Priče iz Hercegovine: Nad Svačićima odavno orlovi ne lete

Iz pola kuća vije se dim, a dobar dio ih je zapušten, nikada obnovljen, tim kućama gospodari čemerika, među njihovim trulim zidovima fijuče bura. Zapravo, selo Svačići bilo je potpuno zapaljeno, devedeset druge, dobar dio Bošnjaka vratio se iz privremenog izbjeglištva nakon što su srpske snage pomjerene u planine, ali se Hrvati više nikada nisu vratili.

Mehmedova priča

Četrnaest godina imao je tada Mehmed Bojčić kojega ću susresti podno sela, dok njegove ovce žuljaju posljednje grmove trave i kadulje po niskim brdištima. Imao je Mehmed tada i dva brata, majku i oca, fino se živjelo, prisjeća se. A onda je učas sve sprženo, majka ubijena: "Bila je jedna kolona koja je dolazila iz pravca Bune, svi pod uniformama. Tražili su put do crta na kojima su tada bili rezervisti i JNA, nisu ga znali naći. Jedan čovjek iz našeg sela, da ih se što prije riješi, da odu iz Svačića, nagrnuo je kabanicu i odveo ih tamo. Ljudi su pričali da su to bili Srbi, naše komšije iz okoline Bune, najviše iz Hodbine. Ja sam sve također vidio, neki su nosili i po nekoliko pušaka. U naramcima, kao da drva nose. Nakon dva dana su se vratili. I sve popalili, ubili ko nije umakao. Mi smo se nakon nekog vremena većinom vratili, a Hrvati nisu, a onda je došao i drugi rat. U prvom, ovom sa Srbima poginuo mi je jedan stariji brat, a u ratu Armije i HVO drugi... Nakon rata umro mi je i otac, mene je dobio s drugom ženom, prilično kasno, u šezdeset četvrtoj... Dugo sam ovdje bio sam, a onda su se ljudi počeli vraćati. Sa četrnaest sam obukao uniformu, bio vezist cijeli rat. Ratni sam vojni invalid, imam nešto preko dvjesta maraka, a šta ćeš... Imam i četiri sestre, udale se, svaka svojim putem za svojim mužem otišla, u svoje druge i bolje živote. Pokušao sam i ja, kad je ono davalo zemlju, nekakve parcele, doli u Blagaju. Hajde, i ja salio nekakvu ploču, pa ću jednom ko nešto gradit. Onda vidim, nije to za me, šta ću ja doli? Neka mene u mojim Svačićima, jes da nisu kakvi su nekad bili, siromašni smo i odsječeni, samo je jedan čovjek u cijelim Svačićima osiguran, uglavnom stariji danas ovdje žive, jedan Hrvat se bio vratio, ali nekako vas izgubljen, bio tu jedno kratko vrijeme, a onda se objesio. Ko zna kakva ga je nevolja natjerala na to. Neko kaže da je neđe doli nešto gradio, da je u kredite zapo, a ja kažem ko more znat šta je u čoekovoj glavi kada se za to odluči... Hrvati dolaze uređivati groblje, očistili su ga, ogradu napravili, često prolazim tud, i, ako zaboravim neko njihovo prezime, na spomenicima ga nađem, eto. Da te odvedem? Naravno. A ovce? Ma, ne brigaj ti za ovce. Car će ih čuvati."

Car je Mehmedov prijatelj i pas, nema ni godinu, a već puno narastao. Ne može ovca ni metra ustranu a da ju on odmah ne vrati u vunenu gomilu. Mladi janjci poskakuju i bore se za svaki gutljaj iz materine sise, kao da čekaju kad će se u njihova vimena nešto skupiti, pa da oni to odmah iscijede. To groblje je s druge strane polja, do kojega je masa malih hrastovih šumaraka, parcela s duhanom, repom, krumpirom, svim i svačim čemu je vrijeme isteklo za ovu godinu, no, u parcelama s repom vidim jednostavna strašila; mali su to drveni koci navučeni plastičnim vrećicama. Neće zar ptice na repu?, postavih Mehmedu ne baš mudro pitanje.

Kakve tice, ovdje je veprova ko u priči, žir ih privlači, ima ih na sve strane, spuštaju se iz Podveležja, ovdje imaju i vode, nevolja su divlji krmci ovdje. A lovci, koknu li oni štogod? Ma, dok je ovdje bilo naroda, bilo je i lovaca, ovih domaćih. Sada dolaze lovci šminkeri iz Mostara i šta ti ja znam oklen sve ne dolaze, zvrndaju ovuda s terencima i psima, ja mislim da ih vepar čuje na dva kilometra! Ali, ima i vukova, oni su naopaki. Meni su jednom poklali četres ovaca! Vučja su ovo brda, prijatelju... ja sam od neke španske organizacije dobio pet ovaca, dobio je ko je htio. I tako formirao stado. A ovce sam dobio zbog - bjeloglavih supova! Zašto zbog njih? Pa, oni su donirali jedan par tih supova doli u Blagaj da se obnovi jato, ali to teško ide jer nose samo po jedno jaje, i još su u kavezu. Supovi vole strvine, znam ja kad su znali i janjce s polja u planinu odvlačit. Zgrabi ga kandžama ko ništa. Ne vjerujem da se to više more obnovit. Ovud je vazda bilo ovaca, ljudi bi bacali drobine po ovom kamenju, a njih bi doletilo i po pedeset. ja bih im prilazio, ne bi se plašili, navikli su na ljude. Pričalo se da je, otkako je u Blagaju ljudi, bilo i tih orlova. (Evli Čelebi: "(...) U stijeni na kojoj leži tvrđava i koja se diže nad ovim basenom poput brda Demavenda ima mnogo surih orlova. Na obali ovog basena kolju kurbane pa ih ostavljaju napolju i daju orlovima. Orlovi ovdje uopšte ne bježe od čovjeka.(...)" Prema H. Šabanoviću: Evlija Čelebi, ''Putopis''; op. D.M)

Tek kad bih im na metar prišao, oni bi se nakratko podigli. Ja sam volio Špance, oni bi vazda dolazili u Vranjeviće i Svačiće i pitali šta nam mogu pomoć. Ja sam vazda bio s njima. Onda bi im ja govorio, dajte nam napravite jednu veliku čatrnju, da ima vode cijelu godinu. Evo, ja imam zemlje, ali nemam vode, nisam imućan ni za čatrnju ni za cisternu, a ljudi koji imaju vodu, imaju i prinose. Ja ni pet kavada ne mogu posadit, a da se ne osuše, priča Mehmed. Pa, šta radiš sa zemljom? Pitam ga, a, ništa, sve je pod sijenom, pokosim, pokupim i sve što mi je viška otkupio mi Hamza Čolić, njemu treba... A, što bi sa tom čatrnjom? A, ja; dolazili Španci, pomagali su oni ljude ovdje sa osnovnim potrepštinama, onda i eto jednom s njihovim generalom, došo i ambasador, kontam ja, evo ga, biće čatrnja, ali onda se u to umiješali i neki naši, ko oni će to sredit sa Špancima, i, kako tad - tako nikad! Španci i odoše iz Hercegovine, i niko više ne spominje tu čatrnju, a valjala bi ljeti za stoku. Zauhar bi bilo...

Vučemo se suhim koritom potoka Baznjače, njime kratimo put, ova voda zna poludjet, ali nema ničega čemu bi štetu mogla napraviti. Prethodno uz put prolazimo pokraj muslimanskog groblja, nedavno uređenog i opasanog finim zidom, to su sami Svačićani napravili, kao i novi mekteb, da imaju gdje teraviju obavljati i vjeri svojoj služiti. Zemlju za proširenje harema dali su Fikret i Omer Bojčić. Ima dosta starih bašluka, ali kad je Mehmed vidio kako ih želim fotografirati, odvodi me do jednog posve zapuštenog i zaraslog šumarka, imaju tu stara turbeta i nišani, kaže, niko ne zna ni otkada su ni čija su. Nešto slično vidio sam u Dragačićima ponad Fojnice, samo su gore dobro očuvani iako su među prvima u Bosni, to je sigurno, a ovi ovdje mogli bi biti među prvima u Hercegovini, nema nikakve sumnje.

Ogromna su ova turbeta, mogla su pripadati samo jednoj obitelji, vrijeme i žile su ih uglavnom oborili, jedna teška glava turbeta već odavno je odlomljena i položena na zemlju, nikakvih znakova nema ni na jednom nadgrobniku, pa bi moglo biti da su to turbeta uglednika koji su među prvima prešli na islam, jer sam čin prelaska bio je jedno, a ispovijedanje vjere trebalo je dugo učiti, a napose novom se običaju arapskih nekrologa naučiti. Trajalo je to ponegdje i čitavo stoljeće. Dolje, po blagajskim mezarjima, cijela je monografija bašluka i turbeta s doličnim tekstovima, koji upućuju i na umrloga i na ono čime se on možda bavio, a ljubav onih koji su ga ukopali i zemlji predali izražena je u prekrasnim lirskim zapisima, od kojih su mnogi prevedeni, pa ćemo o tom kad u Blagaj siđem. Dotad, čisto obavijest da je ovo malo mezarje potpuno izlomljeno i zapušteno, gotovo nedostupno i da je pravokutnog oblika, dva i pol koraka u širinu i šest u duljinu, omeđeno nisko pobodenim kamenim pločama.

Cijelo vrijeme moga hoda sa Mehmedom, odnekud bi se u više navrata pojavljivao živopisni lik, kako pojavljivao, tako i nestajao, i Mehmeda je sigurno propitkivao tko sam i što tu radim; nekada je on ispred dvije krave, a nekada one pred njim, i, kada sam se napokon ispentrao iz tog korita, iza nekog grmlja nešto mi je huknulo posred face i prestravilo me: u mene su buljili krava i On. Prepade me ti, jebiga! No, on je nasmiješen i shvaćam da želi komunikaciju. Je li, je si ti ženjen? Nisam! (Gdje god maknem, sve same neženje!) pa, što se ne ženiš, nek ti onda žena krave čuva. A đe ću nać ženu? Otkud ja znam, valjda ih ima po Vranjevićima, ili siđi doli u Blagaj... Tu upada Mehmed: Ma, nema ti ništa od toga; ima u Svačićima, ne mogu baš u glavu pogodit, ali jedno dvades muški između devetnes i četeres godina - sve neoženjeno! A ti, Mehmede, ti se oženi?, pitam ga. Jesam, ali ne odavle, ovdje ne smiješ prići žensku i reći da bi je vodio u Svačiće, a kad im polje i ovce spomeneš - pomahnitaju; naše su vamo "u zraku" kad im selo napomeneš. Pa sam se ja zaputio u Žepče, tamo našo ženu, od Mujkića, i, Bogu fala, rodila mi prije pet mjeseci ćer, Adnu, i navikla se, zavolila ovo.

Mrka kapa

A, kako ti je ime, pitam živopisnog. Šefik Žetica, nađi mi ženu, jes čuo! Ma jesam, bolan, nego, najbolje bi bilo tebi poć u Dubrave, ima tamo sela i cura koliko hoćeš!, rekoh mu prisjećajući se sličnog problema sa starijim momcima u mojoj dolini, jer svi bi se na koncu tamo oženili, više muslimani nego kršćani. A, u kojem ih selu ima? Šta ja zna, eto - u Lokvama,!, bubnuh. Mehmed upada: Ma, kakve Dubrave, nije ni tamo ko što je bilo, meni se pola sestara tamo udalo, a drugo pola u Opine. E, moj Šefik, mrka kapa, pomislih, a valjat će mi ga opet sresti pa mu izvješće podnijeti: Nego, čuj, Šefik, znam ti ja hodžu u Počitelju, Džemu Gadaru, reći ću mu da razglasi po džematu da ima dobar momak sa imanjem i dvije krave u Svačićima u Vranjevićima, Gornjim. Pa, ako ti on ne nađe... Tako ja skinuh sa sebe nevolju, a nataknuh je efendiji Džemi! Nestade nam Šefika, što ne znači da neće opet odnekud izroniti.

Do katoličkog groblja smo prelazili preko ograda i živica, jer je kraće, pa smo se sa finim dračama iznabadali, premda je put do groblja s druge strane fino uređen, napravljena visoka ograda oko njega, sa željeznom zaključanom kapijom i zaštitnom žicom, kapelica je posve nova i groblje je iznimno uredno, i, kako bi Jergović rekao kad je vidio groblje u Derventi: ''nema naroda koji tako drži do groblja kao što su Hrvati''. (''Freelander'' nap. D.M)

Groblja sve kažu o živima, a sudeći prema prezimenima, ovdje je najviše bilo Puljića, Boškovića, Perića... Još su buketi cvijeća posloženi po grobnica, ma, nije tako davno bio Dušni dan. I tako će živi dolaziti mrtvima - između ta dva datuma, iznimka je jedino kada netko umre a za života poželi biti ovdje na starini svojoj sahranjen. Tko zna, dvadesetak godina u povijesti ne predstavlja ništa, možda se mladi jednom vrate. U muslimanskom pak groblju dominiraju prezimena Bojčići, Žetice, Mustafići, Smajići, Lulići itd.

Oćeš vidit stećke?

Hoću, znam da su negdje gori uvrh Vranjevića, uz cestu... s desne strane.

Ma, jok te, ima ih ovdje u Svačićima, blizu, ja ne znam da ih je ikada iko obilazio i popiso...

Ma, nemoj mi reć? Ajmo!

Tamo, na tom groblju leže zajedno, valjda preci svih danas i životima i smrtima razdvojenih.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje