Priče iz Hercegovine: Devetnaest Guginih rana

škola đubrani
škola đubrani
Kamen je očito tada nabrzinu nabacan jer su tijela zaudarala, i sve je do danas ostalo isto. Najviše je dječjih kostiju. Teško je znati koliko je tu stradalo djece i ljudi uopće, ali se zna da je jedan fratar, premda teško ranjen, ipak preživio, utekavši na konju, negdje do Raške Gore, a onda je ispričao da je neki Prgo (Obitelj takvoga prezimena i danas postoji u ovom kraju) iz Đubrana izdao Turcima svoje selo, zbog neke osvete ili pak osobnog interesa, nije ni važno, nije ni važno je li se radilo baš o tom prezimenu, jer moglo je biti i neko drugo, no ostala je u narodu priča o kletvi koju je ranjeni i uskoro izdahnuli fratar bacio na tog čovjeka, pa mu ''dugo pred kućom nije vo zarikao, pivac zakukurikao i muško dite zaplakalo.'' Tamo, gdje je taj fratar umro, u zaselku Domazeti, podignut je križ, a to ću posvjedočiti kada odem u Rašku Goru, ali rečeni don Marinko i o tome je zapisao: ''U ljeto 2010. godine bio sam na misi u crkvi sv. Nikole Tavelića u Domazetima u Raškoj Gori. Moju pažnju je privukao stari križ kod crkve. Ljudi koji su bili na misi pričali su mi da se križ nalazio na drugom mjestu, ali su ga tu donijeli kad je sagrađena crkva. Stari križ je veći nego naš sovićki (Don Marinkova analogija odnosi se na sličan križ u Sovićima, kod Gruda, op. D.M.), ali na njemu nema natpisa. Ne sjećam se da li su mi tada spominjali legendu o krvavoj krizmi. Ako i jesu, ja očito nisam tome poklonio pažnju (...)'' (preuzeto, www. Sovici.com).

Groblje muzej

Nedaleko ovih, grobovi su iz drugih nevoljnih vremena, iz vremena velikih kuga, pa je čudo što sve čovjek nadživi. Pa i fratarsku kletvu, ako je takvo što uopće moguće zamisliti: da svećenik proklinje. Turci su mogli doći sa više strana, a najvjerojatnije da su došli sa platoa u Gorancima, gdje su u Bogodolu imali veliku stražaru i stalnu postavu od dvadesetak vojnika, imali su stražarnice u kanjonu rijeke Lištice, u Borku i uzvodno prema Drežnici, oko Mostara itd, pa je moguće da ih se za ovu akciju dosta angažiralo, no, ovaj tragični događaj s nizom uvjerljivih materijalnih tragova nikada nije istražen, niti ga je očito imao tko istraživati, možda je priča o svemu završila u nekoj knjižnici na njemačkom ili pak latinskom jeziku, da je u Bosni, znalo bi se, da je u Dubrovniku, davno bi se doznalo, otišlo je to unepovrat i zaborav. Dno groblja trebalo bi, prema istoj predaji, biti mjesto gdje je narod zakopao sve vrijedno do čega je došao nakon tog pokolja, navodni zlatni kalež i sitne poklone kumova kumčadi, uglavnom se o krizmi i utemeljenju kumstva, poklanjala zlatnina, kao i danas. Ali, to mjesto ''zakopanog blaga'' čeka vas u gotovo svakom starom selu, u gotovo svakom groblju ili temeljima neznane građevine iz neznanog vremena, pa mi ni ovo blago u Đubranima ne predstavlja neki pustolovni izazov.

Taj se križ do prije dvije godine nakrivio, klatio i bilo je pitanje kada će se srušiti, a da se srušio i polomio, vjerojatno bi i on završio u ogradi, no, ljudi su ga nekako ispravili, doveli ''u vinklu'', kako oni kažu, te njegov postament učvrstili betonom, na što bi restauratori popizdili, ali ovi ljudi samo nisu htjeli da padne taj križ kraj kojega stoljećima ljudi prolaze i stalno se križaju, a o tehnikama stručne konzervacije oni ne znaju ništa.

Đubransko groblje je pravi, doista pravi muzej, cijeli taj prostor je takav, mnoge su njegove duše obilježile svoje vrijeme i nevolje koje je sobom donosilo. Glagoljica, već ''pojedena'' lišajevima, prava je nadgrobna biblioteka za znanstvenika zaljubljenika, koji se nikakvoj naknadi do li spoznaje ne nada, a Dragan Marić zastaje i pokraj jednog niza grobova, iz sredine prošlog stoljeća, ništa posebno, pomislih, ali ipak... naime, ispod Đubrana, kroz Raštane, kao i danas, prolazila je pruga. Valjda prometnija negoli je danas. I tu je bio ''signal'', pa bi se vlakovi redovito zaustavljali. Tako je, negdje u svibnju 1945. stao vlak. Ljudi iz mraka ušli su u stočni vagon, pun amnestiranih povratnika s Bleiburga. Izveli su ih trinaest i svi su bili od Čitluka. Vlak je otišao prema jugu, a njih su poveli uzbrdo.

Evo, do u blizinu ovog groblja. Sve su ih pobili. Bez suda i poznate krivnje, čisto su ih pokupili i pobili. Taj i mnogi prethodni i naknadni događaji ovdje, stalno su zatezali odnose među narodima, većinskim Hrvatima i manjinskim Srbima. Eksplodiralo je to 1992... No, jedan grob me također zainteresirao. U njemu leži Ivan Pandža, zvani Guga. Mrtav čovjek u groblju, ništa osobito. No, zaintrigirala me činjenica da su mu se na nadgrobnu ploču potpisala sva okolna planinska sela. Po čemu bijaše poseban Gugan? E, on ti je čovik od devetnes rana, kaže Dragan Marić. Uteka s Blajburškog polja. Preživio. Narod prema njemu vazda imo poštovanje. Kad je umro, prid ovi rat, narod mu podigao ploču. Umro je vozeći se na traktoru. Bolje je, eto, prošao ranjeni sa devetnaest rana nego trinaest zdravih Čitlučana, koji su preživjeli pakao Bleiburga stotinama kilometara dalekog, a izgubili glave pred kućnim vratima.

Zajednički smiraj

Moj vodič mi prenosi plan mještana prema kojemu će se sve kosti napokon ''smiriti'' u zajedničkoj grobnici, a da će se podići i spomenik - jer Đubrani su valjda jedino selo kroz koje sam prošao u Hercegovini, i kršćansko i muslimansko, a da nekog spomenika i obilježja tog tipa nisam vidio - uključivo sa imenima dvadeset pet momaka koji su izginuli po bespućima Drugog svjetskog rata i petorice stradalih u ovome. Podignuta je nova kapela, na rubu groblja, a nedaleko nje kamene su gromade, od kojih se na jednoj nešto radi. Ne vidim kako je neznani mi autor zamislio taj spomenik, jer očito će se tu gromadu u nj pretvoriti, ali mi pade na pamet da su i ovi stećci u blizini, moćni, zapušteni i zaboravljeni, od istog kamena klesani. Kako je Ivandan seoska svetkovina, kada se noć prije imendana tog sveca lože one vatre pa Hercegovina izgleda kao u filmovima sa Divljeg zapada, gdje su Indijanci jedni drugima slali dimne signale, valja vjerovati da će se do tada završiti planirano; tada će se ovdje okupiti silan svijet i moliti u ovoj Dolini, na starom groblju, koje krije priče i, eto, blago. No, tko zna gdje ću tada biti; umor i lutanje Đubranima i probijanje kroz gustiš izmore čovjeka, a ni sve se priče ne daju zbiti tek tako i tek nakon dan-dva tumaranja, pa ću polako k Raškoj Gori, čim prođe ludo zahlađenje koje je zahvatilo i goru i dolove usred travnja. Niz put zatječem obitelj Šunjić, brojni su i uglavnom stariji i sigurno su dobili pojačanje iz grada, kako presijecaju krumpire i spremaju ih za sadnju. Sve više njiva je uzorano i crvena se zemlja suši na suncu. Nekadašnje radništvo, prije pedeset godina otjerano iz seljaštva, opet se vraća potrazi za hranom. Stare se kuće i dalje ne bude, ali polja ipak jesu.

Ganga ili bećarac

Opet silazim tim zastrašujućim krivinama i ne mogu vjerovati kako je neki ovdašnji lik, vozač autobusa u gradu, na Ivanjdan ovuda uzvukao pun autobus Đubrančana, još ne vjerujem da je to uopće uspio, jer ovdje se na nekoliko mjesta morate vraćati unatrag da biste uopće savladali nekoliko krivina, a on usred Đubrana, pod onu jedinu jelu, parkirao ''japanca'', kako ga narod zove, jer je flota tih autobusa od japanske vlade donirana Mostaru. Eto, bio je jedan i u Đubranima, a moguće da će opet doći. Promatrajući bjelopoljsku zelenu ravan i rijeku koja ju iviči, sjetih se da sam u već citiranog svećenika, našao i jednu žensku, đubransku, ne znam je li ganga ili bećarac, ali zamislio sam da ju pjevaju žene koje rade oko krumpira: „Ječam žele đubranke divojke, / ječam žele ječmu govorile, / mi te žele, al` mi te ne jele, / svatovski te konji pozobali, ili moji ili brata moga".

No, odavno ju nitko ne pjeva, možda opet bude ako se na ova brdima ispresijecana poljca nanovo vrate ječam, žeteoke, konji i - svatovi. Teško...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje