Priče iz Hercegovine: Vratile se Agate...

Crni humor

Neće Dobrič nikud pobjeći, razmišljam i fotkam spomenuti kip najštovanijeg hercegovačkog sveca, iz 1961. godine. Ljudi, katolici - vjernici, ovdje se redovito križaju kad prolaze cestom, a oni koji nisu, a također su iz istočnih blizina također pozdrave Svetog Antu na neki svoj način. Obično se kaže "Sveti Ante, podrži me u namjerama mojim." Da je ovaj moj pospanko to izgovorio sinoć, prije piva, vjerojatno bismo se danas našli! Ima puno komičnih stvari vezane uz zavjetovanja uz ovaj kip, nad kojim se uzdiže mjesna crkva. Kao, najviše se ovdje "zavituju" žene, osobito djevojke; odabrao im srce nekoga, ali ne ide baš, pa se zavjetuju svecu, "pregovaraju" s njim o načinu kako će ih primijetiti voljeni, ili, ako ih je već zamijetio, kako će ga zadržati. Muško je vazda bilo na cijeni, a sada se to bome malo i izmijenilo: toliko je neženja po ovom polju i kamenu, da je izgleda vrijeme da se ovdje dođu zavjetovati sve stariji momci. I, tako, jedna cura dolazila, a nekako u isto vrijeme dolazila i jedna mještanka, savijena k'o sadač. Vidi ona, vazda divojka moli. A nikad vesela. Baba ništa ne pita, tek joj jednom reče: "Dite moje, ja se cili život Svetom Anti molim, a ja sam se udala i narodila dice, nemam o čem s njim 'prigovarat', a tebi bi najbolje bilo da se više š njin ne godiš, muško je - muško, a i Sveti Ante je muško! Vego ti ajde Gospi se zavituj, žemsko je - žemsko, bolje će te razmit!"

No, to je opet ništa u odnosu na slučaj od prije četrdesetak godina, na Širokom Brijegu, u kojem je ovaj svetac prošao puno gore. Tamošnja Roruša - nadimak vas u ovim krajevima obilježi da se više nitko i ne sjeća je li itko imao ikakvo ime prije toga - stajala je u dvojbi pod koji će kipić staviti svoj skromni milodar, ovog sveca ili Božje majke. Odlučila se naglas, pa se o tome i danas priča. Svetom Anti je rekla: Ti ajde u Njemačku radit i zaradit ko i drugi ljudi, a ja ću ovo dat onoj sirotici... Dobar je taj humor, crn a da oni koji ga stvaraju to i ne primjećuju.

Prekrasni vrt

Malo iza je prilaz širokome polju, i tu me zatekao rijedak prizor: golema ravna ploha zemlje, ogroman posjed prekrilo je zlaćano žito, ili možda raž, nema veze, svejedno je, ali lijepo je opet vidjeti da polje nečemu služi. Tu je farma koju su davno podigli Lijanovići, a na prilazima dali urediti malu nekropolu stećaka, zaštiti je i ograditi, a, kako su tu imali i veterinarski institut za razvoj stočarstva, poručili su od kipara Florijana Mićkovića nekoliko skulptura koji će ispričati priču o povijesti stočarstva u ovim krajevima. To je lijepo ispalo, i taj se prizor može često vidjeti na portalima, gdje pišu i slikaju ljudi koji putuju. No, sa stočarstvom i nije ispalo dobro. Izuzme li se peradarstvo, jer, okrećući desno uz neki prilazni put što vodi u istoimeno naselje, vidjeh poveliko jato kokošiju što kljucaju po okolnim ledinama. Kao i sve kokoši, i ove žele ići tamo gdje ne bi trebale, sigurne da je hrane više s druge strane ceste. Tri puta pokušavaju prijeći put, i vazda ih uplaši auto. E, taj treći auto nikada ne bi stao da nije bilo te peradi, niti bi ja dobio vodiča gdje mu se (joj se!) nikako nisam mogao nadati. Golf je "kec", a u njemu Helena, curom sam je poznavao - što li ona ovdje radi?! - a zapravo je ona bila iznenađena što vidi mene. "Vazda odaš, cili život odaš, kad ćeš se smirit?" "Nikad", odgovaram veselo, "vozi iza mene" - kaže ona. Parkira pred prekrasnu kuću, na omanjem posjedu omeđenom redom loze, koju je Dragan upravo lišavao viška zametaka, jer je vrijeme tom poslu oko vinove loze, brdom uredno naslaganih drva, te prekrasnim i njegovanim vrtom i povrtnjakom. Ovdje živimo, reče mi i doista se iznenadih. Prezivala se Lončar, radili smo nekada zajedno, život razdvaja brže negoli spaja, a već dugo ima kako se udala, za mog imenjaka Tomića. To se, uz neka druga, kao što su Ćubele, Kopilaši, Marići, Karačići, Zelenike... No, svejedno ih se više zna po obiteljskim prezimenima. Ovo je njihov dom, sami ga napravili, kupili zemlji i teško radili, oboje u firmi po osam ili deset sati dnevno, Helena je jedno vrijeme držala i kafić uz cestu, a Dragan, profesionalni vozač, nakon posla bi radio kod ovdašnjega slavnog ugostitelja Šaškura. A to je obiteljski naziv za Kopilaše. Stari Šaškur - sintagma se pretvorila u ime - držao je pri dno Donjega Graca, gdje završava Provo, desno od ceste što nakon petnaestak kilometar vožnje idete od Mostara prema Širokom Brijegu, oduvijek kavanu, i njegovi prije njega...

Sada se njegovi mladi rođaci uspješno bave tim poslom, uz glavnu cestu, a stara seoska gostiona zatvorena je davno, malo se ljudi sjećaju - kada. Pa kako će se onda sjećati kada je bila otvorena! Ali je tu uvijek bilo živo, takve sam priče čuo. Zabačenu od glavnog puta, tu gostionicu pohodili su ljudi koji su se uspinjali grdom cestom koju ću i sam proći, sve odavde do Gornjeg Graca i Gostuše. Kilometara će biti desetak, a stotinu muka na najgoroj cesti na koju sam do sada nabasao. Alo dva Graca, Donji i Gornji, moraju se vidjeti. I Orovnik. Samo da uvjerim Helenu da uvjeri Dragana da to sa lozom nastavi sutra. "Oću, dašta ću!", kaže on. Sad sam sretan što se ona budala sinoć napio, ko bi ga mamurna trpio i slušao priču kako je zabio gol. Usput ćemo pokupiti punca, gori je u Gradačkom polju, on ti je umirovljeni pedagog, svašta zna. Ma, bravo! Upoznajem, a ispostavilo se da i nju znam, Heleninu mamu, gospođu Agatu. Bila je posljednja generacija širokobrijeških trgovkinja, koje su radni vijek provele u tamošnjoj robnoj kući. Manirama vremešne dame, ona bi uporno vadila košulje ili sakoe koji bi kupcu mogle pristajati. Ja bih uvijek nešto kupio, a na odjelima sa brendiranom robom radile bi zgodne cure. Koje bih rado pogledao. Ali nikada ništa ne bih kupio, jer su mislile da su sise dovoljne. Agata je sretna jer su se prošle godine u ovom kraju rodile tri curice koje su dobile isto ime. Učinilo joj se bilo, da će ostati posljednjom Agatom. Ali, eto ih sad za pun auto! Dragan i Helena mogli su i kod njegovih i kod njezinih. Imaju ljudi sve, i prostor i kuće, i mogućnost da oni žive samostalno, u, ali izvan obiteljske zajednice. Ali, oni nisu ti tipovi...

Tihi štrajk

Upoznajem njihovu mlađu kćer, Anđelu, kako joj samo pripada to ime, a ja mislio da je starija. Ma, kakvi, starija je Josipa, osmi razred. Ne mogu vjerovati! Kako godine lete. Upoznao sam ih kad se Helena sa obitelji amo vratila iz Njemačke, a ja iz Sarajeva i, uz novinarski, nekako uz kraj rata bio počeo raditi u Lijanovićima. Svi smo radili zajedno, različite poslove, ali smo se često družili. Ovaj posjed su kupili. Kažu da su godinama spavali manje od pet, od dvadeset i četiri sata. Trebalo je sve ovo napraviti. Sada su mirni, žive tihim životima, Anđela ide u obližnju četverorazrednu školu, sada će poći drugdje. Obilazim tu školu iz ranih osamdesetih i na njoj bilježim tragove nevolja ovdašnjih prosvjetnih radnika: na prozoru je naljepnica "štrajk", ali ovo je u Provu bio samo tihi štrajk, kao znak solidarnosti sa kolegama iz županije, nedavno su radili velike prosvjede koje je službena županijska vlast posve ignorirala. I njoj skloni mediji. No, djeca su do kraja odslušala nastavu, i upisane su im ocjene i dodijeljene svjedodžbe. Tko zna što će jesen donijeti. I njima i nama svima.

Iznenadila me količina i veličina tih posjeda ovdje. Ravno, čovječe, sve ravno, a ko kamenita Hercegovina, ko vode nigdje, a posvuda je. Dragan me odvodi na obližnje jezero, Gnjilišta se zove. Odmah pogađam da je to zbog gline, koju narod u Hercegovini zove gnjila. Kod Čapljine se i jedno selo zove Gnjilišta. Tu se vadila glina za obližnju ciglanu, koja je davno prestala raditi, a ovo jezero koje se sjajno uklapa u živopisni ambijent polja na kojem je niklo prekrasno novo naselje, ostalo je kao uspomena na nju. Sreća pa bivša tvornica katrana ili stiropora nisu ostavile za sobom ništa osim sablasne praznine objekta u kojemu je iz svake obitelji iz obližnjih sela netko radio. TLM se zvala tvornica, čini mi se... Bila je dobra za kućne budžete, loša za zdravlje. U ovom jezeru danas ljudi love ribu, uglavnom krupne šarane, netko je bio ubacio i pastrvu, ali se mogao informirati da su šaran i pastrva prirodni neprijatelji i da ne dijele ista staništa. Pa pastrve nisu preživjele, a šarani dobili na kilaži. Oko jezera, pod šumovitim brežuljcima neki povratnici - sve je više takvih - umorni od života po bijelom svijetu, napravili su kuće, lijepe, prostrane, i ta kultura gradnje utjecala je i na lokalnu gradnju, koja je, istinabog, ovdje godinama bila sajam građevnog kiča. Već dugo nije... Ima prekrasnih kuća koje vlasnike viđaju svakih nekoliko godina, u Kanadi su, USA, Australiji, drugdje... Nikola Marić ovdje je vlasnik najstarije kuće, a izgleda posve nova. Vuče se za kosilicom i uživa u pogledu na ono što je svojim rukama stvorio. Nije gradio kule, skromna kućica opasana životom zelenila, o kakvoj svi sanjamo. Imenjak mi pokazuje kuću jednog Rotima, i on se skrasio tu. I on je nekada sa nama radio. Zavjetovao se da će tu kad - tad napraviti kuću, ostvario to i podigao zavjetni kipić Gospi. Imaju ljudi u ovim krajevima običaj podizanjem zavjetnih kipića zahvaliti svojim božanstvima na ostvarenim željama. No, ne rade to svi s a toliko ukusa kao jedan od mnogobrojnih Rotima. Među njima je najpoznatiji Karlo Rotim, autor više knjiga o ovim krajevima. I o ovom ovdje dijelu puno je pisao, u sklopu monografije "Župa Mostarski Gradac", kojoj sve ovo pripada. Zove se mostarski, a pripada širokobriješkoj općini i crkvenoj podjeli. Ima i to priču, staru petstotinjak godina.

Mitska gostionica

Odlazimo do mitske Šaškurove gostionice, raspuknutim zidinama, okrenutima k putu, kroz trula vrata slikam dvorišni dio, pust i zapušten. Tuda su se gizdavile konobarice i špricer se pio, budila se mašta seoskih momaka... Sad se tu osama širi. Tu počinje zona starih kuća, polje postaje još šire, prelijepo sve to izgleda, na obroncima ponegdje nove kuće. Sretan sam što je Dragan uz mene, premda nemam nikakvu spoznaju, osim onih klasičnih, statističkih i dosadnih, o prostorima prema kojima put postaje sve uži, a pogled sve širi.

Tek ćeš vidit šta sve ima vamo, kaže Dragan tiskajući se između moje komplicirane i nezgrapne ribarske opreme, jer sam jedina budala koja takvu opremu vozi u planinu! Otkud dolazi ova voda, pitam vidjevši uski i dugi betonski kanalić kojim piči voda i zalijeva polje, a kao da stiže ravno iz sunca koje se primiče zapadu...

"Gdje se ovo sada uspinjemo?"

"U Donji Gradac"

Šutim, vozim i mislim: kako ćemo se onda u Gornji uspeti...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje