Priče iz Hercegovine: Modra voda, zelena pećina i bijela tekija

...prije njih, uz buljuke vojske koja je povazdan negdje jahala i pohodila krajeve koji se s Bune i iz Blagaja ne vide, obično su u tek osvojene krajeve dolazili majstori za popravku oružja, vjerski učitelji i neznano ali sigurno brojno pomoćno osoblje koje kako tad - tako i danas, prati velike vojske.

Vojska je trebala krovišta za spavanje, mjesto gdje će se pomoliti, jesti, konje nahraniti i naormati; elem, množio se osmanski svijet niz dolinu rijeke, a, običaj je bio da se zarad lokalnog stanovništva u novozaposjednute zemlje šalju i ljudi koji će ga kontaktirati, nastojati umiriti njegov strah od nove vojske i vjere, novog boga i neznanog običaja kojima ga valja privoljeti, e da bi carevina lakše upravljala narodom i manje u njemu otpora imala, te su Osmanlije najradije u takve nelake zadaće slali derviše bektašije, vjerske misionare s posebnim osjećanjem i diplomatskom praksom, već stjecanom po stalno novim i novim utrnulim kraljevinama i vojvodstvima rasutim po golemim prostranstvima, za tako presudne poslove. A oni su trebali svoju tekiju.

Kult vode

Moguće je da je danas, gdje se ona nalazi, već bilo neko svetište, teško je znati, jer se (zasad, jer tko zna kakav dokument nekad negdje može ''iskočiti'' i sve razjasniti) već nalazila neka bogomolja, jer to nije bila rijetkost da se na temelju prethodnih grade nove i drukčije bogomolje, osobito prvih godina osvajanja, kada nije bilo vremena za precizne gradnje te su i intervencije na bogomoljama bile neznatne, tek da se ulazna vrata okrenu k istoku, nadogradi munara i zamijene relikvije, i u zadnje vrijeme sve se češće tvrdi da se radilo o ''bogumilima'', što svjesno stavljam među znake navoda, kao jasnu sumnju u hipotezu koja će se još dugo dokazivati i oko nje sporiti, a ja nisam pozvan u toj kompliciranoj i već je jasno, politički tretiranoj stvari presuđivati, ali ću i dalje sumnjati u sve dok mi netko ne dokaže da su moje sumnje ili opravdane ili budalaste. Činjenica je da je u Zelenoj pećini ponad vrela, a moguće i drugdje uz rijeku, pronađeno artefakata koji po svemu upućuju da se radi o tragovima dijela naših predaka koji su svoje kultove vezali uz vodu. A, ovdje se povijest očitovala u materijalnim tragovima valjda još otkada postoji ta riječ, kakogod, tekija je smještena pod liticu tako da, čim se ukaže pogledu, izaziva divljenje, jer cijeli taj ambijent je čudan, rijedak i upućuje na drevnost; onaj tko ju je tako zamislio, kao da se poslužio tom liticom nad vrelom kao zakloništem i krovištem, i zna se da nikakva kiša ni prolom oblaka nikad nije zalila tekiju tako da se iz nje moralo bježati, nijedan je vjetar nije mogao tući tako da bi joj i pendžera mogao polomiti, naprosto, to kao da je nebeskom rukom spušteno tu. A pretpostavlja se da se to zbilo negdje oko 1520. godine, iako će trebati još cijelo stoljeće da ju se negdje pisano spomene i o njoj posvjedoči, jer, istinabog, to i nisu bila vremena za pisanije o takvim stvarima, više se pisalo po vojnim komorama i skladištima, bilježilo u dućanima i tefterima, o broju ljudi, onima koji su kupili ili nešto prodali, onima koji su odjahali, ali se nisu vraćali, ma, više se bilježilo o količini sukna ili druge robe pristigle iz Dubrovnika ili pristaništa u Kleku, jer se evidencija o svakom utrošku i utršku negdje morala voditi, negoli se zapisivalo o tako posebnim mjestima, kakve tekije vazda jesu bile, a u njima su stolovali ovi derviši bektašije, koji su, kako znalci tvrde, bili nešto kao u kršćana templari ili vitezovi čak; nisu dakle bili samo redovnici.

Premda takvi, u povijesti derviša, nama neznalicama vjerojatno zamišljanih kao šutljivci i ljudi okrenuti tišinama i molitvama, oni slove kao najkomunikativniji i oni koji vještinom kontakata s tek porobljenim svijetom ističu svoju širokogrudnost. Oni su osnovali ovu tekiju, i nisam baš siguran da je ona izgledala baš ovako kako danas izgleda, tek se, na osnovi Čelebijinih putopisnih dnevnika, zna da ju je dao izgraditi mostarski mufti-efendija, i da je to doista bilo najkasnije 1520, a da je on, kad je bio tu (čemu ću se opet vraćati, op. D. M.) ona tada očito već pripadala drugom redu, halvetijama, jer navodi slavni Evli kako u njoj ''derviši vode prijateljske razgovore i naučne diskusije''. Dakle, prestala je njezina, uz misionarsku, makar i uporedna vojna važnost i uloga, a bektašije su se vjerojatno pomjerile negdje prema zapadu, gdje se trebala primjenjivati njihova doktrina, u koju se turska vojska vazda uzdala. Bektašije su išli naprijed, odmah uz laku konjicu, akindžijsku vojsku, i ljute janjičare, što zbori i o njihovoj hrabrosti i spremnosti na svaku žrtvu i pogibelj.

Kao na Stradunu

Nakon ovih derviških redova, njome su upravljali i kaderije, a danas više nema ni šejha, ali ima vekila, zamjenika dakle, i on je našikbendija, i baš će se za njihova upravljanja tekijom ona obnoviti, i želim vjerovati da je prvotno ovako izgledala kako se tvrdi, nije ni važno, danas izgleda bogato i sadržajno. Islamska zajednica BiH ustupila ju je turskom koncesionaru Findan Toursu, dakle ljudima koji su ovdje istresli veliki novac, te se za narednih tridesetak godina imaju potruditi da ga vrate i još dobro zarade, a tekija je dobila nove sadržaje, posve je okrenuta turizmu, a u vjerskom turizmu Turci odavno vide ono što ljudi u Mostaru plaćeni da vide, a nikada nisu znali vidjeti, i već nekoliko godina ovuda se miješaju kolone turista iz islamskih zemalja gdje god da ih u svijetu ima, nije nužno ni da su većinski muslimanske, dovoljno je da u njima žive muslimani, i to je stvarno postao bum! Tu ja ne zalazim po pet mjeseci u godini; niti koga što razumijem, niti mogu proći kuda želim. Dakako, tekiju pohode i ljudi koji s islamom nemaju nikakve veze, ali vole upoznavati ono što do sada nisu poznavali, a, ponavljam, kad se pogledu raširi ovaj kontekst sa Stjepangradom koji čuči na stijeni, Zelenom pećinom koja usisava jata ptica u litici ponad vrela i to modro vrelo koje kao da doji tekiju i ljude i polja po dolini, čovjek stvarno osjeti neki mir, jer sve ovo i miriše na ''sabur''. Još da nije te prenatrpanosti, kućama gdje im i nije baš mjesto, restoranima i ovakvim i onakvim gdje im također svima i nije baš mjesto, mostovima građenim na svoju ruku i za potrebe svog biznisa, još da ima parkirnih mjesta i da su prolazi širi, dalo bi se disati. Ovako, zna zavladati gužva kao usred Straduna, no, neka, korist je opća.

Cilj je ispunjen, tekija je bila oronula, pedesetih godina iz nje su protjerani derviši, imala je ona svakakvih neugodnosti i nevolja i vazda ostajala uzgor, zikr se nastavljao obavljati jednom godišnje od devedesete godine prošlog stoljeća, godinama je oko nje bilo pusto većinom dana u godini osim kada je zikr, molitveni obred, u njoj su se prodavali ne baš posebni suveniri, preživljavala je nekako, ali ovo sad, ovo je posao. Ok, posao za turskog koncesionara, ali i taj plaća ustupitelju, a za lokalno gospodarstvo, osobito za ugostiteljstvo i druge usluge te osobito za poljoprivrednike, što me najviše veseli, ovo je preporod. Još ako po Blagaju svu zemlju ne zaposjednu nove kuće, a one niču svakoga dana... Po Blagaju se ima puno toga vidjeti i predočiti i onima koji su ga vidjeli pa u toj gužvi dosta toga previdjeli, ili ga uopće nisu vidjeli, pa ću, s povremenim prekidima još o njemu pisati, ovo što napisah kao da ni počeo nisam, jer nema takvih mjesta previše pod kapom nebeskom, i to bi trebali naučiti i mnogi koji su, ni krivi ni dužni, Blagajcima (i biznismenima!) postali.

Piše Dragan Marijanović/oslobođenje