Priče iz Hercegovine: Ljudi i poljca oko grčkog zdenca

Ovdje počinje onaj potplaninski ambijent, bura je žešća i nemilosrdnija, a sela Gornjih Vranjevića izranjaju uvrh polja koja se svako malo pojavljuju, svaki put kad pomislite da ih više neće biti i da je sve pokrio krš. No, čovjek se odavno naselio u gornje kutke svake zelene površine i zanimljivo: ovdje su polja posve čista, nema kamenja u plodnim njivama crnice, dakle, priroda je učinila svoje, odvojila zemlju od kamena i pružila čovjeku priliku opstanka.

Poljoprivreda kao sudbina

Debele naslage zemlje vjerojatno su milenijska ispiranja gustih brda, i kiše i bujice otimale su zemlju ispod kamena i nanosile ju čovjeku pod ruku. Ako s ove zemlje bujice nešto nje i odnesu, samo ju premjeste na susjedno polje, a kako je sve zasijano i kako je svuda voćka, hrast ili što drugo, korijenje je davno učvrstilo ove fine ''table'', a gdje god vidite poljce, vidjet ćete i kuće u zaselcima u zavjetrini, u prisoji pod stijenjem - čudesno i nekako divlje lijepi su Gornji Vranjevići i njegovi zaselci. Da je ovom kraju vodu dovesti, ovo bi bila najskuplja zemlja, a ovako o kiši i količini vode u čatrnjama, te njihovom broju i rijetkom rasporedu ovise i ljudi i usjevi i sve živo što vodu treba. Ljudi se ovdje vrlo uspješno bave poljoprivredom i jedino ovdje nailazim na cijele obitelji koje su zemlju i poljoprivredu odavno prihvatile kao svoju sudbinu, prošlost, stvarnost i budućnost, i, što me najviše oduševilo, svi kažu da im je samo voda, nikad ni pomislili na odlazak ne bi, a Hamza Čolić, čili 73-godišnjak će mi reći da on, njegova žena, njihova dva sina, njihove žene, troje unučadi, ukupno deset članova obitelji, žive isključivo od zemlje. On je čitav život samo zemlju radio, stoku držao i nikad nikud nije micao, jer možda se negdje i bolje može živjeti, ali Čolići od svoje zemlje žive sasvim pristojno.

Mislio sam da će njegov sin Anis, jer je mlad, a mladi obično ne vole živjeti na selu, oponirati ocu, međutim, on će mi još vedrije i uvjerljivije reći: Đe ću, bolan, ić, ima posla ko hoće radit! Mi imamo petnaest duluma, sve radimo i ne žalim se. Đe će mi bit bolje nego ovdje? Nigdje! S materom (o, Bože, kako nju živcira fotografiranje: ''Bjež! Nosi to, sad sam od krave!'') upravo dovršava vađenje i utovar repe i prvi put sam u širem pojasu Mostara uopće vidio da netko sadi i vadi repu i svi su se ovdje bacili na taj posao, pa mislim da je to stoga što se ljudi plaše da, kad prestane ova oštra bura, a ne okrene na jugo, uslijedit će slana i pozobat ono što bi krave zobat trebale.

Prelijepi su pejzaži ovdje, i polje je nekako udubljeno, i čini mi se da je najveće od svih koja sam vidio; siječe ga put za selo Svačiće (kamo i kanim), te mi postade jasno zašto se zove Bare, jer je u njegovoj najdubljoj točki oveća bara u koju se cijedi voda sa svih strana polja, i pod vodom je zdenac, on najdulje ovdje ostane pun, a iz vode viri kameno korito, kakvih je ovdje puno, pa krave koje, uglavnom, same pasu posljednje busenje trave koja se ove godine nešto dulje zadržala u polju, tumaraju njime slobodne i sve su nekako iste, šarenke, crno-bijele, punih vimena. Ovce, pak, moraju biti pod nadzorom, ili čovjeka ili psa, jer svatko je svoje ipak ogradio, da njegove ovce pasu ono što je njegovo. Nekada su se Vranjevići i sva polja po zaselcima, napose ove Bare, bijelili od stada, ali prošlo je to vrijeme, pa sam iznenađen i ovim što zatičem, budući da država apsolutno ništa po tom pitanju ne radi. Ni za ljude, a kamoli za njihovo blago.

Hamzin vinograd

Zemlja koja svom narodu vodu jedino s neba jamči daleko je od uređene države i njezini su stanovnici daleko iznad nje, jer su vrijedni i žele raditi, zemlju raditi, na suncu se peći i na vjetru mrznuti, ali pitanje opskrbe vodom ostalo je na razini starih Grka, a otada se puno država promijenilo! Hamza me odvodi do zdenca ugrubo ograđenog kamenom, s koljena na koljeno je da je još od starih Grka, moguće da je od Ilira ili Rimljana, nevažno, otkako je svijeta i vijeka, čovjeka i povijesti, netko je uvijek trebao tu vodu. Osim repe, za koju nisam siguran je li uljarica ili šećerna, a bit će da je ova prva, on je obnovio kulturu duhana, ide to sad i država bi trebala razmisliti o poticaju za uzgoj ove biljke koja je obilježila povijest Hercegovine i Posavine. Sije ječam i pšenicu, uzgaja voće, napose su suhe smokve tražene zadnjih godina, što komotno pripisujem sve masovnijem (vjerskom) turizmu u Blagaju, ali dosta toga i Mostar ''proguta'', no Hamza Čolić iz zaselka Čolići vlasnik je i jedinog vinograda u cijelim Vranjevićima, i ovima dolje i onima gore. Nemoj ga sjeći, Hamza, sjetno spomenuh. "Ma kakvi, dok sam ja živ, držat ću ga." E, svaka čast. S neugodom odbijam ljubazan poziv na kavu, rakiju i ručak, gospođa kaže da su ga ''nevjeste sigurale'', a tako bih rado smotao koju škiju, a i Hamzinu rakiju kušao, no put zove. Dan je kratak i opako hladan, i digne mi tlak ona garava ljepotica koja mi sa smiješkom priopći da je u Hercegovini bilo najtoplije. Deder ti, cura, malo u toj haljinici na našu buru, paš vidit šta je ''toplo''!

Škola u Vranjevićima ima dugu tradiciju, danas je to područna škola Osnovne škole Blagaj, nekada je tu godinama radio legendarni učitelj Hasan Kajan i u Mostaru sam upoznao neke njegove već vremešne đake, škola nije u lošem stanju, dapače je fino utegnuta, a to valja raditi svakih dvadeset-trideset godina, a ova je prošla još jedan rat i devastiranje pa joj je popravljeno krovište, uređeno dvorište, ograđena je i ima vanjsku rasvjetu koja je postavljena vjerojatno kada i turbe stradalim momcima u vrijeme rata ovdje, a gotovo svako stradanje veže se uz tu nesretnu akciju Jesen 94. Nekud odavde, još malo uzgor, lomila se ta teška crta prema podveleškoj vojsci Ratka i Radovana... Škola je vjerojatno napravljena kada i prastara čatrnja, dugo veću nisam vidio; kameni je to rezervoar sa željeznim vratima, a u zaleđu je pomalo zapušteno veliko i blago strmo skupljalište vode.

Mitsko selo

Moguće da je rađena prije Drugoga svjetskoga rata, možda i u Kraljevini Jugoslaviji, a možda čak i u Austrougarskoj, ne znam, jer velim, puno je čatrnja po ovom kraju, uglavnom po poljima, i teško mi je odrediti njihovu starost. Ta, nekada dobro popunjena škola, povelika, danas ima samo šest đaka, raspoređenih u tri od ukupno četiri razreda. Dio njih upravo sa učiteljicom Zejnom Stranjak žuri na autobus koji staje na obližnjoj krivini uske ali asfaltirane ceste, pa razmjenjujemo nekoliko riječi brzo i obavljamo fotografiranje, da ne zakasne, jer već će noć pasti kada opet autobus naiđe, a sve su to djeca iz zaselaka koje sam već obišao. Učiteljica mi brzo diktira malu postavu đaka ove škole: Dino Bašić, Naida Čomor, Arna Ćumurija, Benjamin Čolić, Senaida Lulić i Amar Obad. Hajde, sad brzo na autobus!

Ja ću, pak, do Svačića, nazirem im krovišta i dio kuća sa zidovima što otkriveni zjape k nebu, Svačići su mitsko selo, nekad veselo, a danas više neveselo. Tamo ću sresti Mehmeda Bojčića, prvo će mi postati vodič, a onda prijatelj...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje