Priče iz Hercegovine: Šudur, vodič, kopač i planinar

Deder, pomozi! Ne mogu ništa desnom rukom, juče mi skinulo zavoj. Nuder kako je natečena. Išo sam osamlestog prošlog mjeseca na Veliku Vlajnu, bila godišnjica našeg planinarskog društva, i vazda se gori na taj dan iđe. Sve išlo kako Bog zapovida. Lipo vrime, ja se treći gori uspeja, a nisam se takmičio. Nego nako, polako, ta ja se vazda penjem, pa ovima koji me nisu poznavali bilo čudno.

Vezao sam mu cipele na mrtvi čvor, drukčije nikada nisam naučio. Ivan Šudur - kako mu je obiteljski nadimak - poznat je u cijelom kraju, kako ovdje u Cimu, gdje živi, tako i na goranačkoj ravni, osobito bogodolskom kraju gdje je ponikao, a eto, znaju ga i planinari odasvud, tko ne bi upamtio starca rođenog 1927., a tako živahnog. S njim planiram u nekoliko navrata proći putom od Bogodola do Blidinja, pustim krajem gdje je njegova Ladina i drugi davno napušteni zaselci.

S Božjom pomoći

Šudur ne propušta priliku otići u planinu, samo je njegovo tijelo u Cimu, a duša, srce i misli vazda gore.

I, što ti bi s rukom?

I, kad smo sišli s Čabulje, veli meni jedan Ramljak, gori od Prozora, a kako no se preziva..., eto, zaboravi, kokad staro, ali znam da mu je ime Zoran, ajde ti dide sa mnom do Mostara, još ćemo malo neđe sist, pa nizbrdo. Tako i bi. Ali nisam ja planiro baš nako nizbrdo. Zanese ga na jednoj okuki, a novo mu auto, samo nesta ceste isprid mene, poletišmo, isprivrćali se ko da nas je neko bacio, ja mislijo da sam poginijo, ali vidim da nisam. Šikće krv iz ruke, nema mi ru'saka, izletio van, jedva sam ga potlin našo, odletio je pedeset metara ispod nas, a mi smo sletili u kanal i više od toliko. Moreš li dide izać, pita me on, mogu, što ne mogu, i izvučem se kroz prozor, a oan s enekako iskobelja ispod volana. Eto, doktur kaže da mi je samo jedno rebro ciknilo, a ruka je skroz natekla, ali ne mogu ja u kući, vidi vrimena, proliće! Neka si ti svrnijo po me, sa' ćemo mi gori, pa doklen dobacimo. Stegni ti slobodno tu šnjuru. E, ajmo s Božjom pomoći.

Otkada planinariš?

Otkako sam otiša u mirovinu, od 1980. Kopa sam cili život u rudniku. Sve ozgar s Bogodola na svojim nogam, dan - noć. Ta šta je drugo vego planinarenje svaki put kad se vraćaš s Rudnika vamo u Bogodol!

Starog Šudura još viđaju kako se iz Cima, povijen i krhak, uzvlači uz cestu, ili kakvim oboritim prečicama, stalno odlazi prema jugozapadnoj strani čabulje, u Ladinu gdje ima imanje i staru kuću. Nevjerojatno je zanimljiv i skoncentriran, sklon šali i što je netipično za ljude njegovih godina: nikada istu stvar dva puta ne ponavlja.

Ja sam ti za planinarenje čuja još dok sam dite bijo, moj ćaća Nikola bio u austrougarskoj vojski i sićan se da bi priča da je tamo među Švabam bio običaj da se ljudi penju na planine po Tirolu, a u nas narod iđe uz planinu samo za ovcam, a oni da ne vode ni ovce ni krave, vego se penju do vrva, a unda se vrnu doli, sritni i zadovoljni. Bilo mi to čudno, a i drugim ljudima bilo čudno, ta šta će se iđe iko pet bez ikakve potrebe. Eto, aj ti, kad dođemo u Bogodol, malo stani zdesna, tu imam bratiće, da ji pozdravimo, pa ćemo mi svojim poslom.

I, di no stado?, A, ja... moj ćaća se ženijo tri puta, a ja sam iz drugog braka, i ova dva bratića su mi od sestre Kate, mi smo iz drugog braka, od iste matere... Vodin smo mi jedini Karačići, nije to brezime odavle, mi smo iz Crnča, gori kod Širokog Briga. Bili kovači. Nije bilo zemlje, pa se moj ćaća 1888. godine vamo uda, bijo je 1866. godište, bila je dosta starija od njeg ta prva žena, ostala na zemlji iza čovika. Ta je žena umrla pa se moj ćaća opet oženio, umro prvi čovik mojoj materi Mari, Glibićki iz Sovića, udana bila za Zovku. Bila starija od ćaće. Vinčali se 1910., a ona umrla za dvades godina, taman kad je nas izrodila. Bilo nas petero, nešto umrlo mlado, nešto stradavalo kasnije, brat Božo evo ovdin strada, bila 1946., gonjali se vudan škripari i partizani. Bijo je dvi godine stariji od mene, iša na silo curam, i, u neko doba upanu škripari, a za njima partizani. Tude se popucaju, niko ne pogine samo moj brat koji je samo sidija. Bilo je to u Prokopu, kod Ladine, di ćemo nanić potlje. A, šta se more, tako vrime bilo... Unda je za dvi godine umra i ćaća, on je bijo oženijo i trežu ženu, obna je živila sve do 1991., umrla je u devedesetoj. Tako da imam dosta polubraće i sestara, više sam ji ima vego što sad imam, poumiralo... Nije bilo lako priživit, ja nisam imo ni sedamles puni kad me diglo odavlen u Banju Luku, u željezničku bojnu. Otalen na Blajburg. Nekako se vratijo. Želio sam bit šumar, volio sam goru. Ne more, Ivane, jebi ga, zijanio si rat. Ta šta sam ja imo zijanit, ni metka nisam opalijo niti sam išta razumio. Imaš grešku, kažu, te me šibnu u vojsku, doli neđe na granicu Crne Gore i Albanije, da te Bog sačuva. Ali, priznali su mi to vrime u domobranima pa sam služio samo devet miseci, pa, kad sam vidijo da me ništa drugo ne more zapas, ja pravo u brudnik. Ja sam sad najstariji živi rudar s bogodolskog kraja, a bio sam drugi po redu rudar. Prvi je bijo pokojni Pilip Vrljić, eto ti...

Šudur priča tiho ili je motor prebučan, ali teško mu razaznajem riječi dok nam se otvaraju vidici, prostori obasjani prejakim suncem. Prisjetim se i priče sa Planinice, nekog Vidovića koji je nekako u isto vrijeme kad je ovako bizarno stradao Ivanov brat Božo, okopavao krumpir u vrtu. Bila velika glad. Naišli partizani, on se bio uspravio vidjeti koja to vojska opet prolazi. Sasjekli ga rafali, ostao na mjestu mrtva, a njegovi su poslije bili proganjani jer su se žalili vlastima. Imam od ljetos negdje fotografiju tog groba.

Tute stani!, prenu me iz prisjećanja Šudur. Kuća velika, s nekoliko ulaza, u srcu Bogodola.

Vidiš, kaže, kad su ljudi sporazumni, sve se more lipo zdogovorit. Svi semi pod istim krovom napravuli skromno, koliko jim triba. Soba, kunja, primaća, špajz i - šta će ti više. Njegov sestrić Ilija obradovao se tetku, zatekli smo ga u poslu, svi znaju za nesreću koju je imao i Šudur ih sve podsjeća da im je prištedio po dvadeset KM, jer se toliko inače daje za mise, kada se ukopa pokojnika! On i gospođa Zora, i ona je s ovoga kraja, proveli su radni vijek u Njemačkoj, Frankfurt im uopće ne nedostaje, uspjeli su u svim nakanama, sada ovdje pomalo rade i uživaju u krajolicima koje su davno zbog surovosti morali napustiti. Tihi, fini ljudi, ali Ivan i ja moramo dalje, ispraćeni njihovim čuđenjem da je starac opet u ''pogonu''.

Nailazimo na prvi putokaz k Velikoj Vlajni, najvišem vrhu Čabulje, ima do tamo četiri sata laganog hoda, do tih 1.789 metara visine, i, nije to nešto puno, ta već smo na gotovo tisuću, a svakim narednim kilometrom, osobito kada se odvojišmo od starog raskršća prema širokobriješkom kraju, put zadire u samu Čabulju i "vrti" se uvijek iznad tisuću metara.

Posvuda ostatci pojata, kamene osnove povijesnih slamarica, urušenih i zaboravljenih, poneka čatrnja ograđena kamenom, posjedi ispresijecani suhozidima, da, nekada je tu bilo puno svijeta, sve se bijelilo od stada a osim lokalnog stanovništva, ovdje su se uspinjale i stočarske obitelji iz širokobriješkog kraja - sve s lijeve strane ovog druma pripada toj općini, ali i iz brotnjanskoga. Pa se ljudi ograđivali svoje, a to se danas, kada tu vlada pustoš čini tako besmislenim. A nekada su ovdje i poljari imali posla, pazili da stoka ne ulazi dublje u Čabulju i ne pase državnu travu i ne brsti državnu šumu. Ta je zabrana trajala do nakon ljetne kosidbe. S lijeve strane puta crnogorica je česta, inače prevladavaju grab, jasen i tilovina, hrašće... I s drugu stranu puta, ali i po docima, rasuta je crnogorica, ali nekako rijetka.
Ovo je sve posadijo šumar Čedo, dvades četvrto je godište bio, neđe od Gacka, čuo sam da je nedavno umro. Srbin, dobar čovik bio. I od službe. Sve što je posadio, vidi doklen je uzreslo!

E, stander vodin kod ovog groba, ovo ti je Segin Dolac, da ti nešto opričam. Ja sam bijo mali kad su pričali da su vudan išle karavane, šverceri, ovo je bijo glavni put. I nanišli neki, bili ožednili. Bilo tu čobanče, deder, momak, nađi čatrnju i donesi nam odnekle vode, reko mu jedan. On otiša, ali nije naša vode, sašušilo. A ovaj zgrabijo oni "bucet" (drvena posuda za vodu, op. D. M.) i ošine ga njim u glavu. Ovi ostane na mistu mrtav.

Pa, nije ga valjda htio ubiti?

A, nije, vego, ako ga je mlatnijo unliko koliko je bijo žedan i ljut, nije mu više ni tribalo. Di su sidili tu su ga i saranili, a ovi grob je načinjen malo niže, pa tu narod moli kad naniđe. Eto, čovik strada na iljadu načina. Vidiš, ova Prskaluša mu je podigla ovi spomenik.

Ima vamo malo naprid još jedan grob, divojački, ne znam šta je tu bilo, davno je to bilo, to je zavitni grob, tu se žene zavituju i mole. Ovo su ti Čajeri, (Livade, turc., nap. D. M.) a sad ćemo izbit na Jaram. Neko je davno izmirio da od mosta u Mostaru dovlen ima ravno trides kilometara, a do Širokog, isto do mosta - dvades i dva. Jaram je u staro vrime bio važan, vazda se govorilo "Koliko je to od Jarma, je li prije ili potlin?" Tu su se noću sačekivali šverceri danom, pa išli do pod Vran i dalje u Bosnu, znali su ji tu i žandari čekat, a potlin i milicija. Sve je ovud vrvilo od ljudi. Ja sam vazda tuda prolazio, vazda bi bila gužva. Evo, u ovo doba vazda bi pao snig, nisi moga niđe pogledat a da se ne dimi iz kuća. Vidi sad, pustinja.

Gdje si išao ovamo, u školu, u crkvu?

U crkvu jesam iša, ali u školu nisam. Bila je samo jedna u Gorancima, daleko je to nami bilo.

Pokoji đačić je i iša, žemske nikako, a većina nas nije išla. Valjalo je oko stoke i oko zemlje radit. Ali, ja sam u crkvi naučio čitat i pisat, i latinicu i ćirilicu. Počeo trides pete, kad no Maček doša na vlas, pa naredio da se narod opismenjava. Bijo vodin pratar, fra Slavko Luburić, sve nas podučijo, ko da smo i išli u školu. On je umra u Meriki, samo jednom, potlin rata doša vamo, pa se vrnijo tamo i umra. U, kako je to bijo pametan čovik.
E, ovo ti je moja Ladina, zadnji zaseok Bogodola, sve ti je ovo sad Čabulja, derer svrni amo, imam tu jednog što živi vamo zastalno.

Poznati ljudi

Prošli smo livade i kroz suhozide. Jednim od onih odvojaka koji s puta ništa ne obećavaju.

No, uvijek se iznenadim kada naiđem na zaselak i kuće iz starih vremena. I ovo mjesto u Ladini je upravo takvo. To je prostor na kojemu su par zadnjih stoljeća obitavali, a evo još to čine, Prskale. Obitelj koja je davno došla sa zapada Hercegovine, iz Brotnja, i oni i Čuljci, a Vrljići su došli negdje od Vrlike i po njoj dobili i prezime. Do posljednje velike kuge, ovdje su živjele vlastelinske muslimanske obitelji Jazvini i Ferizi, no nakon te morije, više se nisu vraćali ovamo, ostali su u Blagaju u širili se drugdje. Kršćani su nastavili obrađivati zemlju, u Bogodolu i bogodolskoj Dragi nije je bilo dovoljno za sve, te su se ove obitelji uputile amo i stalno se nastanile. Ovdje danas živi Radovan Prskalo, u povelikoj kući koja dominira pustim zaseokom, ponad starih kamenih kuća koje su njegovi rođaci i prezimenjaci davno napustili. Dio ih je iselio u Slavoniju ili Vojvodinu. Najviše ih je po Mostaru. Znam puno Prskala kojima ću prenijeti da sam im bio na "topranku". Neki od njih poznati su ljudi, jedan je - Ivan - jedno vrijeme bio i gradonačelnik Mostara. Ovi Prskale ovdje nadimkom su Galići. Rašo ima stado od oko petsto ovaca, ima radnike i čudan i brojan vozni park, uključivo s vozilima koje je koristila vojska. S tim se dade uspeti do uvrh Čabulje. Nijedno drvo u dvorištu nije posjekao, na nekima se suše ovčje kože. Psi golemi i ne odveć gostoljubivi. Nije se dalo Raši više u Mostaru, zadovoljan je odlukom da se prije četiri godine ovdje zauvijek nastanio. Njemu je Čivija s Planinice prodao svoje ovce. Rašo je sada glavni stočar u širem kraju. Ovdje su toponimi opisni, sve se zove po nekakvoj svrsi, danas zaboravljenoj: Katuništa, Ladina (ladanje, odmorište i sl?), Lovni do, Lovno Brdo, Razdolje, Podkišne Bukve, Dolovi itd, sve su to naselja koja su u širokoj udolini između brda Badurica, punom ostataka ilirske ere, koje će nestati negdje usput, a otvorit će se udolina ispresijecana suhoziđem koja neće stati sve do Blidinja, a do tamo je čak dvadeset kilometara. Hoćemo li to proći, Šudure?

Dašta ćemo, svako pu po koji kilometar, sve dok u Klanac i na Rosne Polane ne izbijemo, tute su ljepote kavi niđe nema. Smetnu ti reć da mi je sestra Kata umrla dvije i druge, svi moji ukopani su u groblju u Ladini, pokazat ću ti ga potlin, i moje imanje.

Dragan Marijanović/oslobođenje