Strast prema kocki je bila jača. Uništila mi je život!

Njegov život je išao u sasvim dobrom smjeru. Imao je stalan posao, završen fakultet i bio je u dugogodišnjoj vezi s ljubavi iz srednjoškolskih dana. Roditelji su ga voljeli, bio je uzoran sin, dobar učenik, izvrstan radnik, djevojka je bila “luda” za njim, ali imao je samo jednu manu. Očajnički je volio kockati. To je bila njegova najveća strast. Živio je samo za kocku i za trenutak kada igra, a igrao je sve: od karata, poker aparata, utrka pasa, konja i svega što trči na dvije noge, pa sve do kladionice koja mu je bila najomiljenija. Samo se iz nepoznatih razloga bojao ruleta. Igra mu je bila sve. Dobitak i novci mu uopće nisu predstavljali ništa posebno, samo je bilo važno igrati.
Sve je otišlo k vragu

- To je poseban trenutak. Ništa se s time ne može ravnati. Adrenalin poraste i krv mi se, dok igram, raširi venama. Izgubio sam sve. Ostao bez posla, zadužio se 'do grla', djevojka me je ostavila. Roditelji me žele izbaciti iz kuće. Sve je propalo, a ja samo mislim o igri..., ukratko je pojasnio svoje probleme naš sugovornik.
- Počeo sam kockati nekad početkom srednje škole. Sve se spontano dogodilo. Upisao sam prvi razred. Novo društvo, nove razonode. Počeo sam pušiti, bježali smo s nastave, sav novac što su nam roditelji davali za doručak, mi bismo trošili na alkohol, kupili bismo vino, pivo i opijali se do besvijesti. Bila je to klasična tinejdžerska furka, sve do jednoga dana. Moj školski kolega, i ujedno u to vrijeme najbolji prijatelj, jednoga je dana došao s par stotina maraka i rekao kako je dobio na poker aparatu. Ubrzo sam i ja otišao s njim i od pet tadašnjih njemačkih maraka na aparatu sam zaradio, sjećam se dobro, dvjesto maraka. Nisam mogao vjerovati, navodi naš sugovornik, i nastavlja priču, kazavši kako se ubrzo uspostavilo da je to bila samo početnička sreća.
- Dobivao sam novac, veliki, ali sam i gubio. Sve što bih imao, ostavljao sam na poker aparatima. Ubrzo samo počeo izmišljati priče i od roditelja, baka, djedova, ujni, tetaka, stričeva, pa čak i maminih prijateljica 'muzao' sam novac. Sve bih prokockao. To je sve bila obična priča dok nisam počeo raditi. Onda sam imao više novca i, normalno, više ulagao. Znao bih čak za jednu večer zaraditi po tri plaće. Sreća me pratila jedno vrijeme. Onda je sve otišlo, da oprostite, k vragu. Digao sam jedan kredit, drugi, treći... izlizao nekoliko kreditnih kartica, zadužio se preko glave, priča sugovornik. Njegovu strast prema kocki nije znao nitko osim najbližih prijatelja. No, kako je gubeći novce s vremenom postao zatvoreniji i povlačio se u sebe, prvo je djevojka vidjela da s njim nešto nije u redu. Ispričao joj je o čemu se radi i obećao da će prestati. No, slagao je. Prvo jednom, onda drugi put, pa treći... dok se s vremenom nije naslušala tih priča. Ubrzo su joj dosadile, i ostavila ga je.

Napušten od voljenih

To na njega nije puno utjecalo, iako, kaže, mnogo ju je volio, ali ljubav prema kocki bila je jača. Uskoro su i roditelji doznali, i to sasvim slučajno. Jednoga dana, dok je on bio vani, na kućna vrata su došla dva ćelava i nabijena lika i pitala majku živi li on tu. Ušli su u kuću i rekli da im njezin sin duguje već mjesecima deset tisuća maraka. Kad je to čula, pala je u nesvijest. Rekla je suprugu o čemu se radi. Razgovarali su sa sinom, skupili nekako novce i isplatili lihvare. Sina su poslali psihijatru na liječenje, mislili su da će prestati, ali nije. Nastavio je s kockom i sve prokockao, dok nije došao pred zid. Sada traži pomoć i ne zna što da radi. Iako traži pomoć, ne može je dobiti ako sam to ne želi. Njegova priča je samo jedna od brojnih kockarskih, s kojima se, ako ne prestanu igrati, kad-tad suoče svi kockari.

Jedan pokušaj samoubojstava

- Na prijedlog docenta Zorana Zoričića iz Urgentnog centra za liječenje različitih ovisnosti Zagreb, Klinika sestara Milosrdnica, dobili smo zeleno svijetlo da možemo raditi s ovisnicima o kocki, kazala je voditeljica Obiteljske škole za prevenciju alkoholne i kockarske ovisnosti Nada Matović. Od tada svoju pomoć pružaju ovisnicima, ali i njihovim obiteljima. Prema njezinim riječima, vrlo je mali broj ovisnika o kocki koji su svojom voljom potražili pomoć u spomenutoj školi, kako kaže, uglavnom isti dođu na nagovor obitelji.
- Vrlo je teško liječiti kockare, jer oni, uglavnom, potraže našu pomoć samovoljno samo onda kada su sve prokockali i ostali bez svojih najbližih. Iz razloga što ovisnici ne dolaze svojom voljom po pomoć, i proces liječenja je teži. Da bi liječenje uspjelo, potreban je konačan sud ovisnika da je odlučio da se želi promijeniti i uspjeti u tome, pojasnila nam je Matović. Također je naglasila kako isti moraju promijeniti društvo koje ga je dovelo u trenutačno stanje, te od pravih prijatelja zatražiti da im ne posuđuju novac kada to zatraže, bez obzira na sve.
- Trenutačno postoji samo 6 ovisnika koji su zatražili stručnu pomoć u ovoj školi, iako ih ima zasigurno mnogo koji to još nisu učinili jer nisu čvrsto odlučili kako trebaju pomoć. Čak je jedna osoba pokušala izvršiti samoubojstvo, zaključila je Matović.

Pišu: D. Drlje i A. Bečić/dnevni list