Priče iz Hercegovine: Selo širom otvorenih kapija

Most je iz sredine šesnaestoga stoljeća, dao ga je sagraditi vakif Karađozbeg, od ukupno dva koja je financirao, i tko bi rekao da će ta ćuprija, tvrda i uska, ostati jedinom niti koja odavde povezuje niti života sela u istočnim brdima kamo krenuh, sa Blagajem i dalje s Mostarom. Jedino mi se nije svidjelo što je ova povijesna ćuprija kolovozom presvučena asfaltom, ali tako je valjda moralo biti, s tim da mi je ova dvojba ''valjda'' važnija od tog ''moranja''.

Blagajski ribnjak

Tom i masi drugih problema jednom ću se hodopisno vratiti, ali, da nije te ćuprije, ne bi bilo ni naselja - svojom arhitekturom nastalom posljednjih nekoliko desetljeća apsolutno neprikladnom širem ambijentu Blagaja - što se južno ćupriji smjestilo po nešto široj zaravni, omeđenoj suhim brdima s jedne te rijekom i vrbama s druge strane. U dnu ovog ambijenta jedan je od mnogobrojnih blagajskih ribnjaka, jedno vrijeme je u nj ulagala jedna norveška tvrtka i uspjela ovdje nametnuti vrstu crvene pastrve, no, koliko god sam nastojao vidjeti riblja jata u betonskim bazenima kroz koje stalno curi svježa voda, ribnjak mi se učini nekako beživotnim, te se uputih uz uski i nagli uspon koji me za samo nekoliko minuta potpuno odvojio od živosti naselja oko Blagaja i po rubovima Bišća i Malog polja, u jedan sasvim drugi svijet, svijet gdje vlada mir i gdje se zaselci Vranjevića, Gornjih i Donjih promatraju s brdovitih oglavaka, između kojih se provlači ta cesta, koja na svom kraju zapravo ne vodi više nigdje, nego služi do ondje gdje ima ljudi, a tu ima i više nego bi se moglo očekivati, njihov je zrak posve čist i tek tu se osjeti dah Veleža, studene planine u čijim se vrhovima lijegu i kote bure veleške, čekajući evo ovo vrijeme, da napadnu doline, provuku se kroz vale i usjeke; bure s Veleža nisu kao drugi vjetrovi: one gotovo reže, u zaklon tjeraju i čeljad i sva božja stvorenja, kidaju sve što nije dobro utvrđeno, podižu sve što je po zemlji rasuto, svu nečist i otpatke ljudskih svakodnevnica, pretvaraju to u jata i odnose na drugo mjesto, u vrhove drveća, i lijepe po niskim makijama nakon što se još jednom poigraju sa plastičnim vrećicama u apokaliptičnim vrtlozima, te ih onda spuste čovjeku pod noge, kao da mu žele objasniti kolika je zapravo budala.

Naše bure traju između tri i sedam dana, a prva bi mogla biti opaka, jer evo je konac prvoga tjedna jedanaestoga mjeseca, a ljudi su još u kratkim rukavima, i po strmim njivama oborenim između kuća pod stijenjem i ceste koja vodi u napuštenu zonu istoka, još se bijele najloni na plastenicima, ljudi još rade na njivama. Bura će pokupiti svaki opak virus, ubiti ga hladnoćom, osušiti svu vlagu po sokacima, kućama i ljudskim dušama, i kad ovdje zafijuče, žene će odmah isukati na otvoreno sve posteljine svijeta, zimske kapute odstajale u ormarima još od travnja, nervozni će postati raspoloženi, i pojavit će se prvi dimovi iznad kućica pod kamenim pločama vađenim po Podveležu, kućica sa neobičnim dimnjacima poklopljenim kamenim šeširima, kakvi me uvijek nagovore na smiješak, jer kao da ih je netko šaljiv davno takvima osmislio, da nasmiješe prolaznika, ali i da ih bura podići ne može, zato su ti dimnjaci tako valjda i niski, kakvih nigdje do u ovom dijelu Hercegovine nema. Sve će ogoljeti, svaki list će napustiti svoju granu učas, ostat će samo posljednji plod kasne jeseni - japanske jabuke, crveno-žute, rijetko voće našega zavičaja, koje uspijeva samo u široj mostarskoj regiji, zapravo na njezinom jugu i djelomice na jugoistoku. I valjda u tom Japanu. Kad tim stablima opadne lišće, to će čudno voće, koje je najukusnije u fazi truljenja, ostati svijetliti kao blagdanski lampioni, a po brdima će ostati neobrani divlji šipci ljutunci, i vremenom posve pocrnjeti, i tek će ih novi proljetni cvat poslati u trulež zemlje.

Lijepo je ovo selo razbacanih mahala, što se uspinju sve jugoistočnije, tamo do tih Svačića, mitskog sela za koje čujem da je gotovo posve napušteno, i da je samo kamen za sobom ostavilo.

Kapije u vranjevićkim kućama otvorene su. Širom. No, da bi ste se pokraj neke zaustavili, neće moći bez potezanja ''ručne''. Strmo je i ljudi su se dosta namučili dok su ovdje gradili da poravnaju tvrdi kamen i podupru njime zaravni na kojima su gradili kuće. Uza cestu kuće su novije, a tamo preko njiva, posve pri brdima sve kuće su stare, prelijepe i kao da su nasađene uvrh njiva od kojih ni centimetra nisu htjeli oduzeti. Vranjevići ''mirišu'' Bunu u dolini, ali je ovo raštrkano selo bezvodno, i kao da je priroda htjela i na takav način ljude upozoriti da je muka i trud jedini smisao njihovih života: dala im je plodnu zemlju i od nje bi to trebalo biti dosta, a kako će zemlju i plodove napojiti, neka se sami snađu!

Na prvoj kapiji ugledah staricu, tipičnu hercegovačku nanu, drži se za kapiju i gleda niz put; sigurno očekuje svoje, neradni je dan, a oni su tu negdje, ili u Blagaju ili u Mostaru. Ima li bujruma, nano? Jakuće bujrum, ajde, moreš tu ostavit auto, a moreš i vamo u avliju. Primakoh auto k zidu te uđoh u vrlo prostrano dvorište, puno cvijeća i raspoloženih ljudi: došla je nani familija zorom, ona bila pošla zatvoriti kapiju. Nitko me nije pitao ni tko sam ni zašto sam došao, samo je dodan još jedan fildžan, a kava se lijevala iz starog ibrika. Neki ljudi u svojoj prirodi zrače tim nehinjenim gostoprimstvom i vedrinom, to je naprosto tako, jer još očito ima svijeta koji smatra da kuća ne znači ništa ako se k njoj ne dolazi, pa zašto bi dolazio netko s lošim namjerama. Ipak, rekoh da hodam i pišem, slikam... A šta konkretno tražiš? Pojma nemam, odgovorih iskreno, izgleda da sam za danas - našao! Svi su u poslu, posljednje sunčane dane valja iskoristiti da se nacijedi što više te šipkovine, pa mi jedna od naninih nevjesta uli čašu tog soka, nezašećerenog, i baš me ''digao''. Kažu da je takav najzdraviji, ali da se malo šećera poslije mora dodati da ne ukisne. Svi su iznimno veseli, slikaj ti i pitaj šta god hoćeš! Kuća je to obitelji Obad. Onda je to, sve računam, i njihova mahala. Jer su prezimena ''razbacana'' po mahalama. Ova s početka Vranjevića je vrlo dostupna, do drugih će se valjati malo i pomučiti. Ali ne žurim jer, kako nana reče, šejtan ti prešu odnio!

Ale je super

Uskoro mi se dogodio smiraj kakav mi se dogodi kad odem majci u dolinu. I ibrik je isti, samo se na druge načine istom bogu mole, s tim da je moja majka Janja starija od nane Zejne Obad, rođene 1929. godine, u zaselku s druge strane strmog polja, otkuda se udala ovdje, nikad daleko išla nije, nije bilo potrebe, sin Zijo sa ženom Jasminom živi u Mostaru, gdje i drugi sin, njezinih osam unučadi i trinaestoro praunučadi njezina su radost, a tanku mrenu sjete u očima i bol u srcu, neizmjernu i tešku, zadala je smrt jedine kćeri; umrla je u ranim pedesetim, a njezina je kćer negdje u Norveškoj, pa se nana gotovo svakodnevno čuje s njom, jer nikakva daljina u kilometrima ne može učiniti dalekom njezino mezimče. Zijo nema baš vremena za razgovor sa mnom, muči se s onom presom, premala je, a šipaka je puno, tri ih žene čiste, tvrde peteljke i krune u koje redovito zađe mrav ili uholadža, i to nikako ne smije proći kroz presu. Uskoro će u avliju banuti i lokalni lero, Ale Ćupina, samouki filozof i propovjednik, on ordinira po vranjevićkim avlijama, pun je poslovnoga zanosa, vadi mi odmah neki papir koji je ''ček, moreš ga razmijenit đe oćeš, samo reci koliko tražiš za auto, treba mi za ovog terena, a moram otić i do Boračkog jezera. Imam ja u planu mercedesa kupit, ali prvo bi jednog vakog!''. Odmah sam shvatio kako s Alom treba pričat, pogodili smo posao, ali su mi se ''čekovi'' učinili odveć vrijednima, cijeli je to svežanj nekakvih džepnih reklamnih oglasa, uglavnom za autokuće, a oni s nešto manjim ''ciframa'', uglavnom su gubitnički kladioničarski listići, te mi je i njih nekoliko dao, ''da ne razmjenjivaš ove krupnije''. Elem, Ali bi trebala žena - nije da on njih ovdje nema, ali zapelo mu za oko to Boračko jezero i sela iznad Konjica, jer: ''Žene su tamo jake, koju to zimu more izdurat, vuku drva, rade bogtijadan, a taka meni treba. Ili s Boračkog - ili nikakva!'' Velim, Ale, trebalo bi što prije otić tamo, zapadat će snijeg, pa neš moći brez helikoptera: ''A, doće helikopter ovdje po me, ja šaljem signale...'' Kakve signale? ''Ma signale, ja imam odašiljače, sve što gori leti, mora bit pod kontrolom, ja to sve kontrolišem. Znaš oni helikopter što je pao kad no veliki snijeg bio?'' Znam... ''E, ne bi pao da je pratio moje signale!'' Ale katkad siđe i do Blagaja, ode do ambulante, digne graju na doktore, da što tu sjede, a on upravo izvršio porođaj nekoj hanumi u Vranjevićima, i da on njihov poso više ne more radit, pogotovo ako se ne plaća! Ma, Ale je super, osobito ako se predugo ne zadrži u istoj avliji.

U ovoj je pak jedan tužan spomen i, u najmanju ruku, neobično je da je tu. Valjda je avlija bila najprostranija i tada se to moglo smatrati razumnim; to spomen-obilježje natkriveno je drvenim krovom i ograđeno istom, stiliziranom i donekle rezbarijom urešenom ogradom. Unutra je nekoliko velikih mramornih ploča s imenima svih poginulih u podveleškoj akciji Armije BiH, poznatoj kao 'Jesen 1994', u kojoj je sudjelovalo oko dvije i pol tisuće momaka, kada ih je poginulo osamdesetak, među njima pet komandanata, uglavnom su to bili vojnici stolačkoga kraja, i upravo je sredinom ovog tjedna obilježena ta tužna godišnjica. Turbe njima u slavu podignuto je u Blagaju, u haremu, ali: što s ovim ovdje. Daske koje služe kao nosači teškom mramoru već popuštaju. Ne, Obadi ništa ne prigovaraju, samo se pitaju što će s ovim biti. Rečeno im je da se negdje u Mostaru traži rješenje za to, ali će se očito još dugo tražiti. Bilo je to strašno vrijeme, do Mostara se čula jeka topova. Armija je nastojala prodrijeti u dubinu srpskih položaja, no, dogodila se stupica. Razgovarao sam s mnogim ljudima koji su se izvukli iz tog pakla u kršu, iz tog usjeka po kojemu su deseci minobacača i topova mrvili ljude i kamen. Nikom od njih nje bilo posve jasno kako je ta akcija planirana, i je li se mogla izbjeći ta smrtonosna zamka. Neki kolege novinari koji su pratili taj pokušaj odbacivanja srpskih snaga do Nevesinja otvoreno su pritisnuli Glavnog. Nikad nijedan Glavni u ratu ni u svojim vojnicima ništa do li običnih brojki ne poznaje.

Stabljike duhana

Iz ovih nevoljkih misli o vremenima koja se nipošto nisu smjela dogoditi, prenu me nova čaša tek ocijeđenog soka i Alino pitanje bih li ga povezao niza stranu. Ne mogu, idem uza stranu, Ale. Ugura mi još jedan ''ček''. A šta ću od ovoliko para, moj Ale, rekoh čovjeku koji nije svjestan svoje sreće. I zagledah se u kućicu skrivenu u jaku svjetlost, na rubu krajolika, do kojeg vodi duga njiva s gotovo geometrijski precizno posloženim stabljikama duhana...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje