Priče iz Hercegovine: Ovdje čaša nikad nije razbijena!

Priče iz Hercegovine: Ovdje čaša nikad nije razbijena!
... i kada mi dosadi studen, Jozo Bazina s Bune, uredno nazove i kaže: Ono u nas je u subotu. Pa, da... Naravno da moram znat što je "ono".

Jozo je zadužen za PR (on pojma nema što ta kraćenica znači, a ni meni nije jasno zašto je ja takvu nametnutu i sam gdjekad upotrijebim, ali eto, dragi Jozo, PR ti je kad ti zovneš telefonom!) i posao mu je pozvati par novinara koji svake godine dođu na jednu od najsimpatičnijih i najnenametljivijih manifestacija u Hercegovini, onda kada se, svake subote na koncu siječnja, evo već šestu godinu, ovdašnja Udruga malih vinogradara i vinara, pridruži dijelu čovječanstva koje taj dan počinje s rezidbom trsa i moli se svome zaštitniku, Svetom Vinku, da ih oslobodi svakoga zla i nevolje, te da u miru mogu s prijateljima popiti to što su iz grozdova nacijedili.

Fra biskup

Vincekovo je veliki praznik u zemljama koje imaju puno vinograda i među narodima kojima je vino znak prepoznatljivosti. Naravno, veliki vinogradari i vinari, oni kojima je ova drevna ljubav čovjeka i vinove loze čisti posao, malo su "zametnuli" i zapostavili tog sveca, oni su na tržištu, a ono nema "ni petka ni sveca", oni ljubav pretvaraju u novac, što je isto skroz ok - ali nije simpatično, ali ovi Binjani, njih tridesetak okupljenih oko Udruge, nemaju brat-bratu pošteno velik vinograd, niti se tko od njih prodajom vina bavi, ne, njima je vino stoljećima dio kućnog obraza, one važne kategorije koju tempo suvremenog življenja odavno gura u zaborav.

Domaćin i dobro vino, vrednote su koje su opstale ovdje. I onda oni, o tom svecu pozovu susjede, prijatelje, kumove, eto i novinare, a i nas se bome namnožilo, jer sjećam se da smo prvih godina ovdje dolazili samo ja i kolega Lasić, po jednostavnom principu: Jozo poznaje mene, a ja Stojana Lasića. Neće ovdje ni novinare koji nemaju jasno izgrađen odnos prema vinu, a Stole i ja imamo. Ovdje, ako se netko zajebe i upita ima li pive, umjesto odgovora dobije neugodnu tišinu, a to je gore od šamara! Dođi sutra, kad se budemo "popravljali"!, jedino je što će mu neko od okupljenih procijediti.

Protokol ove svetkovine uvijek je isti, najprije se ide do ovogodišnjeg domaćina i njegova vinograda, a znaju ih biti i po dvojica, te se tu iskupe pozvani, a prošlogodišnji domaćin(i) ponesu kvrgavi štap od lozova drva s odrine, dugog i račvastog, račava zakrivljenih kao jarčevi rogovi, te onda to predaju novom domaćinu, i štap je prijenosan i čuva se kao što pobjednici Lige prvaka čuvaju onaj svoj pehar. E, tu se događa zanimljivih stvari, a središnja ličnost nakratko postaje Damir Lovrić, ovdašnji inžinjer i povremeni harmonikaš i pjevač - samo za svoju i duše najbližih - a evo, već šestu godinu i "propovjednik" po izboru župljana, jer župljani - vinari ne bi to dizali na neku baš službenu razinu, jer znadu se oni i bez svećenika pomoliti i Damirova upućenost u molitvu garniranu njihovom lokalnom zajebancijom proisteklom iz stvarnosti njima je sasvim dovoljna, on je rječit i smiješan, opušten i dominira stasom i glasom nad vinogradom i ljudima okupljenim u njemu i djecom i psima okupljenim oko njega, te ponekom ženom koja je cijelu noć pripremala drangulije, a sada ne smije ni priviriti muškima, pa sve promatra iza kućne ćoše, kao da je kriva što je živa!

Uza to, i njegova odora je jedinstvena, skrpana od starih zavjesa i nekakvih pojaseva i mantija koje službena crkva zapravo ni nema, kao što ni njegova titula nikada nigdje niti će ikada igdje, a osobito ne u Hercegovini ikada postojati, "fra biskup" (pametnom dosta!), i on posreduje u predaji štapa, blagosivlje ljude i vinovu lozu, a prethodni domaćini, to su bili Dragan Lovrić i Mile Babić - uz kratko izvješće o protekloj vinarskoj godini izvijeste nove domaćine i puk, pa je Babić rekao da ona nije bila loša da se samo "fra biskup" malo bolje pomolio, ali nije da se oni žale, jok! Tu je "fra biskup" odmah uletio s nekoliko pripremljenih rečeničnih bravura, točno ciljao u njihove karaktere i znane im nedostatke te je ispalo da bi bilo bolje da ništa nisu ni progovorili, onda se domaćin zahvali i s škarama u rukama povede ljude do trsa, a ondje je o lozu i povješana sva povijest njegova podruma, najbolji komadi iz pušnice i bukara s vinom iz koje će se taj čas proliti tanka vinska nit, a škare će škljocnuti i par nepotrebnih grančica loze past će na zemlju. Time ovaj prizor bude dovršen i krene se u šator, barem je tako nekada bilo.

Ali više nema potrebe za smrzavanjem u njemu, jer osnovna škola ima onu salu za tjelesni, a i gostiju je svake godine "toviše", pa su vinari i članovi njihovih obitelji te brojni volonteri već sve pripremili, čeka se samo kratki pozdrav i blagoslov ručka, i dan će se dugo pretvarati u noć, a nekima i noć u jutro, što ja nikako živ ne bih mogao dočekati! Brojni gosti učas će popuniti tih tristotinjak stolica, a gastronomska ponuda je opako dobra, i bliža je lovačkom negoli svadbenom meniju ili okupljanjima, koju vazda prate nesterni janjci s ražnja. Ovdje se drže "kašike". Čorbanac je svake godine glavno jelo, a ovogodišnji je bio sačinjen od gotovo cijelog vepra, pol junice, nekoliko zečeva i drugih šumskih bića ulovljenih jesenas i čuvanih u zamrzivačima do ove potrebe. Pure se pripravi oko pol kubika, dvadesetak metara domaćih kobasica, dva četvorna metra špeka, tri sepeta sira, pet pršuta, "ribice" ove i one, svinjske i goveđe, uštipaka ko opanaka, i bezbeli stotine litara vina, pa će mi predsjednik Udruge Marko Brljević reći da se za taj dan iz podruma njezinih članova popije oko četiri stotine litara finih bunskih vina.

Domaćini

Ovogodišnji domaćini Jole Brkić i Robert Knezović imaju vinograde u pristoji naselja Pržine, te je toponim i geološki potvrdio sve preduvjete za dobro vino, ali to nipošto nije dovoljno, te se i drugi moraju pridružiti. Svaki gost kupuje čašu, ona stoji pet KM, i ona je uspomena na taj dan, ali i ulaznica na feštu. Ove godine napokon su i županijske vlasti prepoznale veliku mogućnost vinogradarskog turizma ili naprosto potrebe da se domaći ljudi - a to ovdje nisu samo katolici i Hrvati - okupljaju iz ovako finih razloga. Dođu ljudi odsvuda, sada već i iz Metkovića, središnje Bosne, Jablanice (Jašar došao s ekipom, a tko ne zna tko je Jašar, onda nije ni znao tko je bio besmrtni Gojko, a takvom nema smisla išta objašnjavati!), Sarajeva, sa zapada i istoka Hercegovine. Metkovci bili zbunjeni kad su vidjeli onu gromadu od lonca za čorbanac, ručne izrade, pa im netko dobaci, đe vam je jegulja?

Ma, kakva jegulja!, ovi spremni, ma kakva jegulja, neće u nas više bit jegulje. Što? Ama do sada smo u vlast u Zagreb nosili samo jednom čovjeku, a sad ih je gore iz Metkovića najmanje četiri, pa kad njima odnesemo, mi se moremo jebat s onim što nam ostane! Oteše mi riječ iz usta!

Tako u toj predrasudama okovanoj Hercegovini, evo svjedočim poštivanju među ljudima i njihovim istostima i drugostima, s jednom radosnom opaskom: svi su isti kad se u dobrih domaćina s dobrim i starinskim razlogom okupe. A vino je vazda do ljudi držalo i oni do njega. I ne zna se da je ikada pukla ijedna od onih čaša.

Dragan Marijanović/oslobođenje