Slučaj x u Mostaru: Kako smo maestro Topić i ja dobili parnicu života

Za vrijeme dok je izučavao arhitekturu u šeher Sarajevu primao je nekakve mizerne novčane iznose uz uvjet da ih vrati ako se zaposli kod dobrotvora,a ako mu ne ponude posao isto im ne vraća. Navodno je razlog tužbi, neka treća opcija: ponudili mu posao - a on ga odbio! I sad ono što je bilo nedovoljno za studirati, zbrojeno za sve godine trajanja fakulteta postade ogromna svota. Opterećujuća!. Kako je Marinova majka Danica bila obiteljski ministar sigurnosti i financija, odmah je od mene tražila da tu tužbu nosim vani iz njihovog doma postupam po zakonu da Marin to ne plati, jer nema odakle.

"Tehnička greška"
Meni je za početak rada u odvjetništvu (tada, te daleke 1984. godine još je to bila advokatura), nekako kao naručeno došlo da mi prvi klijent postane  najbolji prijatelj, a ne netko nepoznat. (Ma, priznajem i ja sam to malo izrežirao, nije baš on bio prvi, već sam imao neke slučajeve, ali kad sam počeo  voditi klijente po brojevima, godilo mi i je da baš tome spisu dam broj 1/84.) O dragi Bože, kako je bilo divno boraviti u uredu u kome dorniniraju tek kupljene knjige; novi naslovi, svjež miris tvrdo ukoričenih zakona i pravnih leksikona, a spisi u onim bijelim koricama tek nastaju i još su tanki. Primat duha nad praksom: počinješ iz ničega stvarati nešto, a dokazati se na Marinu Topiću, koji je ne samo kultna osoba, vođa generacije, nego i netko izvan JU kalupa, bila je neophodna reklama.

"Tehnička greška" - tepala mu je Danica, a ja osjećao da to što nije po JUS-u, ima neka veze i sa mnom, ma koliko kao pravnik moram drugačije rezonirati prema problemima Države, vjere i društvenog uređenja. Ako nas je Bog spojio da odrastemo u istom dvorištu, zajedno prebolimo pubertetske muke, prve neostvarene ljubavi, onda je Bog i odredio da životnu utrku, počnemo zajedno, pomažući jedan drugom.

Da mi se život odvijao kao u onom američkom filmu ("Trumanov show"), nešto kao strogo kontrolirani razvoj događaja u životu pojedinca, neminovna simbolika činjenice da mi je Marin prvi klijent bila bi očekivana i logična.
I zaista, da ta baš tužba kao režim naše mladosti, prva dođe na moj novi stol u tek otvorenom uredu, bila više nego zapanjujuća činjenica zbog svoje predvidljivosti, a samim tim ohrabrujuća.

Ma koliko meni lijepa, Marinu opasna, upozoravala je da bez borbe neće  biti ni uspjeha, a ipak mene donekle  zavodila jer već samim tim što ga zastupam, ja sam uspio ! A onda uslijedi i lijek za takvu vrstu zanesenosti: Samo, treba ga spasiti! Evo dobio sam spis, imam posao, ali kako će to završiti, a da ne bude samo moje hvalisanje da zastupam budućeg velikog slikara ! (Moje tadašnje predviđanje koje se obistinilo!).

Nije stvar u novcu

Njj eto slučaj u kome gonimo da nešto  dobijemo, nego se ne smije izgubiti i to što se i nema, pa je pitanje što bi  značila takva presuda gdje postaješ ti doživotni dužnik nekom kome ne treba tvoj novac, nego je to način da te upropasti i uništi. Ta dubinska dimenzija tužbe kojom se još Marin, po već  uhodanom konceptu proglašava krivim: radni narode, evo, daje vam se " na znanje, kakav je njegov moralni lik;  mi ga školovali, a on neće da radi; nije on sirotinja nego nezahvalni huligan - stavila je i mene na veliku kušnju.

Uvjjek nekonvencionalan, antiprotivan, i sad još hoće dušu da mu izvade. Mi smo tada zavodili djevojke „na foru": „dušo, nije stvar u novcu - romantika je važna, treba skidati zvijezde s neba u tihe proljetne noći, diviti se prvim mirisima lipa na šetalištu od Rondoa, gubiti platane od ushita i čežnje", a kad bi cura konačno nasjela na foru, pa postala veći romantik od nas, mudro bi joj poentirali: „Nije stvar u novcu. Stvar je u količini novca". E, mene je brinula ta količina novca koju bi Marin morao platiti, ako izgubimo parnicu. Zato sam danima smišljao obranu: zašto Marin ne mora vratiti taj novac ? Dugo razmišljanje i proučavanje onih svježih tek kupljenih pravnih knjiga nije puno pomoglo - šetnja prema Balinovcu uz opširan razgovor ispod Biskupovih Dvora  i onaj neophodni KLIK! - opet Marinova genijalnost, i  onda se sve posložilo u mojoj glavi. Naš stav je bio kako je Marinu ponuđen posao koji je poniženje struke i njegovih sposobnosti, jer nije bilo opravdano od nekog tko se školovao  za projektiranje nebodera, tražiti da se bakće s vodovodom i kanalizacijom. I upalilo nam je!

Bila je u Marinovom ugovoru o stipendiranju jedna klauzula koja je upravo predviđala takvu situaciju, koja je omogućavala strategiju da su zapravo "oni" prekršili ugovor, a samim tim Marin nije društveno opasan tip zbog svog huliganstva.

Konkretan ishod parnice više nije bitanm  kad je nešto zdravo u temelju to i opstane: Maestro Topić i ja smo dobili parnicu života! Marinove omiljene maksime, koje i ja, (bez kopiranja i imitiranja) potpisujem, slijedeće misli: "Detinjstva, žarki predeli, kad ne budete, vredeli" (Pero Zubac) „Rasti tamo gdje si posijan" (stih iz Biblije).

Nikad Marin NIJE PLATIO, onim što su ga htjeli uništiti, taj novac, koji nije bio samo stvar količine novca, nego i pitanje naših sudbina, opstanka u rodnom Gradu, naših ženidbi, rađanja djece, naše osobne sreće, lutanja-traženja-nalaženja, postignuća u karijeri i domašaja. Na koncu ovog prisjećanja treba izbjeći memoarsku zamku - nas dvojica ustvari još ne znamo dokle smo dobacili, jer smo prevalili tek pola puta, Marin s onakvom pameću i energijom, sigurno će DOŽIVJETI STOTU !

Epilog slučaja

Za daljnju faktografsku obradu slučaja, koja nije moguća, uslijed ratnih djelovanja (meni je poharan predratni ured, a Sud u kome je bio spis je izgorio), neću više da se bavim rekonstrukcijom sudske parnice, (koja nikad nije pravomoćno završila) Jer je životnoj priči važnije ono nešto drugo.

Prije dvije godine sam upoznao pokojnog velikana pjesničke riječi, koji je na žalost već preminuo: novinar i publicist - gospodin Enver Dizdar. Proveli smo čitav dan u Makovoj hidži u Stocu, na zidinama Daorsona, sjedili i ćaskali na stećcima u Boljunima. U tom našem prvom i posljednjem izravnom druženju (ljudovanju) ispričao mi kako je njegov otac Mak Dizdar, onog dana kad je umro, primio plavu kovertu sa Suda (našli su je na stolu, kraj njega).

Dakle, veliki Mak Dizdar je neposredno uoči svog fizičkog nestanka otvorio „plavu kovertu" - naravno, NASEKIRAO SE i ubrzo nakon toga strefila ga je „brza smrt od srčanog udara". Enver je mislio da je ta koverta čak i izazvala stres kao okidač smrti, jer je to bila neka nepravedna tužba, stana, komunistička hajka i ujdurma zlih ljudi.

Od tada nosim s nemirom u duši i s nemarom u glavi, ideju za rukopis: „Strah od plave koverte". Kad se prisjećam Marina Topića i pokojne mu majke, Danice, pitam se što bi bilo sa njihovom „plavom kovertom", one daleke 1984. godine da nije bilo mene koji sam je preuzeo i odnio zlo iz njihovog doma? A Enveru Dizdaru sam tada rekao: „Šteta što Mak nije imao prijatelja advokata. Da prvo njega zovne, prije nego stoje pročitao kompromitirajući sadržaj. Kriv si bez krivice ! Tako piše, ako čita laik. To pjesnikovo srce ne može izdržati.

I Možda bi Mak Dizdar i danas bio i živ, na puto do „stote", da ga srce nije izdalo, kad je pročitao ono što je umjesto njega trebao pročitati neko drugi.
Jer, to što ga je ubilo, ja bih pročitao na način :
„ Pa, ovi stvarno nisu moralni.

Ni normalni!"

Tekst je napisao ugledni mostarski odvjetnik Nino Grozdić za večernji list, a nastavak će uslijediti od samog Marina Topića koji je za naš portal iznijeti tko su bili akteri ove priče.

HERCEGOVINA.info