Priče iz Hercegovine: Vrelo boje mentola

...nedostupnom, a i ja od svake budale tražim informaciju, te me jedna takva koju sretoh u Malom polju iz pravca Blagaja (odakle se vrelu moglo fino prići) poslala na lijevu obalu Bunice, tamo ti je lakše, kaže i ode, a iskusnom vuku kakvim sebe držim, promaknuo je njegov naglasak koji nikakve veze s ovim krajevima nema, što pripisujem posljedicama rata i ''humanoga preseljenja''.

Tamo, pak, valja proći tek nekoliko kilometara cestom što vodi od bunskog raskrižja prema Stocu, te skrenuti u velikom selu Hodbina lijevo, e, sad, ima nekoliko skretanja, prva dvojica (središnja Bosna, čini mi se) pojma nemaju gdje je to vrelo, a treći me okrenu u kompliciranu mrežu odvojaka, strmih i uskih, tek ponegdje zakrpljenih asfaltom, među imanja opasna zidovima i kuće velike i nedostupne, ispred kojih su betonski bedemi iza kojih reže opaki psi. Krivo sam krenuo nekoliko puta, sve dok nisam ostao blokiran starim golfom kecom, ostavljenim posred uskog puta, iz kojega je kroz prozor virio vrh ribarskoga štapa, pa zatrubih. Ništa... Izađoh i naslonih se na suhozid, doći će valjda netko. Šta bibičeš, ne more se čojek na miru ni posrat!, reče lik u čučećem stavu, odmah s druge strane zida. Tražim vrelo Bunice, rekoh u neugodi, a on reče samo ćeraj do zadnje kuće, na pravom si putu! Dalje moraš pjehe...

Ostavio sam ga samog u intimi toaletnog dotjerivanja, starac savijen kao bumerang pribi golf uza zid, te prođoh i brzo stigoh do zadnje kuće, dalje nema puta za auto, i ovdje je veliki zid i sigurno lijepa kuća iza njega, pripada nekomu važnom, jer vidjeh četiri šutljive kamere nad krovom, okrenute na sve strane svijeta, i zagazih u usku stazu, zaraslu i zapuštenu; ovuda se definitivno rijetko prolazi.

Staza je tih iznad rijeke i brojni detalji zadiviše me, pa je hodanje usporavalo stalno fotografiranje. Došao sam do nečega što bi trebalo biti vrelo, dalje nema vode, tu je kraj, u potkovici što ju nadvisuju dvije gotovo posve okomite litice koje kao da bdiju nad vodom. To su Parila, visoka do možda i dvjesto metara, čine se nedostupnima, i valjda ih čovjek samo u nevolji može proći, a za alpiniste su pravi izazov. Ovo se nalazi točno na razmeđu Hodbine i Malog polja, a u ratu je bilo razmeđe dvije vojske, no, bilo pa prošlo, ali me iznenađuje takva nezainteresiranost za ovaj iznimni geomorfološki spomenik prirode, pun mirisnoga bilja, čitavih grmova ciklama, samoniklih smokava na kojima još ima plodova, to je posljednja sorta koja dočekuje prve mrazeve i na svakom plodu je ona mjedena kap, te se osvježih sa nekoliko njih, ali brzo prestadoh prisjetivši se starog ribara performansa za zidom. Predio je pun i drenjina, oraha, divljih šipaka, kupina i šipuraka, ali me najviše fascinirala boja ove vode, ne znam s čime bih ju usporedio, jer čuh negdje nekada od nekoga, da ova voda stalno mijenja nijanse. Možda, ali mi trenutačno najviše sliči boji rastopljenog mentola.

Vrelo je tako mirno da se uopće ne pomiču duge vlati trave što su samo korijenjem u zemlji, a svom duljinom u vodi, čak opazih i nekoliko kolonija lokvanja, prelijepih biljaka, koji rastu samo u mirnjacima. Zato krenuh desnom obalom kojom se rijetko prolazi, najčešće su to ribari ili kakav zalutali tragač kakav sam ja. Vrbe se ovdje od starosti obaraju u rijeku. Iz mrtve trule vrbe rastu nove, fantastična je priroda ovdje, fantastična flora, o fauni pak ne znam ništa, ali svakakvih je ptica sigurno. Najviše štiglića, malih pjevica, jer po i oko Blagaja i Bune i cijeloga Bišća polja zimi možete vidjeti lovce na njih, kako čuče iza nekog skloništa, a mali kavez s ptičicom ostave pokraj osušenih stručaka čičkovine, kojih zrnca štiglići rado kljucaju, ali lovci na grmove čičaka stavljaju grančice natopljene ljepilom pripravljenom od topljene gume i pjevom ptičice iz kaveza uspijevaju dozvati štiglića koji će uskoro i sam završiti u njemu. Dvjesto metara ispod izvora voda se napokon pomiče; kao da je izišla iz goleme rupe i oslobodila se od nje, jer stoljećima je vrelo Bunice tajna, o njegovoj dubini isprele su se legende, nitko to dno nikada nije vidio, a i jedan Francuz, komu je na stijenju postavljena spomen-ploča, taj će rijetki ugođaj platiti životom, prije ravno šest godina, kada je francuska ekspedicija stručnjaka, zajedno sa našima, istraživala ovo bajkovito, čudesno i mistično vrelo, a i o tom se istraživanju, također, predu legende, od da je vrelo ukleto do svašta drugoga. No, znanost je znanost, Francuzi su svoja iskustva objavili u jednom stručnom časopisu, čekam iz Pariza njegov prijevod te ću vam onda skraćeno prenijeti njihove dojmove.

Prva kaskada

Mjesto gdje se voda napokon pokreće zove se Prva kaskada, malo preambiciozno, ali već tu više nema one boje sa vrela, voda je prozirna i jako me podsjeća na jednu rijeku također lijepu, Krušnicu, koja izvire pet kilometara zapadno od Bosanske Krupe i u središtu grada ulijeva se u Unu. To mi je bila naša najljepša kraća rijeka, evo sve dok ne vidjeh ovu Bunicu. A-ha: eno one vile sa šutljivim kamerama; sa ove strane dostupna je pogledom sva ta privilegija života uživanja na rijeci, a onaj sjenik pod vrbom zaliven betonom - izuzmemo li baš taj beton - bit će dugo razlogom mojoj ljubomori, jer ona kuća i onaj raj su uglavnom pusti, a ja još pišem u - kuhinji!

I u životu radne sobe ne imah. Silaze do vode napravili su ribari, iza njih su ostale male račvaste grančice koje su koristili za čeku.

Bilo mi je važno ovo proći, a kasnije saznati sve o tome što sam prošao. Prolazim Hodbinom, veliko je to selo, poznato mi je da ima osam pravoslavnih grobalja i jedan harem, a katoličko groblje sada pripada naselju Buna. Ovdje su Srbi do pred ovaj rat bili ogromna većina, sada su manjina. Službeno, prema popisu iz 91. godine, u Hodbini je živjelo nešto manje od sedamsto Srba te tristotinjak Muslimana (to je tada još bio službeni naziv za današnje Bošnjake) i stotinjak Hrvata, no ovo je danas Federacija BiH, tu Srbi tanko stoje, cijena je to svega što smo svi zajedno proživjeli, njihov je povratak svakako slobodan i ničim osporavan, ali tko će se vraćati tamo gdje više ne može raditi, a ako se igdje radilo - ovdje se radilo: svuda okolo bili su staklenici i beskrajne farme cvijeća, polja obrađivana, a sve živo išlo na posao ili ovdje ili u brojna poduzeća nedaleko odavde, Aluminij, a naročito Soko. Sve je nestalo u prašini novoga povijesnoga preustroja BiH, garniranog ratom, pa su i Srbi odavde otišli zajedno sa rezervistima koji su se ovdje utaborili sve do lipnja devedeset druge, a onda put pod noge.

Godinu kasnije i ovuda su se ''preraspoređivali'' Hrvati i Bošnjaci, s tim da se po širem kraju naselilo dosta Hrvata iz Bosne, u ona tužna i bezlična naselja po Hercegovini, kamo su došli ostaviviši iza sebe cijelu jednu povijest i napravivši živote bivšima. Na području Bune, Žitomislića i Ortiješa najviše je tih naselja, kao i po Dubravama, kuda ću valjda, također, naići. Tako je recimo Buna, koja je po istom popisu imala gotovo sedamsto Hrvata, sada puno brojnija, stigli vlasnicima života novi glasovi po kućama nabacanim po plodnim poljima, gdje danas uspijevaju samo djeca, neizvjesnost i drugost, jer ti ljudi moraju ovdje preživjeti naraštaj-dva, da bi se srodili sa zemljom i domorocima. Uostalom, nedavno sam povezao odavde neke studente, pa kad sam ih upitao gdje stanuju, rekli su mi ''u Buni''. Na onom što se podvodi pod naselja Buna, živjelo je do tristo Bošnjaka i četrdesetak Srba, a dobar dio svih tih ljudi zapravo su stizali ovamo u vrijeme industrijalizacije, otvaranja golemih tvornica, pa su vikend-naselja nicala ovdje jako brzo, vikendice su se proširivale do pravih stambenih kuća i vremenom su postajala stalnim prebivalištima udarnika socijalističke proizvodnje. Toliko Srba isto je živjelo i u Blagaju, Hrvata desetak više, a Bošnjaka preko tisuću i šesto. Sada je novi popis, da se vidi dokle je tko ''zapišao'' i koliko je glava za neki naredni projekt, pa nisam siguran je li ovo popis ili popiš stanovništva. Kad se vidi gdje je, koliko i kakvih krvnih zrnaca porazmještano, neka buduća ''laboratorijska epruveta'', u nekom novom instrumentu, promućkat će svoj glavni sastojak - nad(e). S takvim se mislima (a duša me boli što sam već tako dugo toliko ravnodušan na sve to) kratko uspinjem u Boškovića mahalu, jednu od brojnih hodbinskih, gdje se nad poljem Majdanom uzdiže nešto obnovljenih prizemnica i kolonija kamenih ruševina, nekada su tu štale bile veće negoli su kuće danas, život je ovdje bio privilegija, toliko je bio lijep.

Od desetak postarijih povratnika Srba, zatičem tek jednoga, nije mu do priče: ''Jebo te, kad sam ovdje živio, nikoga nisam zanimo, a kad sam se vratio, navalilo me slikat i mećat na televiziju i u novine, taman ko da mi je do slikanja!'' Njegovo je, a valjda je Bošković, dvorište tipično za ovo doba godine: puno je tikava, znači da je obnovio svinjac, ali golemu štalu što mu ju je još djed sa ćaćom dizao, teško da će ikada. Dozrijevaju šipci i smokve se griju na prvom jesenskom suncu. Ostavljen pod orahom, stari je reno 4: ''Eto, s njim sam u zadnji čas niz ovu strminu u Trebinje pobjego, s njim sam se i vratio. Ne more više vozit, ali neka ga...''

Danila Marića zatičem pred njegovim domom, na blagoj uzbrdici nad rijekom Bunom; ta uzbrdica je u duljini od najmanje kilometra pretvorena u goleme vrtove, neki su sa bazenima. U Danilovoj bašči sve je čim Hercegovina rađa, smokve, jabuke, kruške, šipci, grožđe... sve što Mediteran dati može. Upravo je u raspravi sa Zlatkom Serdarevićem, svojim davnašnjim đakom, a i taj već ostario!, oko nekih tehničkih pitanja, tipa, koje su osnovne osobine čelika. Nije me zanimalo, ni ne znajući da će baš to biti temelj jedne strašno zanimljive priče, koja će izroniti tijekom dana, a vezana je za porušeni rimski most, sigurno najljepši nadaleko i Rimljanima jedan od najznačajnijih, no o tom kad dođe na red... Tek, upamtih da je Zlaja ponovo odgovarao svom profesoru isto pitanje za koje je prije četrdeset godina dobio peticu: tvrdoća, čvrstoća i elastičnost. Kuća, a povelika je, obložena oblucima. ''E, sve sam ti to donio sa Posrta, znaš li đe je Posrt?'' Mislim da je posrijedi sada suho korito kojemu voda čuči negdje u Podveležju, a onda iskoči nekoliko puta godišnje, natopi polje i zna napraviti dosta nereda. Danilo je kuću napravio sedamdesetih. U vrtu je sam napravio maketu kakvu sanja dok je u SAD-u. Tu su Stari most i kule, mahale, džamije, pravoslavna i katolička crkva, zanimljivo je koliko je Danilo, inženjer metalac, književnik i dramatičar, pripovjedač i sjajan domaćin, zapravo svestran čovjek. Sam je ovo napravio, na pet ili šest četvornih metara. Nego, bi li na vrelu, Bunici? Bio! Jesi vidio čuda? Jesam, nevjerojatno... E, vazda je vladala teorija da ''Bunica nema dna'', tako i ja pamtim kroz mladost tu priču. Nikada niko ničim nije mogao izmjeriti njezinu dubinu. Kad sam ja bio momak, tri su čovjeka mogla najviše izdržati pod vodom; jedan je bio Dane Drljević (Njega sam stigao upoznati na godinu - dvije prije smrti, njegov sin Damir prijatelj mi je, drži fini restoran Kolo kod glavnog mosta i kola na Buni, a staroga Danu sam upoznao na vodi, jer doista je bio vodeni čovjek, stalno u prirodi i ribolovu, umro je prije možda deset godina ili nešto manje, op.a.), onda Ibro Kuko i moj otac Vaso Marić. Probali su riješiti tajnu toga vrela, uranjali su zajedno i često, ali su dobacili do sedamnaestog metra, niko prije dotle nije, i otad se još više govorilo kako Bunica nikako nema dna.

Otkrivena tajna

Sve do prije šest godina trajala je ta tajna, a onda su Francuzi, nakon istraživanja vrela Bune, za Bunicu kazali: šezdeset devet metara!

Ova mala Bunica ima vrelo od šezdeset devet metara? Nevjerojatno! Sva je ova Hercegovina puna šokantnih spoznaja, nekako mi se čini da nikada nije ni istražena. Slušam Danila, pokazuje rukom niz rijeku, gdje se iza gustiša na obali širi polje: ''E, pamtim kad su žene hodile ovim poljem do Bunice, do Perila, tako se zove mjesto gdje bi žene nedjeljom prale, posebno u proljeće, kada su se prali gunjevi i drugo što se rjeđe pere, jer treba preko zime. Noć prije, ove što su trebale prati gunjeve, odlazile bi pod oni brdo Kvanje, vidiš ga? E, tu imaju rupe, a u rupama glina, narod je zove gnjila. Tiskale bi gunjeve i drugo vuneno u tu gnjilu i ostavljale preko noći.

Govorilo se da gnjila najbolje izvlači svu nečist, grinje, buhe i sve šta se u vuni moglo iskotiti. Ujutro bi pokupile gunje, pa niz polje, s drugim ženama... U sepetima rublje. A svuda okolo bili divlji šipci, sjećam se lupanja pratljača na Perilima, posipale bi rublje lugom, a mlatile tim drvenim pratljačama, odjekivalo bi cijelo polje. Onda bi sve to raširile po šipcima, bijelilo se cijelo polje. I čekajući da se sve osuši, pjevale bi i muslimanke i kršćanke, a polje se bijelilo od rublja... Eto, toga se sjećam, svačega se sjećam, i kad sam sa familijom kao dijete izbjegao preko onih litica nad vrelom, ima nad njima selo Doli, a rekao bi da se ne može čovjek uspet, jelde?

Pa, stvarno je strmo... a, što ste bježali?

E, moj sinko...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje