Priče iz Hercegovine: Molitve Blaža Pehara

Kako li je ljudima ovdje bilo živjeti. Puno ih je što se javljaju, neki očito ukasnili na prethodne nastavke. Te, gdje nam je ovaj bunar, ona lokva ili čatrnja, svetac ili kuća... ma, razumijem ja to, samo kad bi oni razumjeli da ja u životu ni čuo nisam niti za jedan od ovih toponima, osim za Đubrane, te ne mogu sve znati i svakim detaljem ugrijati njihova srca. Niti imam ikoga izašto ovdje priupitati. Lutam pa na što naletim! Uostalom, ljudi moji, ne radim ja topografsku kartu Raške Gore. Ja vam - skitam. Pa, našto naskitam. Uvažit ću neke vaše sugestije i rado ponuditi javnosti nekoliko fotografija koje posuđujem s Facebook stranica Eko-udruge Raška Gora, lijepo su to cure poslikale, očito su rodom iz Raške Gore; Dragica Pandža i Branka Pehar - Zovko, pa ću rado objaviti nekoliko njihovih fotografskih zapažanja iz prebogatog životinjskog i biljnog svijeta Raške Gore i neke detalje za koje me nitko nije imao uputiti, uglavnom vezane za Plužni Dolac, Vezoviće, Sirge, Vukoviće i druga mjesta koja sam prošao, prikazao iste ili slične detalje, a sve je tako pusto da nikog ne susrećem da bih ga ama išta mogao priupitati. Ipak, ponajviše ću se držati onoga što sam sam snimio. Tako da, dragi Raštegorci, ja u zadnji mjesec u vašem kraju i deset puta, a vas ondje - nikada. I, baš bih volio, uz zahvalnost za sve vaše sugestije i dodatne informacije, ponajprije za fotografije, vidjeti kako bi netko od vas opisao moj zavičaj!

Mistično ime

Eto, prelijepa je vaša Sirgaška lokva, objavili smo njezinu fotografiju prošli put, ali ove zimske doista su fenomenalne, pa tu golemu lokvu, uvrh zaravni gdje počinje područje Sirga, opet objavljujemo. Zapravo, Sirge (a), uz korijenu na turskom jeziku znači nešto kao - cirkus. Pa ovako razmišljam: možda je nekad za Bosanskog kraljevstva ili turskog vakta, a ovdje je tada živjelo jako puno ljudi, na ovoj zaravni dolazio neki pretpotopni cirkus, neki gutači vatre, borci mačevima, i sabljama i šakama, rvači, pokazivači dalekoistočnih zvijeri, Cigani u plesu ili uopće drugi ljudi koji su u ta drevna vremena živjeli od zabavljanja naroda. Prohodnost ovuda tada sigurno bijaše dobra i vjerojatno se do ovuda dolazilo odvojkom sa rimske ceste koja je povezivala nedaleki Bogodol i Gorance sa zapadom Hercegovine, te sa mletačkom i austrijskom granicom s jedne i područjima u unutrašnjosti, današnjim Tomislav-Gradom i dalje, i slično. Također, uvijek je ovdje bila komunikacija i sa Neretvom, bilo s njezine južne strane, ili sjeverne, dolje u Drežnici, što sam već obišao i svoje dojmove detaljno opisao negdje s jeseni pretprošle godine.

Kako god, Sirge su neobično lijepo i mistično ime za isto takvo selo. Možda najljepše i najpustije na koje sam naišao. Nikoga nisam susreo. Selo ima puno starih kuća i pojata, svaka od njih u dvorištu ima orah i slične su jedna drugoj kao i većima po ovom (pod)planinju. Sa ove zaravni lijepo se vidi Čabulja, drevno odredište raštegorskih obitelji u vrijeme ispaše golemih stada ovaca, goveda, konja i magaraca, pa se sva Raška Gora u proljeće upućivala gore i ostajala do jeseni. Zahvaljujući Delfi Škobić, nudim možda najstariju poznatu fotografiju, možda čak iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, znamenitog nam pokojnog Guge, a koji je gore snimio valjda jedini planinski bazen za pranje ovaca, premda mi više sliči kanalu, skovanom od drva i kamena, gdje su i ljudi i ovce pristojno čekali svoj red. Nekada ljudi bjehu takvi, ali sve se nekako pokvarilo, a i ovaca ovuda više nema, našao sam ih tek na par fotografija, ja pak nijednu nisam sreo.

Posvuda su ostaci objekata koji su služili isključivo njima, korita za pranje, pojila i slično. Zapravo, ako su Goranci napravili monografiju, o kojoj će biti riječi kada oni dođu na red, živim sam svjedokom da bi monografiju, pa makar isključivo govorila o napuštenosti, svakako trebala imati i Raška Gora. Baš iz razloga napuštenosti, ali prvenstveno iz razloga tragova bogatoga i bujnoga života, rijetkih i brojnih starina koje su svuda po gori ostavile traga; da ništa drugo, ovdje žive neke od najljepših i najcrnjih legendi Hercegovine, tu su ta tri znamenita križa, mnoštvo stećaka, starih kapelica, grobalja sa glagoljicom, stara sela i kule, ilirske gradine, čitav katalog rimskih, grčkih i inih bunara, čatrnja i ostataka njihovih kultura, tu su i špilje, a ja još ni u jednu ne zađoh, niti mogu, jer ona gore, kod Ćordine Kule, odmah pokraj rimske cisterne, kažu, duboka je toliko da se spušta čak do ispod razine Neretve, ali joj se ne može prići zbog šipražja, da joj barem otvor fotografiram, posve je neistražena, a neki idiot svoj stari auto gurnuo je s visokoga druma ravno na njezin ulaz! Biljni i životinjski svijet ove gore tipičan je za krašku Hercegovinu, sve tu buja, mirišu divlje goleme krošnje zove, ruže nabijene u orijaške grmove i baš preko jedne gledam tri vrha Čabulje, kako se od većeg k manjem spuštaju i nestaju u plavičastoj izmaglici, to su davnašnje pašnjačke meke: Golubić, Široko Točilo (to su dva velika usjeka, dvije drage) i Vlainu, koja se spušta do nad Drežnicu. No, takav jedinstven pogled nikakvom tehnikom ne da se dočarati...

Priča o kapelici

Naša sadašnjost stalno je opterećena poviješću i o tome ponajbolje na tako zgusnutom, gotovo subkulturnom kompaktnom prostoru, Raška Gora zorno posvjedočuje. Eto, sada se svijet bavi stogodišnjicom od početka Prvoga velikoga rata. Neću puno o tome, drugi će, no, znam za priču o najstarijoj kapelici ovdje, posvećenoj Svetom Anti, pokraj koje susrećem tek psa, ali kuća u blizini odiše nekim životom, prekrasna stara kuća sa dva neobična potporna stuba od čistog bijelog mramora, ima nekog života, jer da nema što bi taj pas koji kao da čuva ovaj zavjetni svečev kip kad u njoj netko barem povremeno ne bi živio. E, tu je nekada davno živio Blaž Pehar, a selo Sirge gnijezdom su Pehara i Tipurića, koji su odavde poletjeli u bliži i dalji svijet i bome ih svuda ima, osobito Pehara.

Živio tu Blaž mirno i sa sinovima držao bogato domaćinstvo, ali negdje u daljini, carevine i njihove ideologije, njihovi neporavnani računi, i ljudima u gori iz nevažnih razloga - spremali su se za obračun. I, nije se mrtvo tijelo austrijskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda ni otpravilo do Beča nakon Gavrilovog atentata u Sarajevu, polagač prava na živote ovdašnjih ljudi tada, austrijski car ''Vrane Jozip'', kako ga se vazda ovdje izgovaralo, pozva sirotinju na ratnu službu, pa tako i dva Blažova sina koje je čekala četverogodišnja neizvjesnost, studen i glad ruskog fronta, žege, bure i goleti oko Soče, muke i zarobljeništva, elem, molio se stari Blaž svome svecu Anti da mu barem jednoga sina vrati. I ''zavitova mu se'' da će mu ''svojin rukan'' isklesat spomenik, samo nek mu se jedan ili, Bože, podrži!, oba sina vrate. I tako četiri duge godine... Četiri duge godine stari Blaž obilazio je Rašku Goru, pitao je li ko dobio pismo, je li koji vojnik došao na ''urlab'', šta je pričao, je li kome došla ona ukleta ''crna karta''... Kad je objavljeno da je rat završen, svakoga jutra Blaž bi pritezao opanke, uđašio konja i dugo silazio niz Rašku Goru, a Sirge su bome daleko, i iščekivao vagone nade. Netko iščekivan sišao bi niz vagonske stube i dio svjetine bi se razveselio, stala bi radosna cika i vriska, samo sinova Blaža Pehara s Raške Gore - nema. Iscrpljen i obeznađen, nije se prestao moliti Svetome Anti, ali jednog jutra nije više imao snage sići do uskotračnice. Osluškivao bi huk lokomotive koji bi se uz goru peo s južinom i gledao niz put, čučeći s drugim ljudima u čekanju, hoće li se itko pojaviti do podneva. I jednog jutra, pojavi se jedan Blažov sin - živ i zdrav. O bratu ništa nije znao...

Zavjetni kipići

Nije se radost ni stišala kad je sumrak poklopio goru, a pred dvorištem se pojavio omršavjeli vojnik i nazvao ''Valjenisusimarija!''...Tako Blaž Perhar u dvorištu svoje kuće u Sirgama sagradi ovu najpoznatiju raštegorsku kapelicu, Svetom Anti, svecu koji je uslišio sve njegove molitve i, uopće, običaj zavjetovanja ovdje je čvrst i nepopustljiv, ljudi su ga valjda ponijeli sa sobom i u doline i u nove živote, ali zavjetnih kipića svuda ćete po zapadu Hercegovine naći. Najviše ih je posvećeno Majci Božjoj i baš Svetom Anti.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje