Priče iz Hercegovine: Zar nećeš zvati komšiju?

Neki su ih susjedi zbog siromaštva često izvrgavali rugalu i podsmjehu. Šimurina je tih godina tek ušao u pubertet, pa su mu zlobne primjedbe na obiteljski račun sve teže padale. „Dobro ti po Šimurininu drobu kaša šklabuča. Jesi li je se nakusa pobro?" Zadirkivali bi ga kolege na putu do škole. On bi samo sagnuo glavu, ubrzao korak i nastavio put bez riječi. Jedini je u obitelji bio muško i ponos mu nije dozvoljavao trpjeti svakodnevna podbadanja i omalovažavanja od strane vršnjaka. Šimurina nije bio slabašan, već naočit i simpatičan dečko. Od svih, koji su ga vrijeđali, makar je za glavu bio veći, ali mu kućni odgoj nije dopuštao uzvraćati istom mjerom. Dugo je razmišljao što učiniti.

Siromaštvo je sve teže podnosio, pa je odlučio napustiti školu i uhvatiti se posla. Iako mlad, imao je zlatne ruke. Kakvog bi se god posla dohvatio, sve bi mu išlo od ruke. Kao dobar majstor Šimurina je ubrzo stekao povjerenje suseljana i svi su ga preko noći zavoljeli, hvalili i po ramenu tapšali. Domalo se i materijalna situacija u obitelji popravila. To ga je činilo posebno sretnim i ponosnim. Zadovoljstvo u kući, nije bilo dugog vijeka. Šimurina je počeo sve kasnije dolaziti kući. Ubrzo je svakodnevnu zaradu s društvom ostavljao u seoskoj gostionici. Neimaština se ponovo u kuću uvukla. Jednoga dana, sva ojađena, mater mu veli: „Šimurina sine moj, nemore više tako. Što po danu zaradiš, ti po noći s društvom popiješ i prokartaš, a mi nemamo što jesti. Ta znaš da nas dvi ne radimo, a brašna je sve manje u ambaru. Kuća nam je ponovo prazna." Nabrajala je tužno majka. Na to će Šimurina. „Kad je majko tako, ja ću se od vas odilit." „Dili se moj sine, ta svakako od tebe nikakve vajde nema."

Obiteljska kućica imala je tek dvije prostorije, od kojih je jedna bila nešto veća. Šimurina se uhvati posla i odlučno ju pregradi plotom. Nakon jedne od burnih i neprospavanih noći, Šimurina se dugo oporavljao. Već je bilo prošlo podne, kad je protezanjem i glasnim zijevanjem, potiskivao mamurluk. Vrijeme je užine i kućom se razlijegao miris tek skuhane pure i uprženog masla. Opojne mirise nije mogao zaustaviti novosagrađeni plot, pa nadražiše i Šimurinine nosnice. Izvrijeđane pred koji dan, majka i sestra nisu se obazirale na susjedovu nazočnost. I dok je pura lagano klizila niz grlo, začu se glas: „Šta se dočekalo, za mila Boga? Zar nećete komšiju zvat na puru?" Pomirljivo zavapi Šimurina.

Dobrkovici.com