Priče iz Hercegovine: Slijepi miš na povijesnom vidikovcu

Ili makar gdje ću ih naći. Ajmo dakle raspetljati povijest ovoga mjesta, jednostavno je: 1742. godine, apostolski vikar Pavao Dragičević, također je, evo kao i ja boravio u Čerigaju i također je pisao; on doduše popisivao stanovnike, a ja da prepišem to što je on zapisao: te godine u Čerigaju je popisao: "obitelj Petra Čerkeza s 12 članova, Ilije Čerkeza 20, Juraja Pinjuha 19, Andrije Med(o)ić 16. te obitelji Pavković i Šimić".

Drugi popis, onaj što ga je 1768. sačinio biskup, fra Marijan Bogdanović, veli da je u Čerigaju te godine bilo "11 domaćinstava s 132 člana (Čerkezovići - 4 obitelji, Lovrići - 1, Kraljević - 1, Medić - 2, Pinjušić - 2, Zovković - 1." 1844. godine popis su napravili fra Nikola Kordić, župnik, i kapelan fra paško Kvesić, kada će ovdje naći naselje sa "25 kuća 195 žitelja. (Čerkezi: Ante ima 13 članova; Bonaventura 7; Marko 15 i Petar, 3; Tomo Pinjuh 19; Ante Pinjuh 14 i Mihovil Zovko, 9; te Lovrići i Kraljevići. Cijela župa imala je po tom popisu 591 obitelj s 4.516 članova. Prema popisu koji je sačinio fra Petar Bakula, u svome Šematizmu iz godine 1867. u Čerigaju je bilo 36 kuća s 239 članova. Cijela župa Blato je imala 689 obitelji i 5.209 žitelja", tako stoji u časopisu "Njegovim stopama", br. 9., a što je, pišući o povijesti ovoga mjesta, priređujući zapisao i Gojko Jelić.

Zvono od 105 kg

Uzbudljivo je boraviti tu, kod dvije stare crkvice, usred proljeća koje buja, i zamisliti kako je to izgledalo nekada, kada je bila poprilična pustinja baš ovdje, gdje su se i popisani ljudi ovdje zadržavali isključivo zahvaljujući djelovanju franjevaca, koji su sve do sredine devetnaestoga stoljeća dolazili ovdje kao u neku drugu, daleku zemlju, bilo da su dolazili iz franjevačkih samostana u Bosni, ili pak tajno, iz Dalmacije koja je bila izvan osmanske uprave. Dvije su fratarske kuće dakle, ovdje u Čerigaju, okružuje ih neveliko plodno polje, i njive omeđene lozom ili voćkama, s par bregova koji su natiskani kućama. Do njih vode uski putovi omeđeni suhozidom, premda su se sedamdesetih godina ljudi ovdje opredijelili zidove salijevati betonom, jer se u njemu ne mogu nastaniti opake i ljute čerigajske zmije, kojih je posvuda, a suhozid je idealno boravište za njih.

Starija kuća, ona koju je gradio fra Jakov Kraljević stariji, bila je posljednje "sijelo" župe Blato koja je, do prelaska na Široki Brijeg nosila ime Župa Čerigajska. O tom, jedan od najslavnijih hercegovačkih franjevaca, fra Petar Bakula god. 1867. u svom glasovitom "Šematizmu", zapisuje: "Imamo dosta dokaza, da su župnici ove župe od starine stanovali u selu Pribinovići, zatim Dobrkovićima i najposlije u Čerigaju. Radi požara kuće, ili kakva drugoga nama nepoznata uzroka, ova župa ima matice tek od 1753. pod imenom Župe Čerigaj. I tako se zvala sve do 1848. god. Starija kuće ima oltar u prizemlju i reljef ptice koja pije iz kaleža na nadvratniku sjeverozapadnih vrata..."

Da bih naglasio konture opisane ptice radi fotografiranja, travom sam natrljao kamen u čijem se sivilu opisani detalj gubio, i, premda me fra Vendelin pogledao očima oprosta, bih posve svjestan učinjene gluposti, jer doista grdo to uradih, ali valja vjerovati da će moju štetu popraviti prva kiša. Da bi pak ušao unutra i fotografirao prvi oltar u zapadnoj Hercegovini, uopće, bilo ih je puno više, ali nisu preživjeli i nisu dočekali vrijeme gradnje prve nove crkvice nakon pune 283 godine, valjalo je fra Vendelinu otići po čuvara starih ključeva, kakvi se odavno nigdje više ne proizvode, a i kad su se pravili, kovali su se ručno, kao i brave utisnute u stara hrastova vrata, sa mandalima iznutra. Bilo je to puno prije svih "elzeta" i "titana" koji će doći tek sa Austro-Ugarskom monarhijom... Vrijeme je proljetnih radova, svi nešto rade, i izgledaju mi s ove male uzvisi sitni u polju, dok se po livadama modrilo cvijeće, a uvrh brda crvenili krovovi kuća Grgića, i svaki Grgić kojega poznajete ovdje je "osjemenjen", pitanje je samo u kojem naraštaju od spomenutih popisa ili prije njih. Primjerice, i zagrebački glumac Goran Grgić, baš je iz ovih kuća, tu mu je rođen otac.

Evo i čuvara ključeva, pokrupnoga Anđelka Čerkeza, ne žuri se njemu odavno, niti može, stisnula koljena, pa mi kaže kako redovito odlazi u Fojnicu, kad posve posustane, pa ga tamo dr. Kapo vraća u život. Unutrašnjost je prekrasna, sve unutra čisto, održava to Anđelko. Mirno, nevjerojatno mirno, nikakvi zvukovi osim pjeva ptica ne dopiru do ove povijesne kućice u čijem se kutu njiše njezin jedini stanovnik: slijepi miš koji se uopće nije dao uplašiti, te je odletio krug podno tavana i opet se okačio naopačke, kao da nam se izruguje. Pokušavam zamisliti više od deset svećenika koji su se tu, nakon što su došli iz Kreševa, tiskali i organizirali život, i svoj i svojih župljana. Tu su se pisale molbe i tužbe, pisalo se i Visokoj Porti i najbližem biskupu, ovdje se u ovoj tišini odvijao novi život koji će se nakon par desetljeća pretvoriti u nešto posve drugo i vraćati ljude, a od pustare Širokoga Brijega nastajat će grad uz samostan...

Pa Jelić piše: "Ova je kuća-kapela veoma značajna za nastanak i povijest Provincije. U njoj su se, uz Posušje, održali svi tajni i javni sastanci i dogovori oko 'odcipljenja'; dobivanja dopusnice od crkvenih i turski vlasti. Iz nje je biskup fra Rafo Barišić uputio barem dvije svoje okružnice. Snujući proslavu stote obljetnice odcjepljenja i dolaska na Čerigaj fra Leon Petrović u obraćanju cijeloj Provinciji veli: 'Tu je naša Portiuncula i Sta Maria degli Angeli.' Godine 1848. fratri napuštaju Čerigaj i prelaze u nedovršen samostan na Široki Brijeg. Fra Nikola je čuvanje fratarskih kuća, kao i uživanje zemlje, povjerio svojoj tetki Korduši i njezinoj obitelji..."

Ovdje bih uletio sa digresijom oko spomenute tetke. Kako se prezivala Kordić, u narodu su je zvali Korduša, a kako je ostala tu, njezino se potomstvo po njoj nazvalo Kordušići te je tako nastalo to prezime, pa Čerkezi i danas-dan zezaju Kordušiće da su svi nastali od Čerkeza, što i jest - istina. Dalje stoji: "Iako su Kordušići plaćali legat, kuće su vremenom su pretvorene u ostave i u štale. Zasigurno su fratri i prije 1944. nastojali kuće vratiti u njihovo prvotno dostojanstvo, no nisu uspjeli. Da bi se kuće vratile franjevcima, u novije su se vrijeme trudili mnogi fratri. Za gvardijanstva fra Zdenka Galića i provincijalstva fra Joze Pejića novija je kuća fratrima vraćena, a Samostan ju zajedno s mještanima, preuredio u podružnu crkvicu Dvanaestorice apostola i darovao selu Čerigaju. Fra Jozo Zovko je uspio i stariju kuću vratiti u samostansko vlasništvo nakon ravnih 150 godina. U ovoj se kući nalazi najstarija, i u izvornom stanju dobro očuvana, kapela u Hercegovini kao i najstariji do danas sačuvan oltar u zatvorenom prostoru."

Priljubljen uza zid, jednostavan i svijetao, s vratašcima sa strane, valjda za hostije i predmete potrebne za vjersku službu, ovaj povijesni oltar sliči mi - kalijevoj peći.

"Čerigaj smatraju mjestom početka nastajanja buduće gimnazije, navodeći da je upravo glavni razlog gradnje nove kuće god. 1844., bio smještaj i obrazovanje dječaka pripravnika za ulazak u Franjevački red, dakle za uzgojni zavod i za novicijat. Noviju je kuću gradio fra Nikola Kordić. Imala je sobe za smještaj meštra novaka i učitelja đaka. Uzgojni je zavod brojao desetak đaka, a novicijat, s početka, dva do pet pitomaca. Ova kuća je obnovljena prigodom 140. obljetnice dolaska (1844. - 1984.). Obnovom je sačuvana izvornost, a unutrašnjost je preuređena u crkvu. U kapelici se nalazi stari tabernakul iz briješke crkve i kadionica za vječno svjetlo i jedina preostala korska klupa. Zvono je težine 105 kg. Slika na oltaru prikazuje 'Dvanaestoricu apostola' kojima je posvećena ova crkvica." Spomenuto djelo rad je Anđelka Mikulića sa Kočerina, a prizori postaja križnoga puta djelo su akademske slikarice Draženke Salavarda, što Jelić ne spominje, jer je nespomenuto očito nastalo nakon njegovih zabilješki.

Prvo znano groblje ovdje se zvalo Podjela, ali: "Nema pouzdanih podataka o starosti groblja Podjela. Kako u groblju nema stećaka pretpostavlja se da su prvi ukopi počeli uspostavom čerigajske župe, dakle od 1753. U groblju se nalazi 20-ak starih grobova s kamenim križevima. Tu se nalazi i kamenica s uklesanim franjevačkim grbom koja je služila za krštenje u tursko doba. Legenda kazuje da su se ovdje slavile i mise polnoćke. Znamo za trojicu pokopanih fratara u groblju..." No, veliki je popis franjevaca rođenih ovdje i umrlih drugdje, ponajviše u Bosni Srebrenoj, ili pak rođenih drugdje, a koji službovaše i ukopaše se ovdje, i sve to stoji u Mrtvoslovniku hercegovačkih fratara:

"1796. u Ružićima je umro fra Grgo Pinjušić s Čerigaja u 45. godini života i 25. godini redovništva. Bio je lektor filozofije, pohoditelj Isusova groba u Jeruzalemu. Umro je kao aktualni župnik.

1799. na Čerigaju je preminuo fra Ivan Martinović iz Kreševa u 37. godini života, 20 godini redovništva. Bio je kapelan u župi Blato.

1804. na Čerigaju je umro fra Luka Dropuljić iz Donje Neretve. u 50 godini života, 32. godini redovništva. Obnašao je službu kapelana župnika i provincijala. Pokopan na Podjeli.

1808. u Kreševu je umro fra Mijo Pinušić s Čerigaja. Preminuo je u 30. godini života.

1809. u Kreševu je umro fra Jakov Kraljević iz Blata. Preminuo je nakon duge bolesti. Obnašao je službe kapelana, župnika, gvardijana i definitora, upisan je kao graditelj fratarske kuće na Čerigaju.

1821. na Čerigaju je umro fra Ilija Erešović zvani Musić. Rođen je 1776 u Rasnu. Zaređen je kako stoji u knjizi ređenja kreševskog samostana 1796. Umro je u 45. godini života, 25. godini redovništva. Bio je nadaren i bogat dobrim djelima. Obnašao je službu župnika u župi Blato.

1834. u Brotnju je umro fra Franjo Kraljević s Čerigaja. Bio je u službi dekana u Hercegovini i župnik u Brotnju. Umro je u 55 godini života i 38. godini redovništva. Obnašao je službe župnika i definitora.

1834. na Čerigaju je umro fra Pavo Budimir iz Vira u 55 godini života i 34. redovništva. Bio je pomoćnik župnika. Pokopan je na groblju Podjela. Prije 1840. godine na Čerigaju je preminuo je fra Ilija Marojević.

1842. godine u Ružićima je umro fra Bonaventura Kraljević s Čerigaja u 52. godini života, 33. godini redovništva. Bio je župnik.

1868. je umro na Širokom Brijegu fra Nikola Kordić iz Brotnja u 78. godini života, 61. redovništva. Bio je župnik, definitor provincije Bosne Srebrene i kustos kustodije. Pokopan je na Mekovcu. Bio je graditelj druge kuće na Čerigaju.

1879. u Konjicu preminuo preuzvišeni biskup fra Anđeo Kraljević, rodom iz Čerigaja. Pokopan je u crkvi u Konjicu.

1900. na Brijegu je umro fra Jakov Kraljević s Čerigaja u 56. godini života, 38. godini redovništva. Obnašao je službu gvardijana, a bio je aktualni župnik na Kočerinu. Vrijedni i zaslužni član redodržave. Pokopan na groblju Mekovac.

Od živih fratara na Čerigaju je rođen biviši širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa, sada župnik u Tihaljini..."

Fra Grgo Martić

Ovdje je posebno svečano za Ivandan na groblju, za sv. Antu kod zavjetne kapelice sv. Ante u blizini Božića kuća, gdje je još od 1928. podignut kameni klesani križ. E, i ovdje moram upasti: taj povijesni dolazak "dvanaestorice" iz Kreševa, baš u ovo vrijeme, oko 20. svibnja - svi su bili Hercegovci - nije protekao baš bez "neke". Naime, bosanska braća i fra Grgo Martić koji se odlučio na ostanak u Kreševu, gdje je i u mjestu i po Bosni uvelike rasla njegova pjesnička slava a pomalo i rani diplomatski ugled, nisu se, kao ni bosanski provincijal i gvardijan kreševskoga samostana, složili sa količinom zlatnika, dukata i ostaloga kojima su Hercegovci napunili bisage, pa je bome bilo malo i međubratskog nagurivanja na planini Bitovnji, ali se opet sve nekako riješilo. S tim da je dobar dio bisaga bio ispražnjen.

Razgovarao sam o svom boravku u Čerigaju sa Draganom Pinjuhom, on jeste Sarajlija, ali otac mu, koji je još u Pofalićima, odavde je. E, kaže mi imenjak da tu, uz crkvu ima neku zemlju koja mu gotovo i ne treba. Pa bi ju darivao franjevcima koji osim prostora na kojima su ove dvije kamene građevine, nemaju ni metra zemlje. Eto, vidite kako je nekada i korisno biti putopisac. Kad je Pinjuh već tako dobar, odoh u njihov zaselak, vidjeti tu čuvenu "Pinjuhovu čatrnju", za koju se veli da je još od - Rimljana...

PIŠE: Dragan MARIJANOVIĆ/OSLOBOĐENJE