Priče iz Hercegovine: Dva bronzina i jedna ćasa

Ona nije iz ovih krajeva, zapravo je iz srca zapadne Hercegovine, iz Biletića pokraj Čitluka, djevojački Bevanda, gdje će pokojni Ivan Šuman, tada kočničar na uskotračnoj pruzi, s boravištem i poslom na željezničkoj postaji u Krućevićima, dolje, četrdesetak kilometara niz Neretvu, poći u svatove kolegi u to selo, godina je bila četrdeset četvrta, a ratovi su zaobilazili željezničare i rudare.

Tu je Ivan, s već jednim brakom za sobom, jer umrla mu je prva žena Ruža, prerano, ostavivši za sobom maloga Jozu u kolijevci, a kako će muško samo dijete podizati, ugledati mladu Ružu, i uskoro su se njih dvoje opet našli u svatovima, taj put - u svojima. Osam godina bio je stariji od nje i Ruža se sjeća da je Ivan vazda osiguravao skroman ali siguran život za obitelj koja je rasla. Uz Jozu, raslo je i petero djece koju su zajedno izrodili: kćeri Ivanka i Ljiljana, te sinovi Mile, Vinko i Miroslav Miro, ovaj s kojim se družim i prisvajam kao svog burazera.

Proživjeli povijest

U Kručevićima su najdulje živjeli. Ivan je u međuvremenu napredovao do otpravnika vlakova, slijedeći sudbinu svojega oca Nikole, koji je bio prvi željezničarski radnik u Šumana, a, prema dokumentu kojega mi je Miroslav, njegov unuk i Ivanov sin, dao na uvid (taj je očito sve sačuvao, a ja mislio - samo hanomag!), on je ispit za kočničara položio još 1917. godine, a uvjerenje o tome zatražio 1933. I njega je pruga spasila rata, pa je dočekao njegov kraj i uspostavu Kraljevine SHS kao pružni radnik, a uvjerenje mu je, na njegov zahtjev izdala Kraljevina Jugoslavija. Vjerojatno mu je trebala za mirovinski status ili nešto slično. A možda i za uhljebljenje sina Ivana, koji je već dozrio za zarađivanje, a željeznica je vazda bila siguran kruh.

Na uvjerenje su nalijepljene dvije taksene marke, od 10 i 20 dinara, u zaglavlju je Kraljevina Jugoslavija, Uprava Državnih Železnica, Sarajevo, Br: 4953/33, od 23/ll 1933. godine, pismo je ćirilično i mješavina je ekavskoga i ijekavskoga: ''Na molbu g. Šumana - Sliškovića (dakle, ova loza Šumana ogranak je loze Sliškovića, a sve je vezano uz Rašku Goru, op. D. M), pok. Nikole, zvaničnika ll. kategorije, l. gr., 3.p.p. (ovo ne znam razjasniti, vjerojatno je to šifrirana strukovna terminologija vezana uz status radnika, op. D. M), čuvara pruge u Mostaru, a na osnovu izvještaja iste sekcije od 4. februara 1933. godine br: 4953/33, izdaje se slijedeće UVJERENJE, da je g. Šuman - Slišković Nikola, sin Pere, rođen 30. januara 1886. godine u Bučićima, Srez Mostarski, položio ispit za čuvara pruge 28. maja 1917. godine po Pravilniku koji je tada važio i na ispitu proglašen sposobnim. Ovo uverenje izdaje se po naplati takse koja nije na uvjerenju utisnuta i propisno poništena.''

Dokument je opečaćen pripadajućim pečatima, još piše da je uvjerenje izdano ''Po naredbi Direktora'', a potpisuje ga načelnik Opšteg Odelenja'' i slijedi nečitak potpis. Dakle, Šumani su proživjeli povijest pruge, i Nikola i njegov sin Ivan vidjeli su kraj dvaju ratova, ispraćali na daleki i neizvjestan put bezvoljne mladiće koje je zvao rat i dočekivali ih kroz nekoliko godina kao kljaste ili mrtvace, pratili istovar usandučenih tjelesa koje je preuzimala ožalošćena rodbina, s tim sada je Ivan mogao vidjeti i štošta drugoga, osobito te 1945, o kojoj se još govori oko ove postaje, jer mnogi ratni gubitnici, koji dovde dođoše živi, bijahu ubijani po okolnome kršu ili naprosto bacani u Neretvu.

Dugo Ivan Šuman o tomu nije govorio, niti je smio, ni posao mu nije bio, nego se stisnuo i podizao djecu s Ružom koja ga je dočekivala u žutoj kućici, najprije u tim Kručevićima, a kasnije ovdje, gdje je Ivan dočekao i modernizaciju pruge i umirovljen kao otpravnik vlakova. Ruža je nosila staru željezničarsku emajliranu manjerku napunjenu hranom svome Ivanu za marendu, ta stanica joj je pred nogama, a po zvuku je znala prolazi li to teretni ili putnički vlak, po njima je znala koliko je sati, tako da u zidni sat ne bi ni gledala, nego bi po tom zvuku ocjenjivala koliko je ostalo do Ivanova dolaska, pa bi pristavljala ili podgrijavala ručak. Izrodili su četvoro djece, a jedino je Miro ostao na ognjištu, premda službeno sa svojom obitelji živi u Mostaru, ali tamo odlazi isključivo radi posla, unajmio je opet, baš kao i dok je radio u Međugorju, jedan atraktivni, zapravo kultni prostor na Rondou, gdje će pokušati oživjeti priču tog secesijskog objekta koji je nekada imao kavanu Platani, ali svi su platani posječeni, pa više neće imati smisla tako ga imenovati. No, snaći će se on.

Mirin stariji brat Vinko umro je u Zagrebu 2008. godine, tamo je bio stekao sjajan status ugostitelja, druge predane zanimacije mlađih Šumana. Svi su znali za restoran koji je imao svoje ime, ali ga nitko ne pamti, jer se govorilo ''Idemo kod Vinka Šumana''. No, smrt je voljela prerano zalaziti u ovu obitelju. Miro slijedi taj ugostiteljski put, na željeznici više nikoga od Šumana nema, premda su joj ispisalo lijep komad povijesti. I Rifa, zapravo Rifat Bektaš, usamljenik koji desetljećima živi s ovom obitelji, radio je na željeznici, sve dok je ona trebala građevinske radnike. Rifat je od Prozora, živio je od zemlje sa siromašnim ukućanima, u selu Varvari. No, tamo je potopljeno njegovo plodno polje i to će biti prvi potop u slavu struje kojega će Rifa proživjeti, ali neće biti i zadnji. Zaposlio se u Željezničko građevinsko poduzeće, u vrijeme kada se baš ovuda provlačila nova pruga. Radio je Rofa i tunele i podvožnjake i nadvožnjake, a onda'' Došli jedno jutro, i kažu, gotovo, idemo dalje, nema više za vas posla!''. Prethodno je nadničario po selima, bavio se zidanjem, sprijateljio se s pokojnim Ivanom koji ga je pozvao u kuću, da se čovjek ne pati od nemila do nedraga.

Duboko oranje

Vrijedan je bio Rifa, kosio i orao i ručno i starim hanomagom, zidao i popravljao kuće, išao i u Švicarsku, no nije se tamo puno zadržao, nije mogao. Mnoge livade koje je kosio opet su potopljene, Rifa je pomislio da je uklet, i da se sve gdje se on zatekne, samo od sebe potopi, nestanu cijela sela i stare tračnice, zalud su ga uvjeravali da to nema veze s njim. Bio je ženjen dva puta. Nije imao poroda. Početkom ovoga rata izbjegao je u Bugojno. Nitko od Šumana nije znao gdje je Rifa. Niti je on znao što je s njima. ''E, tamo kad sam došo, oženim se ja, nako izbjeglički, finu ženu nađem. A glad bila, jebi ga. O'šla ona s još četeri druge u šumu, da gljiva nabere. I nanišli na onu zate...'' ''Poteznu!'' ''Ja, na mjestu ostala mrtva, a jaranica joj brez noga, eto ti...''

Miro Šuman proveo je djetinjstvo uvijek u blizini Rife, prvu lovu zaradio je na tom hanomagu. Željeznica ga nije zanimala, htio je slijediti put brata Vinka. Završio je ugostiteljsku školu, a svakoga dana u sezoni orao bi ljudima, a dijete bio. Znao je Miri prikačiti svaki priključak, i tanjiraču i plug i grtalicu i sve drugo, prikolicu u rikverc naštimati seljacima da utovaraju kamen, odvoze ga ili dovoze, ovisno za što su ga trebali, tako zemlju i đubrivo, sve je Miro znao o dubokom oranju, pažljivom prolazu izmešu voćaka ili trsova. 1986. godine kupio je malu kamp-prikolicu, opremio je svim potrebnim, te se uputio u Međugorje i nastavio raditi sam za sebe. Međugorje je mamilo divizije hodočasnika i Mirio je u svako doba imao spremne pljeskavice, ćevape, hot-dog i slične brzospremajuće i vrlo tražene obroke. I suvenire. Tako je zaradio da jednom može unajmiti onaj skupi prostor gdje je držao tu Galiju. Rifa mu je često bio napameti, ali od njega ni traga ni glasa, niti je znao gdje ga tražiti i tko zna je li uopće živ.

Jednom, za svakodnevnog odlaska u Međugorje, na Tromeđi koja vas pita hoćete li desno prema Širokom, ravno prema Ljubuškom ili lijevo uz Međugorje (odnedavna je tu lijep kružni tok, raskrižje...), Miro je promatrao nadničare, uglavnom ljude iz Bosne, koji su se pekli na suncu i čekali ne bi li ih tko pozvao na bilo kakav posao. Godinama je to otvorena i burza rada kao u prvobitnoj zajednici, ali spasonosna za mnoge siromahe ove zemlje. Vidio je čovjeka koji mu se učinio manjim negoli je bio. Bio je siguran da je to Rifa. Onemoćao. Ne volim opisivati dirljive susrete, imam problem s tim, jer sve doživljavam kao da sam bio tu, ukratko; Ajde ti sa mnom do Ruže, sama je, ćaća je umro, rekao je Miro čovjeku blizu kojega je rastao ni kojega nikakvi potopi ne zaobilaze. U ruci je imao vrećicu s već vrućom vodom i komad suhoga kruha. Očito ništa nije radio, bio je premršav za poslodavce koji su po Međugorju gradili brzo, i trebali su jake radnike. I sve se nastavilo po starom. Zapravo, Rifa je rekao da će brinuti o Ruži dok Miro radi, da ne bude baš skroz nekoristan. Naravno, podilazio mu je Miro, ali Rifa je imao jedan moždani i jedan srčani infarkt, pa Miro danas brine o oboma! Ali, nijedno nije usamljeno.

Stara darovnica

Uto, eto Mire s još jednim starim papirom, Miro negdje u očevoj konobi ima pravi muzej starih dokumenata vezanih za njegovu obitelj. Sve staro, sve s početka prošlog stoljeća. Njemu je to prevažno. Nikada nisam vidio tako staru, originalnu darovnicu. Naime, njegov djed imao je više braće, Iliju, Andriju, Cvitana i Blaža. E, taj je Blaž rano umro, nije imao poroda, iza njega ostala žena Mara. Tradicija tog vremena podrazumijevala je da nerotkinja - ako nisam pretjerao - sve što je u muža zatekla, ostavlja njegovima, braći konkretno... Dokument je sačinjen u notara u Mostaru 20. kolovoza 1921, ''izmegju Mare Šuman rogj. Prga, udova pokojnog Blaža Šumana iz Raške Gore kao darovatelja, te Nikole, Ilije, Andrije i Cvitana Šumana, svih pokojnog Pere iz Raške Gore kao obdarenika. Mara Šuman darje svojim djeverićima Nikoli, Iliji, Andriji i Cvitanu Šumanu pokojnog Pere sve svoje pokretnine i to: 10 komada ovaca, od kojih je devet bijelih i 1 crna od 2 - 5 godina starih, jedna medasta vola (junica, op. D.M.), 4 godine stara, jedna šarovita vola, 3 godine stara, 1 krava plave boje (!?, možda neki od narodnih lokalnih pridjeva za boju krave, kao za kokoši, primjerice: pirgava, grahorasta i sl. op. D. M.) 5 godina stara, 1 doratsku kobilu, 16 godina staru, 13 komada koza bijelo - crne dlake, starih od 2 - 5 godina, 4 gunja vunena u bijeloj boji, 3 komada haljina suknenih, dvije košulje od beza, 1 sanduk drveni od haljina, 3 torbe, dva bronzina (posude, brončane, vjerojatno korištene za mužu, op. D. M.) i 1 kotao i 1 ćasu od emajla, te im to sve peradje u potpuno vlasništvo. Nekretnine (možda tada nije postojao pojam pokretnina, ili barem nije bio stigao do Hercegovine, op. D. M) vrijede 12 00 K (kruna, op. a)'', te slijede potpisi darovateljke, zapravo jedan iscrtani znak plus, i potpisi svih darivanih. Očito je Blaž imao dobro razvijeno domaćinstvo i očito da Mara ne bi znala što bi s tim. U svemu tome negdje se krije životni roman te žene, koja se vratila svojima u Rašku Goru, vjerojatno u selo Đubrani.

''Vidiš li, Rifa, onu dunju?'' pitam ga, jer škija koju puši suha je kao barut. ''Vidim, ja sam je posadio!'' ''Pa, de, bolan, gurni u duhan jedan list, da se malo navlaži, ugušit ćemo se!''

Smijeh se pretvorio u dugi kašalj...

Dragan Marijanović/oslobođenje