Priče iz Hercegovine: Ljubav na Božjoj ćupriji

...gdje voda šiklja sa svih strana, pjeni se i divlja, negdje usmjerena vodeničarskim bentovima i kanalima koji usmjeruju njezinu snagu na pokretanje mlinova, a negdje sama, probijajući se prirodnim kanalima kroz sigu, negdje vrlo duboko niz procijepe koje je sama udubila, negdje u slapovima bijelim kao zavjese; da, posljednji kilometar kanjona Lištice rijetko je uzbudljivo prizorište iskonske prirode, oštrih i okomitih litica ponad gustih šuma što ih probijaju nesigurne staze koje, kao da traže prijelaz do druge strane preko lude vode koja ni nema glavnog toka, nego banete na nju iza svakog debla, iza svake stijene, ispod brojnih malih i velikih špilja, ispod žila stoljetnih stabala kojima su još samo žile u dubinama pjeskara zdrava a debla polutrula od starosti i vlage, iz škrapa i pukotina u tlu koje je voda proširila onoliko koliko joj treba i udubila taman toliko da joj se ne može prići.

Glavno vrelo

Ova vrelišta nemaju imena, ili ih pak imaju puno, ali nijedno ne može biti službeno kao što je onaj Borak, preko dva kilometra odavde, kao glavno gornje vrelo, po kojemu se, eto, oduvijek zove cijeli ovaj, neznancu komplicirani trapezasti sliv, lud i po tome što u svih drugih rijeka sliv znači njihov skori kraj, a ovdje, tek kada se sve vode iz svih znanih i neznanih vrela skupe u jedno, rijeka tek nastaje. I nema drugog sliva doli ovoga, kojega je čovjek u potrebi i nevolji pregrađivao i preusmjeravao, da bi ga napokon, sredinom prošlog stoljeća ukrotio betonskim branama, dovoljno niskim da ih voda preskoči kad nabuja, i dovoljno visokim da se naprave mala jezerca, iz kojih voda kao iz otvorenog rezervoara odlazi uređenim kanalima i akvaduktom do žedna svijeta, njegovih domova i polja.

Kad ova voda u dvadesetak kilometara napoji polja i sela Mostarskoga blata, ona je opet drukčija od drugih voda i kao da se uplaši zapadnog brdovitog prstena oko Mostara, ona jednostavno zaroni, napusti vrbake i male pješčane žalove, i napusti ljude i polja, žednu marvu i široko nebo i nestane, a mudri kažu da se njoj nije dalo boriti s brdima oko Mostara, da se ona umorila već izvirući, probijajući se kroz nevolje od sige i kamena, preskačući brane i šireći kanjon, pokrećući mlinske kamenove, a čovjeku nikad dosta, te je mlinice razbacao svuda gdje je mogao, negdje i gdje to nije trebao, odvlačio joj bistrinu do zahoda gdje ju je miješao s izmetom i tako ju umrljanu i poniženu opet vraćao natrag, pa se Lištica pod brdima kamuflirala, sakrila i zemljinom utrobom provukla ispod suhih brda, i navire iz dubokog grla kojemu još nitko nije vidio dna i, da joj opet u kraj ne bi stali, promijenila ime u Jasenicu i nedaleko našla smiraj u Neretvi, gdje se pomirila sa činjenicom da su ljudski izmet i svaka nečist u vodi sasvim normalna stvar. No, Lištica u ponor ulazi čista kao nevjesta pred oltar; ona se iščisti filtriranjem kroz pijesak i zlaćanu pržinu, vijugajući Blatom između krhkih zemljanih bregova, učvršćenim tek vrbljim korijenjem, označena redovima jablana kao guščjim perima.

Lištica je u ovo doba godine najsiromašnija vodom, niti bih u neko drugo vrijeme u godini uopće mogao tumarati ovim nepredvidivim kanjonom; ondje gdje se on naglo otvara kao lijevak, danas je pijesak omeđen liticama u visinu, i zatvoren branom po dubini, a brane mora biti, jer kad ovamo odapnu vode sa sjevernih planina, Lištica bi odnijela sve pred sobom. Ovako je ukroćena. Mlinice odavno ne rade. Teško je izbrojiti koliko ih je tu bilo, ali bilo ih je valjda kao nigdje drugdje, a najviše u vrijeme turske vlasti: mnogi begovi i age otimali su se za posjedovanje mlinica na rubu golemoga i izdašnoga žitnog polja. Na nebrojenom popisu vlasnika iz turskoga ''vakta'', nailazim i na zapis o Hadži Mehmedu-Karađozu, ''najvećem legatoru Mostara i cijele Hercegovine u svojem vremenu, rođen je u Potocima u Bijelom polju, 12 kilometara sjeverno od Mostara. U narodu je poznat pod imenom Karađoz-beg, a taj nadimak je dobio zbog svoje naočitosti (karađoz - crnook). Iz njegove vakufname se saznaje da je imao tri sina: Muhameda, Jusufa i Sulejmana, a iz natpisa na džamiji se razumije da je bio brat velikog vezira Rustem-paše Opukovića. Karađoz je umro u Mostaru oko 1564. g., gdje je sigurno i sahranjen u groblju pored svoje džamije.

Karađoz-beg je 1557. g. u Mostaru sagradio džamiju pod kupolom i uz nju mekteb, medresu, biblioteku, imaret i musafirhanu. Pored ovih zadužbina, on je podigao i mesdžid u Potocima, dva mekteba u Konjicu i Potocima, četiri mosta: u Konjicu, na Buni i dva u Lištici i po jedan han u Mostaru, Konjicu, Čičevu i Potocima. Iz sredstava ovog vakufa sagrađen je kasnije i jedan hamam u Blagaju, mali kameni mostić kod džamije u Potocima i česma i šadrvan pored džamije u Mostaru. Za izdržavanje navedenih ustanova uvakufio je 42 trgovačka dućana u mostarskoj čaršiji, 16 tabhana blizu imareta u kojima posluju kožari (tabaci), 6 mlinica i 2 stupe za valjanje sukna u selu Knešpolje u nahiji Blato, osam mlinica i dvije stupe na izvoru Bune, nešto zemlje u Mostaru i Knešpolju i 300.000 osmanlijskih dirhema u gotovom. Godine 1889. g. ovaj vakuf je imao u svome posjedu 271 dućan, 10 magaza, 1 pekaru i pet grobalja. Ono što je Gazi Husrev-beg bio za Sarajevo, Ferhad-beg za Banju Luku, to je Karađoz-beg bio za Mostar.

(...)'' nakon pet stoljeća se nalazim tu gdje su bile njegove mlinice, ali je nemoguće doznati koje su to, ove što se tek u temeljima naziru, ili ove što su davno progutale kao zelene zmije debele puzavice, koje su i gdje su bile njegove ćuprije, i u nedalekom Knešpolju i ovdje, gdje su bile mlinice Alipaše Rizvanbegovića Stočanina, tek, najviše je poznatih vlasnika koji će se od bivših kmetova pretvoriti u domaćine i vlasnike mlinica, koji više ni za koga nego sami za sebe rade, a takvih je također bilo puno i nema ih smisla sve nabrajati. Neke mlinice se obnavljaju, a sve bi ih se dalo obnoviti, jer je za obradu meke sedre svuda uokolo, i kamenih ploča za krovišta.

Mlinsko kamenje je ili još u njima, ili je pod vodom oko mlinica. Najviše upornosti u pokušaju obnove mlinica pokazalo je ovdašnje Društvo za zaštitu okoliša i kulturno-povijesnog naslijeđa EKO ZH, koje je prije pet godina napravilo ugovore o obnovi mlinica koje su nekada pripadale obiteljima Mandić i Naletilić, pa se odmah potom, uz članove obitelji, skupilo tridesetak mladih ljudi, koji su očistili prostor oko mlinica, pokrili ih novim krovištima i uredili iznutra. Zapravo bi se sve ovdje na isti način dalo i trebalo obnoviti, jer, premda više ne trebaju za mljeti, ove mlinice bi bile i domaća i svjetska turistička atrakcija, na ovakvoj jedinstvenoj Lištici to je izvan svake sumnje.

Zavlačeći se u i pod mlinice, već sam daleko odmakao, a Božje ćuprije nigdje, nju sam pošao tražiti, nailazim na mlade zaljubljene parove koji dio dana kasnog ljeta još koriste za kupanje, a ovdje se u vodi od osam stupnjeva može kupati samo netko tko je na njoj rođen ili netko tko je posve lud, ili se ljubakaju po zavlačcima pod stijenjem, obećavajući vječnu ljubav, koja će potrajati sve do povratka u stvarnost i na drum koji od grada vodi dovde, uređenom cestom nad kojom se razvlači akvadukt. Nitko od njih niti zna, niti je čuo za Božju ćupriju, koju Grgo Mikulić, u knjizi ''Priče i legende iz Hercegovine'' spominje i opisuje, nailazim na kratki betonski mostić ograđen željezom obijenim u plavo, i pitam Njega, jer Ona, nosa zavučenog pod njegov pazuh ionako vjerojatno ne može progovoriti, znade li možda za tu ćupriju? Ne znan, pajdo, beli san odavlen, nikad za nju nisam čuja! Još pješačenja me uvjerilo da se ovdje, unatoč sadašnjoj zapuštenosti, nigdje dalje više nije moglo prolaziti, ono dvoje još se na mostu ljube, spuštam pogled u procjep u sedri, dubok, uzak i mračan tako da se i voda u njemu čini mračnom, i skontam: Ovo je Božja ćuprija. Točno prema opisu na kojega sam nailazio i u rečenome Mikulićevom i rijetkim drugim izvorima. Te sam se spustio donekle pod nju, a mladi se par uklonio pred neznancem s fotoaparatom, jer ljubavi zbog kojih se krije u gustišu, ne trebaju svjedoke.

Dubok je ponor pod mostićem, i priča o njemu seže u duboke prošlosti. Predaja kaže da su se tu bile spojile dvije stijene, taman koliko je nužno da se prijeđe ovaj uski ponor. Bio je to jedini prijelaz u davnim vremenima, dok se ovuda prolazilo još prema tvrdom gradu Kruškovcu po dubini Borka, i dalje, sve dok su trajali srednjovjekovni drumovi, do potkraj turske uprave, kada su napravljeni drugi i bolji, i više nitko nije trebao kraći put od planinskih sela i pašnjaka na sjeveroistoku, tako da je ta Božja ćuprija služila ljudima možda tisuću ili više godina. Kad nagrnu vode u proljeće i potope ćupriju, narod bi s brda čekao da se ona opet ukaže, pa kad bi se to desilo, onda bi to smatrali normalnim, jer gdje bi dragi Bog rušio ono što je sam za ljude izdubio, a po predajama, voda je znala i odnijeti ćupriju, no ona bi se opet u neko bistro jutro uzdignula nad vodom. Božje čudo, zborio je narod prema predaji, i ćuprija osta Božjom i nakon što ju je šezdesetih godina prekrio beton, omeđen s dvije plave ograde. Beton je dobrano zalio i jedan drugi povijesni mostić, iz rimskoga vremena, kratak i uzak, za ratnika i konja, ali ga ne mogu ili ne znam naći, i on je, u gradnji uređenog sustava vrelišta Lištice i pretvaranja njenih izvora u otvorene bazene, ostao negdje u betonu ili vodi, ili mome neznanju, ali most nije mrav da ga ne bih našao.

Filmske kulise

Tu negdje mora biti i često spominjana stražarnica iz davnog vremena Turaka i hajduka, negdje moraju biti njezini tragovi usred ovih mlinica što su davno zamrle, i slapića što se spuštaju u vodene žile kao ženske trepavice. Jedna lijepa glumica davno je ovdje snimala film, Merima Isaković. Bila je 1978. godina. Tu su se snimale neke scene, a priča tog filma Bakira Tanovića, zvana ''Ljubav i bijes'', zapravo se odnosila na priču iz sarajevskog naselja Alifakovac. Tu su sačuvani prizori dok su mlinice još mljele, a najviše ih je ostalo u nedavno, društvenim mrežama Širokobriježanima ''doniranom'' petominutnom dokumentarcu ''Kolo života'', redatelja Suada Mrkonjića i snimatelja Mihajla Murke; o kakav dirljiv zapis! Još su ljudi tu dolazili konjima, u nošnjama, osobito žene, sve se prašilo od bijeloga brašna i zlatne kukuruzne prašine, izgleda da su kadrovi snimani oko mlinice staroga Rezića, u koju ulazim četrdeset godina kasnije i brojim čak sedam moćnih mlinova u golemoj vodenici, kojoj je nebo odavno krovištem. A ne treba puno da se sve to, ako ništa drugo, pokrije i zatvori. I sačuva za vječnost. Nema ovdašnje obitelji koja u barem jednom naraštaju nije imala veze sa ovim mlinicama. Napuštenim onako kako se napušta sve što više ne trebamo, i zalud nam Bog ''ćuprije'' do nezaborava...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje