Priče iz Hercegovine: Miris predaja iz pramčioka

Osobito ako je ovako topla. Mala stada na livadama, stupovi dima nad vatrama kojima ljudi spaljuju ono što neće moći zaorati, pa će zemlja čistija dočekati proljeće.

Obilazim stećke na Marića njivi, ne da mi ih se brojati, potrajalo bi to, dosta ih je skrivenih, zapuštenih, no, onaj najljepši i, nažalost, najzaklonjeniji, s motivima kola, sandučar, uklopljen je u suhozid, ne, nije pomjeran, nego je ionako u međi, te se s njegove istočne i zapadne strane jednostavno nastavio zid.

Čak ni to kolo, fotografirano više puta i obznanjeno kao jedno od tipičnih u znanstvenim radovima ne mogu razaznati od sjena niti ijednu stranu stećka uopće mogu vidjeti. Goranački kraj ima raznih udruga, od ekoloških do kulturnih, konjanike, bicikliste, sve ima što nijedno selo ili kraj na koje sam naišao ima, samo nema udrugu koja bi brinula o najbrojnijem naslijeđu ovdje - stećcima. Doista ih je posvuda.

Aginski porez

Goranci, Bogodol, cijeli podčabuljski kraj golema je nekropola, a samo na lokaciji Đinkića kuća više je od šezdeset stećaka. Na Raičevu groblju upravo traju radovi proširenja te su i tamo pronađeni stećci za koje se nije niti znalo. To bi, mislim, trebao biti javni događaj, ali je ovdje to posve obično. To groblje ima svoju priču. Čuo sam je više puta, u duljim ili kraćim verzijama i suština je uvijek ista, pripovjednu knjišku formu napokon je među korice stavio Viktor Stojkić u knjizi ''Korijeni'', a poduga mu je, te ću je malo prepričati a malo citirati; uglavnom, radilo se o vremenu pod Osmanlijama. Tu, nedaleko u Šipovači nekoliko žena želo je ozimicu i međusobno se natjecalo. Za njima je snopiće vezao muškarac srednjih godina, računajući s tim da valja jedan dio odvojiti agi, a količina aginskoga poreza mijenjala se o vremenu i zakoni su se znali mijenjati i nabolje i nagore.

Uto cure vidješe konjanika, Pašu - subašu s pratnjom, te se odmah uspraviše, kakva je i bila obveza kršćana kad naiđe bilo kakav "Turčin". Znaci navoda su čistio radi čestih podsjećanja da se ne radi o izvornim Turcima, nego o ljudima koji su to postajali za vrijeme duge osmanske vladavine, te se vremenom taj pridjev pretvorio u omraženu šprdnju, a literatura to teško podnosi jer to zbunjuje, no kršćani nikada nisu prestali tako nazivati porobljivače niti su bili obvezni znati nešto što ih se ne tiče, njih se samo njihova muka ticala i njima je "Turčin vazda Turčin", kao i ovim ženama u kojima je nenadani pašin dolazak probudio strah, jer što ako na neku od njih baci oko ili štogod sličnoga. Bile su ljute na se jer su se imale gdje skloniti da ovi projašu, ali bile su stalno prignute. Godinu prije, neku nesretnu Drežnjanku svezali su za konjski rep i vukli je po Jasenku, jer je pogledala iznad konjskog kopita, što nikako nije smjela, te ni one nisu uspjele razaznati koliko je konjanika u Subašinoj pratnji. Te Stojkić piše: "Subašini konji nikako da se primaknu. Nije žetelicama krivo namirit par 'desetaka' (Mjera za snopić, 'ručicu', op. D. M.) ručica, nego ih podilaze trnci od nekakve jezive neizvjesnosti. Preporučuju one po krunicu ili nekoliko 'oblizavanja' (valjda kretanja na koljenima, op. D. M.) oko gropčića sestara u Marića Dragi samo da zlikovci prođu tih stotinu metara mimo njih, da mogu nastaviti raditi. Ni trenutka nisu obratile pažnju na brata i rođaka - vezača. On i dalje veže ručice i kupi klas (...)".

Elem, priča ima tragičan kraj, jer bi Subaša prošao da mu se taj kršćanin nije učinio drzak ne iskazujući mu poštovanje, te ljutito izvadi sablju i sasiječe čovjeka, otra njegovu krv o klasje, da bi se jedna od žetelica osmjelila reći: Ta, on je gluh! Tu, gdje je sahranjen, a grob se dugo nije dao pronaći, nastalo je ovo groblje, po njemu nazvano Raičevo, a njegov grob pronađen je tek 1974. godine, kada se ova trasa elektrificirala i ukopavali se stupovi. Nije mogao biti ničiji drugi do li njegov, uvjereni su ovdje, jer se sve dešavalo pod konac turske uprave i znalo se da bi mogao biti tu negdje, premda se ispostavilo da je ostao izvan groblja koje je - zahvaljujući njegovoj bizarnoj smrti - i nastalo. E, sad, je li ovaj konjanik mogao baš sam paša biti? Teško, ali moguće. Nisu baš paše lutale po vukojebinama od onolikih silnih pogodnosti po i oko svojih dvora, ali, kako se spominje i pratnja, moguće da je Subaša išao u lov, sokolariti i nisu ga žetelice i raja ni zanimale, ali taj mu čovjek nije pokazao poštovanje, i eto ti ga!

Kako se u tekstu spominju gropčići u Marića Dragi i pripadaju sestrama Marić, a lokalna povijest kaže da su otišle s ovoga svijeta negdje u vrijeme pretposljednje kuge ovdje, dakle, početkom devetnaestoga stoljeća, 1813-1817, a kako se zao slučaj s pašom dogodio poslije, nema sumnje da su događaji istiniti, jer "nisu" bili tako davno. Narod pamti jer mu predaja ne da zaboraviti. E, ove sestre ukopane su na omanjem brdu Vranić, pod dahovima Čabulje i na Marića Potkosi, bajkovitom starom selu gdje živi pleme Marića nadimka Kenići, uzdignutom nad poljem i dragom kao i svaki drugi zaselak ovdje, jer se ništa nauštrb polja gradilo nije, osobito nakon one strašne poplave o kojoj sam već pisao, živjele su svojedobno životima tipičnim za cure njihova uzrasta u to vrijeme: čuvale su ovce, molile se Bogu, čekale da zagledaju momka i klonile se nevolja. Ali se nevolje nisu klanjale njih. Kuga se uspela niz nečisti naselja u dolini, te harala ovim prostranstvom i narod se skrivao po špiljama i po visokim gorama. Jedna od sestara napipala je prištiće po tijelu, prvo ispod pazuha, ali su se svakodnevno širili. Shvatila je da je oboljela i da joj nema lijeka te je upozorila sestru da joj ne prilazi. A bile su sirotice, nikog svog. Skrivala se od sestre da barem nju spasi, ali ova nije mogla prihvatiti da će joj sestra umrijeti i da će ostati sama na ovom svijetu, te je prekršila sestrinu zapovijed. Kada je kuga prošla, našli su ih zagrljene. Čobani su njihova tijela samo zatrpali kamenjem. Nisu odlazile u sela po pomoć, kao da su znale i žrtvovale se za ljude koji su se skrivali po kućama. Tako nisu proširile kugu. Jedna od njih bila je malena, jer su čobani to zaključili po tomu što je starija imala krunicu, a ona nije. Gropčići su postali zavjetnim mjestom i vidi se to i po žetelicama u priči o Subaši i nesretnom gluhom Rajiču. Po njima je i Marića Draga dobila ime. Čobani nisu dodirivali sestre, nego su ih dugom motkom dovukli na mjesto ukopa. Predaja kaže da je ta kukasta motka desetak godina stajala nad grobom, niti se obarala niti je trunula. Možda bi i danas stajala tu, ali je uklonjena da bi se oko gropčića moglo "oblizavati"'. Svaka je priča ovdje film. Koji nikada neće biti snimljen.

Uzaludno penjanje

Dan je bio prekrasan za fotografiranje, ali nisam znao pronaći te gropčiće. Možda jednom, kada gora posve ogoli. Ali priču i to mjesto zna svatko ovdje. To je neslužbeno svetište, pa kad je već tako, bilo bi ga lijepo obilježiti i stranca uputiti na nj.

To uzaludno penjanje me izmučilo, no, ipak, nije bilo uzaludno jer sam se namirisao bilja za koje sam mislio da je već nakon prvih noćnih mrazeva prestalo mirisati, no eteričnost se još širi vjetrom. Kakvi predjeli, kakva privilegija užitka!

Dragan Marijanović/oslobođenje