je već postajalo „nekako toplo i žuto“ prijatelj nije izvukao na površinu. Postao je i juniorski prvak Hrvatske 1978 g., al se još rado prisjeća prvog natjecanja kada je stajao na postolju.

 

- Prvi put san bija na postolju na nekom prvenstvu Splita, sićan se da je prvi dobija masku i peraje, ja samo masku, a trećemu su dali peraje - uz jedrenje Ban je trenirao i košarku, a čak je godinu dana išao i na bejzbol, al’ jedrenje je uvijek ostala njegova prva ljubav, pa je tako evo i na Mrduji u rujnu bio treći. Bez obzira što mu je sport oduzimao toliko vremena i što je imao sve petice u školi, nalazio je vremena za cure i izlaske.

- Prvi put sam curu pozva vanka u sedmom razredu osnovne škole i odveja san je na Drugu vidilicu, a u to vrime smo polako počeli i izlazit, prvo po mjesnin zajednicama, a kasnije u Doka, sićan se da smo doma uvik slušali rokiju, al’ u Doka uvik disco muziku do deset i po ,a onda još uru vrimena funka, tad je uvik i Dino dolazija.

A cure san tad kad san bija malo stariji vata na plaži, ustvari brata bi koji je tad bia malo plavo ricasto dite vodia sa sobon, pa bi on napravija posal umisto mene, a i sa sestron san se uvik dobro slaga -uz osmjeh se prisjeća Ban svoje mladosti. Sestra mu je bila prvakinja Hrvatske u take wan dou, pa ni ne čudi što je uvijek morao bit dobar s njom.

Jedna od Banovih najvećih ljubavi je svakako i mačak Hogar, kojega je pronašao sa svojih 16 godina, a mačak je imao samo 12 dana, tek je bio progledao, i čim je malo porastao svaki dan bi mu donosio miševe i gušterice, al jedan dan donio je i nešto šareno.

- Već smo se mi bili navikli da Hogar biži iz kuće, da se vraća ranjavan, pa jedan put je doša i sa ispadnutin okon, pa smo ga vodili veterinaru i to veterinaru koji se boji mačaka, a navikli smo se i da donosi svakakve beštije dok nije jedan put donija papigu i to veliku aru, i čitan ja u Slobodnu nakon par dana, da se traži papiga koja je pobigla na području Spinuta i mislin se, a je eno je meni na teraci.

Kad je Hogar odlučia umrit jednostavno je otiša i više se nikad nije vratija, a bija je prava beštija. Ima je osam ipo kila i čak su ga se i pasi bojali -Hogarove dogodovštine Ban je ispričao sa osmijehom, al’ ujedno i s tugom,kao da je svjestan da takvog prijatelja neće više nikad naći.

slobodna dalmacija