Priče iz Hercegovine: Nuja čeka nevjestu, a polje ratare

Moglo bi biti oko dvanaest kilometara udaljeno, bezbroj puta sam prošao kroz njega, isto toliko puta pomislio kako ću jednom sigurno stati i fotografirati neobično lijepu staru kuću, sa čardakom iz zaboravljenog vremena, uvijek bijelu i urednu, zagrljenu puzavicama i svu u cvijeću. Ali nisam nikada.

Goloruki pred tenkove

Vidio sam tu kuću i prije dvadeset i dvije godine; isticala se među drugima, kada su sve televizije svijeta izvijestile slikom o neobičnom i hrabrom događaju ovdje: Hercegovci su zaustavili golemu tenkovsku kolonu JNA, koja se spremala za ratna djelovanja u Dalmaciju. Narod je izišao goloruk, komanda JNA nije bila sto posto uvjerena je li bio baš goloruk, a svim zapadnim Hercegovcima bilo je pitanje časti na cestu istjerati sve što su na četiri kotača imali: i male aute, i kamione, cisterne, utovarivače i bagere, traktore i freze. Deseci tisuća ljudi stajali su na toj cesti tri dana, toliko je trebalo silnim posrednicima da spriječe katastrofu. Bio je to prvi i posljednji put da se tu pojavio i Alija Izetbegović, koji je, zajedno sa Kljuićem - a on je tu bio pretposljednji put - posredovao između oficira pod silnim pritiskom Beograda i naroda koji nije htio popustiti.

Ta tri dana, 7, 8. i 9. svibnja 1991. godine narod mostarskog zaleđa i cijeloga širbokoriješkog kraja, baš na dan pobjede nad fašizmom, pokazao je kako se sprema nevolja s nekim novim fašizmom, ta tri dana bijahu dovoljna i Hrvatskoj da skrene svijetu pozornost na nevolje sa velikosrpstvom u ime kojega je definitivno nastupala i JNA, ta tri dana bila su i meni dovoljna da budem ponosan na svoj hercegovački narod, kojemu sam tada, sa sarajevske, pa i metaforičke distance, pripadao kao nikada prije i nikada poslije. Sarajevo je tada gledalo kako se ukopavaju njegovi budući ubojice, uz objašnjenje komande JNA da se gore rade vježbe i da se "voze banane". Tenkovi, dakle, prođoše prema Kupresu, Hrvatska postade neovisna, a ovaj događaj zaboravio bi se gotovo posve da ga Zdenko Jurilj, kolega novinar i sudionik, ne pretvori u dokumentarni film Tri dana, koji bi trebali pogledati svi koji danas preseravaju o tom vremenu, ili su čak profitirali na njemu, a najviše je profitirala baš Hrvatska. No, ovaj narod, i da je znao da će tako biti, opet bi isto uradio. Takav je i neka nikada do njega nije. Druga je stvar što će ti isti tenkovi, manje od godine iza, s drugim posadama i neviđenom žestinom pobiti ljude po Kupresu, gdje će izranjati ispod plastova sijena, bukvalno iz zemlje u koju su bili ukopani. Samo su rijetki preživjeli taj kupreški pokolj 1992. godine.

Spomenik junaštvu

Napokon stajem prekoputa te lijepe kuće, a nigdje se do li preko puta ne može ni stati, ona nema dvorišta, njezino je dvorište - cesta. Sve je mirno, beskrajno mirno, tek poneki auto prođe. Kao da je ona gužva s tenkovima bila prije dvjesto dvije, a ne prije dvadeset i dvije godine. Kada su ispred muškaraca prema čelu čelične monstrumske zmije s nervoznim komandantom izišle ovdašnje žene, noseći transparente o ljubavi među ljudima i pjevajući Cestu mira. Svih ovih godina poslije, nitko se nije sjetio ovih žena i darivao ih onim silnim priznanjima za hrabrost ili za što se već nagrađuje žene, tek, kad se razbjesnio rat, sve ovo palo je u zaborav, kao da se nikada nije ni dogodilo, priča se o drugim kolonama, braniteljima i ženama, osobito herojima, a ovo su ostali tek - Hercegovci. Ne znam čija je to, ali sramota je sigurno. No, oni ni od koga ništa ni ne očekuju. Sami su podigli spomenik svom junaštvu, izvarani od svakoga nastavljaju živjeti svoje živote. Među njima su bili i Marinko Ćavar Lala i Dragan Ćavar Nuja, rođaci. Nujina je ova lijepa kuća, i njih dvojica iziđoše pogledati koga zanima stara kuća Ćavara. Bili su u dokolici, radni je dan, podne, a dva muškarca u najboljim godinama ubijaju dokolicu, jer nemaju posao, odavno ga nemaju i teško da će ga ikada dobiti, nemaju ni ratničke ni ine mirovine koje također nikada neće dobiti, a opet se ne žale, tek, motaju škiju i rado će stupiti u razgovor s neznancem, kojega eto zanima Nujina kuća i koji pita kako se tu danas živi.

Polog mi se činio mnogo manjim mjestom, jer sva mjesta mjerimo dok smo u prolazu njima, prema količini kuća uz put, no, nije tako, Polog ima možda i do devet stotina stanovnika, raspoređenih u tristotinjak domova, razvučenih blagom uzbrdicom, pomiješanom zemljom i prorijeđenim kamenom iza ceste, s njegovanim vrtovima i uređenim baščama, prelijepim kućama, bilo da su stare ili nove.

Jozefina Ćavar, žena Lalina, brala je trešnje, ljutila se na moj fotoaparat, ali se više ljutila što trešanja gotovo i nema: "Napa ji neki đava ove godine, puno ji je manje vego prije, a i obere se, trešnja kraj puta - svačija je trešnja!" Znači, i moja, zaključim, te čoknem nekoliko slatkih plodova. Jozefina je rodila četvero, svi su zbrinuti. To u njezin i Lalin život unosi mir. Lala, pomislih, žena ti bolje rađa nego trešnje! Pitam Lalu za najstarijeg stanovnika u selu, no on mi lakonski odgovara da je najstarija bila njegova baba Luca, umrla u stotinu i trećoj, nikada nije vidjela doktora i da nitko živ o događajima u ovom kraju nije znao više od nje. "A moreš nać' ovi po devedesetak godina koliko oćeš!" Potom se zagledao u polje nad kojim se nadvila nova kiša:

"Vidiš" - kaže Lala, "ono naše polje više niko ne radi..."

"Jedino se kosi, a kosidba će brzo" - dodaje Nuja - "a sino će se prodat, šta će nam sino, kad niko ne drži stoku!"

"Do pred rat, sve je doli zelenilo od kuruza, danas nema nijedne njive kuruza, eto, ne isplati se, a ja sam dugo vozio za jednog špeditera iz Gruda, i puno sam kuruza vamo dovozio iz Mađarske, bilo jeftinije. Ko zna šta bi narod moralo stisnut da opet sadi kuruz. Ili 'šenicu... Sve je to jeftino i stiže osvaklen. Šteta, ovo polje se baš radilo, a danas se samo sijeno s njega isplati", govori Lala, koji za kruh nastoji zaraditi baveći se automehaničarskim uslugama. Auti su kvarna roba, kao i ljudi, pa se nadam da Lala ima dovoljno posla. I on i Nuja ratovali su, Nuji je bila osamnaesta kada su se pred kućom zaustavili tenkovi, njima je rat počeo od ta tri dana, sva ratišta prošli, još su tri Lalina brata ratovala, a jedan - Vijeko - njega poznajem, ostao je bez nogu, stopostotni invalid. Znam mu i brata Miru, taj je stalno na predajniku, na Mikuljači, njega je rat odlutao od ljudi, ljudi donose nevolje i previše priče, a Eronetov predajnik u planini mir, psa i mačku. Mislim da mu gore i plaću odnose. Otići ću jednom do njega... Danas mi se čini da se sve ovo dogodilo prije dvjesto dvije a ne prije dvadeset i dvije godine i da sam sreo bilo koje druge ljude, priča bi bila ista...

"Vego, deder ti Nuju u novine metni, ne bi li se oženio!", "čačnuo" je Lala preko mene starog momka Nuju, koji se nije bunio, dapače, i on kaže: "Metni, metni, evo danas ću - sutra ću, i tako. Volija bi se ja oženit, što ne bi!?"

"Pa, dobro, Nuja, osim što si faca, šta bi zainteresiranoj još mogao ponuditi?"

"A, Is'a ti, šta joj iman nudit, tu se sve zna, ona u polje, posadit ću joj duana i loze, a ja u ribu u Blato i oko kuće!"

Pa, sad, imenjače, ne vjerujem da će biti neke gužve.

Mostarsko blato

Draganova kuća zapravo je vrlo poznata u Hercegovini; napravio ju je njegov predak Ivan Ćavar, negdje oko 1930-te, to je dakle ta "Ćavarova kuća" iz priča starih vozača boksita, a desetljećima je bila jedna od dvije kavane između Mostara i Širokog, a tim drumom prolazilo je sve živo, još ima onih koji se sjećaju kako bi kamioni usporavali da bi ljudi koji su s Pologa, iskakali sa prikolica! Sve je funkcioniralo u dogovorenoj šutnji; autobusa je bilo malo, i boksitaši su bili jedini spas za đake i radnike koji su odlazili jutrom u Mostar. Ivanova kuća doživjela je svašta, zaključno sa tenkovima, bilo je to posljednje veliko zaustavljanje pred njom, a drumom pred njom dolazili su joj gosti svih prohujalih vremena i ideologija: šverceri duhana i žandari, "filanci" i milicajci koji su ih pratili, dolazili su oficiri raznih vojski na kratkim ljubavnim izletima s tuđim ženama iz Mostara, trgovci i pjesnici, evo i pokoji putopisac, sirotinja i hvalisavi kuluci, uhode, protuhe i časni domaćini - o, o, kakvu povijest ima ova kuća! Možda bi se zbog nje neka daleka cura udala za našeg Nuju? Tu ti je on, ne mrda nikuda, e, jedino kada krene sezona lova na "prikance", endemsku minijaturnu ribu iz Blata, onda Nuja nije tu, nego je na Lištici, dok je još ima, jer uskoro ponire, pa izvire s druge strane zapadnih mostarskih brda, izvire iz duboke i nikad ispitane jame, i zove se Jasenica. Pred brdom je napravljena hidroelektrana, Mostarsko blato, i ona je jedan od krivaca što ljudi sve više zaziru od polja koje ih je stoljećima hranilo. Deseci tisuća hektara plodne zemlje više se ne obrađuju. Ljudi su bili svikli na vodene mijene: kad će se voda pojaviti i kad će otići, pa bi tada sijali i ujesen žnjeli. Sada i brana odlučuje koliko dugo će se voda zadržati u velikom dijelu polja...

E, da sam barem stigao Lucu upoznati, ona je sigurno pomagala kad je Ivan gradio ovu kuću.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje