Priče iz Hercegovine: Selo se po klancu zove

Dakako, kako se na nju penje sa više strana, zasada ću se i ja držati nekih iskustava stečenih sa ove strane sa koje joj ja prilazim.

Evo što je pisala jedna beogradska ekspedicija, baš ovuda idući:

''Čvrsnica je planina koja se nalazi sa desne strane reke Neretve, jugozapadno od Jablanice. Reka Neretva razdvaja dva prelepa planinska masiva, Prenj i Čvrsnicu. Postoje dva prilaza ovoj planini. Prvi sa istočne strane, od pritoke reke Neretve kroz kanjon Dive Grabovice, a drugi sa zapadne strane i Blidinjeg jezera. Najviši vrh Čvrsnice je Pločno (2.228), a vrh Veliki Vilinac (2.118m) je možda i najlepši. Veliki Kuk, na istočnoj strani planine, pravi je izazov za alpiniste. Čvrsnica je planina sa malo vode, pa je u letnjim mesecima jako rizična, posebno za one koji ne znaju gde se nalaze kaptirana izvorišta. Do naselja Diva Grabovica dolazimo sa magistralnog puta Sarajevo - Mostar, skretanjem posle par km od Jablanice na zapad (desno), sve asfaltnim putem. Od tog naselja (220 m) počinje pešačka tura. Delomično markiranu stazu sve do alpinističkog bivka (660 m), u podnožju stene Velikog Kuka, planinari prolaze bez većih problema. Tu, u okolini bivaka, nalazi se i izvor pitke vode. Posle kraćeg odmora nastavljamo feratom uspon do 1.150 m, odnosno stazom između stena V. Kuka i Medjeda i taj deo je tehnički najzahtevniji. Stene su dosta kršljive i dolazi do čestog odrona sitnog kamenja, bilo da je to nepažnjom naših kolega planinara koji su ispred vas ili kozoroga koji su tu slučajno zatekao. Tu vreba najveća opasnost od povreda, tako da bez zaštitne opreme (šlema) i druge tehn. opreme za osiguranje koja se inače podrazumeva za prolaz feratom se ne preporučuje. Sledećih 300 m strmog uspona je kroz šumu koji je ipak lakši, ali opalo i navlaženo lišće traži od planinara dodatni napor da se on savlada. Nakon 9 sati konstantnog uspona dolazimo do Pl. doma V. Vilinac na 1.961 m. Posle kraćeg odmora planinari nastavljaju dalje uspon ka vrhu V. Vilinac (2.118 m) i naravno natrag u dom na zasluženi odmor. Sledećeg dana ne vraćamo se istom stazom, nego nastavljamo na sever ka Blidinjem polju, gde nas čeka prevoz za Jablanicu i dalje. Naravno, pre toga navraćamo da posetimo nezaobilazni prirodni fenomen toga kraja, Hajdučka vrata i jezero Crljenak...''

Tako sam i sam nabasao na naselje, nipošto ga tu ne očekujući, jer ga ni na kakvim mapama nisam uočio, niti se njegovo ime igdje spominje u kontekstu popisa stanovništva i sličnih registara, što me čudi, jer planinarski dnevnici su ga puni, a ja ga ugledah s vrha već oronuloga puta u usponu; smjestilo se s nekoliko krovova ispod ceste uz rijeku, a drugi dio ponad ceste. Selo se zove po klancu: Diva Grabovica. Vidi se da je staro i da je, sudeći prema njegovu položaju, a i prema podacima iz raznih zapisa i planinarskih dnevnika, oduvijek bilo svojevrsna recepcija u dubine ovoga klanca i u vrhove ove čudesne planine, koju i ja namjeravam osvojiti, pa što bude!, samo neka okopni ovaj snijeg, ali svakako ću to pokušati sa sjeverozapadne strane, otamo od Blidinja, bojim se da je ova strana opasan izazov za moje zdravlje. Klanac će mi biti dovoljan sa ove strane, jer nudi svašta. Dugačak je oko sedam kilometara i stalno se uspinje, a visina klanca doseže do 1.500 metara pa znalci ne preporučaju amaterima uspon ovuda.

Spustio sam se do tih par kuća ispred kojih žubori voda, a između rječice i njih riblje je mrjestilište. Prekrasni prizori i tišina najednom me izdvajaju od ostatka svijeta, nestvarno je, pa eto ti! Proljeće tu malo kasni, prohladno je i pitam se je li moguće da je ovaj prostor, tako blizu cesti, uspio ostati ovako svoj, naoko netaknut, naoko jer ga se ipak ponečim načinje. Vrhovi se propinju jedan nad drugim, kao da se natječu, prstima bih mogao dotaknuti snijeg koji se pri dnu litica još nije otopio. Kakva ljepota! Ledeni dahovi kao da prelaze s vrha na vrh i kao da planina dahovima razgovara sama sa sobom, kao da jedan drugom javljaju da je netko tu i da se sve živo u planini pripazi, jer čovjek često dolazi sa zlim namjerama. Osobito ako nosi pušku. Tri psa dotrčala su i umiljavala mi se, očito su svikli na strance i mislio sam da po ovakvim krajevima psi moraju biti ili tornjaci ili vučjaci, ili barem ovčari. Ovo su obični psi, kakve svuda srećemo. Nisu ni zalajali. Nad mrjestilištem dvije pognute ljudske figure, hrane mlađ. Na zaravni pred niskom kućom, dvoje piju kavu. Dobar dan - dobar dan, kako - dobro, okle vas vamo - evo došao, hajde nek si došo, i sjedoh i ja srknuti kavicu. Njima očito nije hladno, pa ja posegnuh za pokrivačem kojega stalno imam u terencu. I za vunenom kapom. Fin dan danas, kažu oni. Fin, fin, velim ja. Dvojici nad ribljim bazenima mašem, odmahuju mi i očito se nemaju namjeru ispraviti, u poslu su. Okrećem se oko sebe, pratim vrhove. Žena kao da mi čita misli: Ovo ispred ti je Plasa, ono tamo Fratarska kapa, tu se vazda bijeli snijeg, ono su ti Zalipske stijene, na njima su ti lipe, a za velikih kiša iz njih izbija voda. Vidiš onu pećinu, e, to ti je Golubinjak. Tuda ovce pasu, i mi smo držali koze i one su tuda pasle. Ljudska noga tu teško stupa. Strmo. Ali, kad udari kijamet, ovce bi se same uvlačile i izlazile kad prođe. Pećina je velika, puna golubova i slijepih miša. Dolazili nedavno iz Sarajeva stručnjaci. Ali nisu mogli uć. Oni istražuju nešto oko slijepih miševa, naučnici... Morat će sačekat proljeće. Ovo odmah ispred je Crni vrh, to se i sada zove lovište Džemala Bijedića, tako ostalo u narodu... Donedavno je bilo žice od ograde, ali narod uz rat razvuko, osto samo pokoji betonski stub.

Šefika je starija par godina od mene, iz starosjedilačke je obitelji Šehić. Živi tu s mužem Alijom Đukom, pa sada nosi njegovo prezime. Đuka ovdje nema, i Alija je od Prozora, iz Donjega Luga, pred rat je upoznao Šefiku, radila je u jablaničkom Domu zdravlja. Oboje imaju po jedan neuspjeli brak za sobom. Našli se, ali vakat bio naopak. "Ajmo mi, Alija, u mene, na moje, skrpit ćemo štogod kućice i našli su se na njezinom ognjištu..."

Šefika i Alija

Sve je bilo kako su planirali, sklonili su se ovdje od ratne psihoze. Dobri ljudi, na pol fildžana ispričali smo si živote, kao da se oduvijek znamo. Takav je naš čovjek, samo mu treba prići. No, ratna psihoza ipak će ih pronaći ovdje i neće ih zaobići strašne traume, ali o tom ako dobijem njihovo, osobito Šefikino dopuštenje. Neka su iskustva prestrašna i ne dijele se lako sa svijetom, kojega ionako nigdje nije bilo kada su se strahote događale. Alija polazi u Jablanicu, vodi njihove simpatične blizance, četrnaestogodišnjake u školu i na treninge. Šefika ih je rodila u četrdeset sedmoj godini! Dao Bog, nema druge. No, Bog nije odlučivao da se ta preksrasna, Hatidža i Miralem, djeca rode u Sjedinjenim Američkim Državama, u gradu Grand Rapids, država Mičigen, gdje su 1995. Šefika i Alija morali poći i pokušati zaboraviti muke koje su ih amo snalazile. No, valja imati na umu da su tamošnja medicinska dostignuća sigurno pomogla ovom paru da dobiju djecu. No nisu ostali dulje od 2003. godine: "Nismo mogli, imo sam ja poso, dobar. Tvornica pokretnih traka. Sve je to bilo uredu, ali meni nikako nije nulazilo u glavu da se djeca tamo ponašaju tako kako se ponašaju i da je to normalno. Pa to je divlje! Niko nikog ni za šta ne smije upitati. Pa, moraš zan gdje su ti djeca do ujutro, piju li ili se drogiraju! Fala, mi to ne bi. Bolje da rastu ovdje, pa, kako bude!"

Ostao sam sa Šefikom dok nije dobro zahladilo i slušao njezine priče. Voli poći u planinu. Vodi tamo djecu. Išli su čak do Vilinca, osam sati hoda odavde. Prespavali tamo i vratili se sutradan. Alija je donio pravu odluku, nema sumnje. Dobro je Šefika sada. Mir je oko nje. Ovdje je njezino djetinjstvo, planina je njezino dvorište. Na stolu stalno dalekozor. Nedavno su gledali šest divojaraca na litici, neko jutro na rijeku sišao srndać. Još da nije tih vražijih krivolovaca...

Odlazim i već jedva čekam kada ću se vratiti i sa ljudima nad ribama popričati o njihovu poslu, i sa Alijom poći kroz kanjon...

Dragan Marijanović/oslobođenje