Priče iz Hercegovine: Od Klosterneuburga do Busaka

... i podrumarstvu, davali bi samo savjete ne prekidajući svoja posla, a sve zainteresirane, one koje su oni za svoje potrebe angažirali, a osobito one koje su imali nakanu angažirati, slali su u poseban institut, u cijelosti namijenjen poduci ljudi iz novoosvojenih zemalja u kojima je loza rađala, pa se u tom Klosterneuburgu ubrzo našlo dosta ljudi iz mostarske regije.

Broj čokota u vinogradima u privatnim vlasništvima zapanjujuće brzo raste i prve izložbe vina odnjegovanih u mostarskoj i blagajskoj regiji organiziraju se u četiri navrata od 1907. do 1911. godine. Tada je Hercegovina pod vinovom lozom već imala cijelih šest tisuća hektara zemlje, s koje se u bačve cijedilo 1.200 vagona vina, a mjera vagon vjerojatno je nastala prema količini vina koju su Austrijanci ukrcavali u vagon i više njih slali prema Beču, gdje je car Franjo već nekoliko puta zadovoljno podrignuo nakon obilna jela, zalivši ga žilavkom.

Čovjek s kamena

U kraju kojim tabanam, bilo je ljudi koji nisu čekali, nego odmah prihvatili novo vrijeme, te se dali u sadnju loze, a i kupovanje drugih posjeda ili u uzimanje pod koncesiju. Gotovo da je i danas tako u Bišću polju, najveći su posjedi u rukama koncesionara, neki su uspjeli osigurati trideset godina korištenja, a neki godinu manje od stoljeća! U Konjusima, odmah na izlazu iz grada, primjerice, otkud je nakon ovoga rata krenula sjajna priča o Hercegovinavinu, a i već je do Kine stigla. Loše su prošli, ili bolje reći - nisu iskoristili mogućnost sumnjičavi zemljoposjednici, koji su čekali kako će ovi što su odmah zgrabili austrijske običaje proći, pa su ostali kratkih rukava, a jedina ''utjeha'' za neiskazanu vidovitost bila im je 1912, kada je vinograde gotovo uništila filoksera, bolest lijepog imena, nešto kao Filomena ili Magdalena. Nakon toga, Prvi će svjetski rat, a taj je uništio vinograde, zapuštanjem onih koji su ga radili, jer su morali u rat koji nije bio njihov, i u trulež rovova po zemljama, oko rijeka i planinskim vijencima za koje nikada nisu bili čuli. Vrijeme procvata vinogradarstva oko Mostara obilježile su obitelji Jelačić, Krulj, Kovačina, Oborina, Peško, Radulović, Šantić, Golubović i izvori o svemu ovome brojni su, no prvi su put na jednom mjestu, u spominjanoj monografiji "Hercegovina zemlja vina", uz brojne fotografije, dokumente, među kojima su me najviše oduševile porudžbenice sa vladarskih dvora, osobito su Karađorđevići od braće Jelačić često poručivali vina, njihova je slava bila daleko stigla, a njihov podrum desetljećima ukrašavao ovo polje, i pokušavam ga u mislima rekonstruirati dok stojim među njegovim ruševinama u Gnojnicama, gdje su samo stari čempresi ostali uzgor, a sve drugo u prošlom ratu samljeveno silinom kojom iracium melje. A taj podrum je ponajbolja ilustracija o upornosti našega čovjeka s kamena, ma koji da je i kamen i on, i vazda se glupost morala mukom popravljati. Ali, Jelačića vinara već odavno nema, ali je parohija mostarska otkupila ovu tužnu hrpu kamena i tri tisuće kvadrata zemlje okolo, i pop Radivoje Krulj (jedan od izdanaka spomenute vinarske obitelji) nedavno mi reče da je, začudo, podrum ostao netaknut, gotovo tisuću kvadrata ga je pod zemljom, jer rušitelji pod zemlju nisu silazili.

Zbogom, vrijeme bajno

Vina iz ovdašnjih vinarskih zadruga i podruma, napose iz ovog podruma, stizala su do nagrada na svjetskim izložbama u Parizu i u Beču, svuda gdje su ga kušali svjetski somelijeri, i uglavnom pamtili imena žilavke i blatine, a teže su pamtili to komplicirano ime Hercegovine, zemlje iz koje je stizalo. Nakon Drugog svjetskog rata, socijalizam se ozbiljno dao na buđenje stare slave, i ovdje je sve do ovoga rata trajala prava Hepokova i Aprova bajka o vinu, s dodatnim Kamenim i vinom samotokom, toliko ga je tržište tražilo, osobito njemačko, da su ga ovdje punili u ''dvolitrenke'' staklenke, koliko je valjda otprilike mjera koja ''ububa'' prosječnoga Švabu. No, ovdje mi je već pomalo muka, jer me ovaj podatak upućuje na istinu kako na kilometre odavde nisi mogao sresti nezaposlenog čovjeka, do obična budalaša, a i taj je negdje bio stražar sa puškom tandžarom, u mrkosmeđoj odori kojoj je na malom džepu pisalo ''Obezbjeđenje''! Mostar i njegova industrija imali su gotovo pedeset tisuća zaposlenika! Zbogom, vrijeme bajno. Gledam stare fotografije mladih inženjera, enologa i stručnjaka za sve vrste poljoprivrednih tehnologija kako ponosno stoje ispred svoga instituta za njih izgrađenog na Buni, iz kojega danas zaudaraju smrad i memla, rađaju se i crkavaju miševi, sklanjaju se psi, mačke, bjegunci, pijanci i nevoljnici... Strašno. Da zaključim vinsku priču, zapravo, njezin površan i neznatan dio: Hercegovina je u to vrijeme imala više čokota loze nego BiH stanovnika! Obnova ide teško, ali ide, no, nek' se i to znade, stari vinari nisu znali za drugo do li svoje grožđe. A danas se tržišni mozgovi i po Hercegovini i po Dalmaciji i hrvatskim ravnicama rado posluže i makedonskim grožđem, najmanje tri puta jeftinijim od našega. Dobro za Makedonce - jako loše za vina koja zovemo autohtona...

Nastojim ovo polje kamerom sagledati sa neke veće točke, gdje se cijelo vidi, no ovdje još vladaju nimalo zdrave topline, i nad poljem diže se izmaglica, niska i mutna, pa odoh k omanjim visinama, gledajući kako se niz cestu od Nevesinja i Gacka ka Mostaru spuštaju kolone kamiona natrpanih drvima koja će se prodati u Rodoču, i koja će Mostar morati ložiti, jer se ovako nezdravo toplo vrijeme u studenom jednom mora ''iskihati'', kako to Hercegovci kažu. Stjepangrad se uzdiže nad poljem, a i uzanj puzi izmaglica; veličanstveno izgleda taj srednjovjekovni grad, kakve su i njegove priče, ovako, promatran sa sjevera, doima se kao da sjedi nad poljem i čuva ga, i pod sobom skrivenu varoš oko koje su rasuta naselja, rijeka odlazi sporo, kao da joj se iz Blagaja ni ne ide. Skrenut ću s ceste kod podveleškog sela Busak, na tvrdi srednjovjekovni makadamski put, kojim su rimskim i srednjovjekovnim vladarima, tadašnjim vojvodama i plemićima, osobito zajebanom i nepredvidivom hercegu Stjepanu ''od Svetog Save'', ili s ove, ili uz podnožje s blagajske strane, dolazili namjernici. Neki grad zovu i Stepangrad, a u narodu je najrabljenije ime Šćepangrad, a ja se držim dokumenata iz dubrovačkog arhiva, gdje su ga marni Dubrovčani vazda oslovljavali sa herceg Stjepan, vladar Huma.

"Ne'š moć autom proć, samo ćeš se džabe namučit, bolje ti je probat s blagajske strane, a ako odavlen misliš, morat ćeš pjehe, ima jedna jaka uzbrdica", reče mi čovjek pod pčelarskom zaštitnom maskom, nad kojim se nadvio oblak zujavih zlaćanih bića, a košnice, puno njih, možda i dvije stotine, poslagane uz uski put, na kojemu su još vidljivi okrnjeni kameni zaštitnici. To je tako divlji i lijep predio, sav mirisan, pust i rosan, da nisam sebi mogao oprostiti zašto tu dolazim prvi put. Ali, zato on očito dolazi vazda, Avdo Duranović se zove, i tu je sa sinom Elvirom i desecima tisuća pčela. Od Konjica su, drugi sin je na studijima u Sarajevu:

''Mene čude ovi vaši 'čelari 'vamo, ko da ne znaju da je ovdje sad vrijeska ko niše, nuder, pogledaj ga, mirom miriše! Čele polude na ispaši ovdje, a med samo taki. Ja u ovo doba godine vazda dolazim 'vamo, ovdje sam postavio sto trides košnica, gori u Podveležju još sto trides, uz osamdeset koje stalno držim gori, u Salakovcu u Prigrađanima još sto trides, pa ti računaj: svaka od pe'sto košnica ''baciće'' četiri do pet kila meda. I, ku'ćeš bolje! Samo valja radit, ik ne ić na puno kilaže, važno je da 'čele samo vrijesak ''pasu", veselo će Avdo, dobričina, jer pčele su bića koja raspoznaju svaki čovjekov karakter.

Ide Avdo po sajmovima, poznat je i priznat medar, i drago mi je bilo čuti da nije zamijetio nikakvih promjena na svom golemom pčelinjem jatu, jer se po dolini Neretve već dulje vremena zbori o pomoru pčela. Zaključujem da je to zato što se Avdo s košnicama drži podalje od dolina i pesticida, nema što drugo bit.

Blagaj je ozbiljna priča

Putom jedva razgonim krave, uhranjene i punih vimena, što se izležavaju nasred puta i pasu neočekivanu kasnojesensku travu, punu vode i jedru. Teško me pogađa nekoliko hrpa otpada, koje su tu samo da bi me podsjetile da nisam u starom vremenu, kakvu mi je primisao stvorio prekrasni ambijent, nego da živim u stvarnosti, zajedno s ljudima koji traže baš ovakve oaze u koje pospremaju izmete svojih života.

Već neko vrijeme, pitaju me neki čitatelji zašto oko Blagaja kružim "ko kiša okolo Mostara", e, ljudi, nije Blagaj samo tekija i nekoliko mahala, Blagaj nije doć poslikat, štogod zabilježit i zbrisat, Blagaj je ozbiljna i veličanstvena priča, pa ću ga i sada proći i prijeći Bunu preko Lehina mosta; Blagaj je tu najmanje tri tisuće godina, nigdje maći neće, a što kad zapadaju kiše ili snjegovi, i zatrule pejzaži Vranjevića i seoskih mahala na istoku, pa im ne mognem prići. No, najčudnije je bilo Peri Buntiću, koji me upravo zovnu na otvaranje bačvi mladog vina u svoj podrum kod Međugorja, gdje sam svake godine u ovo vrijeme. Ništa od toga, ovamo salijevaju šipkov sok, em si trijezan, em si zdraviji! Razumio me nije sigurno, ali se nasmijao svakako...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje