Priče iz Hercegovine: Četrnaest krivina i jedna kragujevka

Priče iz Hercegovine: Četrnaest krivina i jedna kragujevka
Karlo Pandža kaže da su se nekad svi lovci stiskali u dvije lade, a danas svak ima svoj džip! Nigdje puške. Osim jedne, u lovnika Ljube Tipurića, čovjeka koji se naganja s lovokradicama golemoga i teško pristupačnog područja od jugoistočnih padina modre planine Čabulje, Goranaca, Raške Gore, Drežnice i sve do obronaka prema sjevernom gorju Mostara i južno k Rodoču sa gomilama pustog kamenog carstva u zaleđu i brdom Hum koje nadvisuje Mostar.

Prazne škole

Polako se uvodi red, kaže on, služba radi, još da je plaćena kako treba ili barem redovno, rezultati bi bili još bolji, ali svakako je bilo krajnje vrijeme da se nešto poduzme u vremenu koje je uslijedilo nakon rata: ubijao je po šumi tko je koliko htio: nestajala su krda divojaraca, veprova, rijetki primjerci medvjeda, a o pticama i zečevima, lisicama i vukovima da i ne govorim. Ovdje je lovište puno kuna, ima i divljih mačaka, njih se uglavnom ne lovi, samo je Josip Marić ustrijelio divlju mačku, i to s boka, bez ciljanja, k'o u kaubojskim filmovima i to su svi ovdje potvrdili, pa nije ''lovačka'', a morao ju je koknuti, jer ju je zatekao pri pokolju u kokošinjcu. Ovaj mladi lovac odstrijelio je i kunu, čija se koža još suši nad ulaznim vratima lovačke kolibe, koju su gradili svi zajedno, sklepali, kako sami kažu, da se imaju gdje od nevremena skloniti, okupiti o danima kakav je ovaj, ali i lovočuvarima ona puno znači, kao i neznancu ili zalutalom u šumi. Mislim, jesu oni to sklepali, ali u njoj su bome i kamin ''sklepali''!

Raška Gora je jedno nekad među najnaseljenijim selima sjevernoga gorja Mostara. A tako se zove i ta gora i središnje naselje, a u njemu i po razbacanim zaselcima živjelo je gotovo tristo stanovnika, a popis iz devedeset prve izbacio je podatak da je tu živjelo 138 Hrvata i 98 Srba (čast popisu, ali se dogodio previd, neznatan, ali valja ga spomenuti: tijekom mog višednevnog trandanja ovim područjem, doznao sam da je u zaselku Vejzovići živjelo i nekoliko Bošnjaka, rečenoga prezimena, ali je danas teško utvrditi koliko ih je bilo u ovoj, te u obitelji Dumpor, jer ljudi su zaboravili kad su oni otišli). Uglavnom su otišli i svi drugi. Do industrijalizacije bivše zemlje i Mostara, u području Raške Gore bile su vrlo žive tri škole, tri prizemnice pune djece do četvrtog razreda, bili su dvije prodavnice i jedna birtija, sada sve to zjapi prazno i kao da je ostalo iza nekog horor-filma, kojemu je scenografski interijer bila ova škola u Đubranima, koja će desetak godina po zatvaranju poslužiti ratnicima i ranjenicima, a trag o njihovom boravku ovdje vidim u golemoj hrpi praznih i rđavih limenki, odbacivanih u šipražje.

Ova lovačka družina s kojom je već od ranog jutra vrlo živo zapravo je raškogorska sekcija, sa šezdeset uglavnom marnih članova, a koja je u sastavu možda najvećeg hercegovačkog, makar na ovim stranama, Lovačkog društva ''Jarebica'' iz Mostara. Predsjednik sekcije je Mate Tipurić, najstariji član sekcije je dobričak Stojan Škobić, sa pola stoljeća lovačkog staža i redovitog članstva, pa je i ova proslava dijelom posvećena i tako rijetkom ljudskom ostvarenju, dugog druženja s prirodom, njezinim ljepotama i bićima. Najmlađi lovac je Antonio Džalto, dvadesetpetogodišnjak, a za službeni, najveći lovački trofej ove lovačke sekcije još vrijedi divlja svinja, teža od dvjesto kilograma, o kojoj u onoj svečarskoj gunguli doznah kako ju je 2006. godine ustrijelio Andrija Šunjić. Svaka čast, majstore, ustrijelio. Sudeći pak po koži ove koja se suši na kolibi, ni ta nije bila puno manja. A bome je i ukusna, jer lovci su donijeli njezinu sušenu porebricu, a u golemom kotlu krčkao se nekakav lovački specijalitet, u koji, kad god tko naiđe, dograbi šaku soli, ljute mljevene paprike i papra, pa to sigurno neću kušati, a pratećih je specijaliteta bilo toliko da nema smisla isticati ih, pogotovu ne u vrijeme ove krize i sveopće oskudice, koja s lovačkim trbusima, očito, i nema prevelike veze.

Svađe oko puteva

Lovci nikada ne pričaju o problemima. To ostavljaju u dolinama, nek ih hladna Neretva nosi. Doznajem da ove godine nisu imali prevelikih problema s prehranjivanjem divljači, nije bilo velikih snjegova, ali do sijena i do pticama spasonosnog zrnja, te kukuruza za svinje sve je teže i skuplje dolaziti. A valja toga puno i obići, jer Raška Gora zaposjeda golem i teško dostupan prostor što se obara od Čabulje do Neretve. Susjedna sela joj jesu Vrdi, Goranci, Bučići i Đubrani u kojemu je i ovaj Površak i lovačka koliba na njemu, a koji su nekada i sami bili dio Raške Gore. Ali kad kažete susjedno selo, onda obično mislite na kuće koje vidite iz svoga sela, a one pak pripadaju drugom, ma kakvi; ovdje se bome valja namučiti pa se probiti do susjednog sela. Raška Gora razvlači se po brdištima i potplaninju u kojima se skrivaju njezini i njezini zaselci Domazeti, Sirge, Podivačje, Željetuša, Trolokve, Vukovine, Prikoje, Vituša, Kruševica, Veliki Dolac, Vezovići, Plužni Dolac, Povine i Orašine. Koliko je ovdje nekad bilo živo, najzornije pokazuju - mrtvi. U Raškoj Gori ima osam katoličkih i dva pravoslavna groblja, te dvije crkve. Vidović, Škegro, Škobić, Čale, Raič, Pehar, Pandža, Talić, Leto, Merdžo, Katura, Topić, Šunjić, Knezović, Tipurić, Aničić, Ćubela, Janjić i Berak uobičajena su prezimena ovog kraja, a u Đubranima i Marići, Prge, Zadre... Ma ko će to baš točno istražiti, jer ovdje, kad nešto tražite i netko - ako uopće na nekog naiđete - kaže vam to je tu, onda to ''tu'' znači da ćete skrenuti zatravljenim puteljkom, pa se, ili uspinjati ili strmoglavljivati do neke bezimene kuće, a onda vam svejedno slijedi pentranje. Skupi na putu što možeš, i bježi! Veličanstveni su pogledi na doline odavde, zapravo: najmanje ih je četrnaest. Toliko je teških krivina kojima se valja uspeti do Đubrana, put je zahtjevan i uzak, ali tvrdo asfaltiran, što se dugo čekalo. Jer vazda je ovdje bio problem između Hrvata i Srba; i jedni i drugi utjecali su kod mostarskih vlasti da se asfalt prostre do njihova zaselka, Srbi su svojedobno imali veći utjecaj, unatoč brojčanoj inferiornosti, ali Hrvati su, ako ništa drugo, onda pravili pizdarije i onemogućivali gradnju do njihovih zaselaka. Pa je onda i gradska vlast popizdila, zatvorila svaku mogućnost stavom: Kad se sami dogovorite, onda nas zovite.

Možda bi se Srbi i Hrvati nekada i dogovorili, ali povijest im nije dopustila, jer su devedeset druge zamukle ptice, a topovi zapjevali, ono što je slijedilo uglavnom znamo, pa se i danas po Mostaru može čuti redovita zajebancija na račun utvrđenog puta prema Raškoj Gori s jednog, i prema Đubranima s drugog odvojka od ceste koja se od Mostara provlači predivnim tjesnacem i istoimenim selom Vituša, koji se kao razmaknuo tek da Neretva prođe. Danas je mrtvo i to selo i željeznička postaja u njemu, na kojoj se vazda čekalo za poći u školu ili na posao u Mostar. Jer kad god netko autom u Mostaru nagazi na rupu, a to je tu česta pojava, onda jebe sve po spisku vlastima koje su ''šljegle iz Raške Gore'', pa gore odoše pare, no tako je isto i u istočnome dijelu grada gdje se redovito psuje vlast koja lovu troši na asfaltiranje putova do svojih rodnih sela, no, ja se, kao svjedok i ''izvidnik'' istine koji je stalno u pokretu mrtvim ruralnim zonama u to neću petljati, tek mi valja reći da je love bilo i za jedne i druge putove i za te jebene rupe, ali lova je, ljudi moji - pokradena.

Ne bi trebalo nikoga smetati što se danas u Đubrane asfaltom može doći. Jamčim da će se jednom neka starija srednja generacija masovno vraćati u ove krajeve, kopati vrtove koje nikada kopala nije i dovlačiti hranu u gladne gradove. Uostalom, eno vidim puno starih kuća u obnovi, vidim poneku novu vikendicu, negdje čak i viletinu, i sve više izvrnute uzorane crvene zemlje. Grad je skupa zajebancija, pa ljudi dolaze vikendom ovdje raditi i skupljati zimnicu. Stanica koju sam spomenuo, zamrla je izgradnjom Hidroelektrane Salakovac, jer je većina stanovnika morala iseliti zbog dolaska jezera. Posljednji rat je cijelu priču samo dotukao, pa vlakovi koji sve rjeđe piče prema Sarajevu ili Pločama, više ni ne zasviraju. Dakle, put je dobar, opasan i dušu dao za one budale koje se vole igrati sa životom po brdskim utrkama, pa ako takvi navrate ovuda, i nedajbože stradaju, na svakoj krivini jednak je elegantni, tanani visoki betonski križ: četrnaest postaja biblijskoga Puta križa, četrnaest zafrknutih krivina... To su ljudi pred neku godinu podizali, zajedno s gradnjom puta, a kroz Đubrane i dalje, gdje je makadam tvrd, ostavili su ga takvog, a gdje se nisu mogli ogrebati za asfalt, ''porefenali'' su se i nasuli krizne dijelove betonom. Svaka čast.

Skitnju koju sam imao Đubranima dugo ću pamtiti, jer na svakakva sam čudesa naišao, naslušao s legendi - ovdje s vrlo uvjerljivim materijalnim pokrićem - ljudi ovdje jesu malo tvrđi, gorski ljudi su takvi, osobito ovako osamljeni, ali i ja sam iskusan skitnik, pa se nekako nađe zajednička riječ i uvijek ponetko tko će progovoriti nešto o nečemu, pa makar to bila samo njegova verzija.

Lovci znaju uživati

Vratio sam se lovcima, rekao da sam obišao sve, naveo to sve, a oni su mi se smijali i kazali da to nije sve, pa sjedoh klopati. Ovi bome znaju uživati. Kad uza kolibu vidjeh naslonjenu pušku. Nekako mi drukčija od svih ostalih koje sam do sada vidio. Slične sam viđao po muzejima. Bome, i ova je muzejska! Vlasništvo je pete generacije obitelji Pandža, spominjani Karlo Pandža ju je predao sinu Tomi na čuvanje i održavanje; vidjela je ta stara jednometka svakakva jada i vjerojatno pucala i u ljude i u živinu, jer valja takvo što podrazumijevati ako je napravljena još za Kraljevine Jugoslavije, u tadašnjem kraljevskom zavodu u Kragujevcu, negdje pred osamdeset ili devedeset godina! Najviše sliči - a očito je i poslužila tom kodelu - ono ''tandžari'', što smo gađali iz nje na srednjoškolskim vojnim gađanjima, kada nam je odvaljivala rame, pa smo privijali ''tenu'' uza nj, ovo bi mogla biti mater toj puški kragujevki, a nisam ni znao da su se tu proizvodili puške i topovi i prije nego je tvornica postala Crvena zastava, niti bih to ikada saznao da ne zabauljah u ovu kolibu i među ove ljude, putom od četrnaest križeva i strašnih priča koje slijede...

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje