Priče iz Hercegovine: Dragica, žena koja pamti

...činilo mi se da, što ga više gledam, i ono hladi ovu široku ravan omeđenu brdima, kao osedlanu, a, zapravo, Goranci su se nekada i zvali Samarevo, jer sjeverne planine nad njima i nalikuju sedlu.

I, kao da ledena bura što nanosi mrzle iglice s Čabulje rastjeruje tople snopove prije negoli dotaknu zemlju i sunce. Nakon moga boravka gore, nestalo je i sunca, i stada, sve je unoć zatrpano, i već sljedećega jutra pročitao sam na Al-Jazeerinu teletekstu da je u obližnjem zaseoku Bile i još nekima razasutima pri brdima po ovom golemom prostoru, zatrpano nekoliko starijih ljudi, koji mole za pomoć, također sam o tomu doznao i na onom švapskom erteelu, ali na našim javnim servisima - ništa. Obavještavaju da je hladno u Sjevernoj Europi. Kad je mostarska GSS otpravila unevoljene na sigurno, javili i u nas. Da je bilo zametenih.

Mitsko Jezerce

Malo raskrižje na Trejinoj Kosi, koje mi je sugeriralo da potražim to mitsko Jezerce, u mapama je upisano kao Jezerac, ali ga se uglavnom srednjim rodom naziva, malo je proširenje obrijano burama, a iza njega bijeli se kapelica krajputašica posvećena Maloj Gospi, kako je i čest običaj u ovim krajevima: ljudi se stalno nečemu i nekomu zavjetuju, te podižu kapele zahvalnosti, uglavnom s malim i uglavnom neuko oblikovanim kipićima (ponegdje su to i umjetničke izvedbe) Majke Božje ili Svetoga Ante, sveca koji se kao rijetko gdje drugdje, ovdje najčešće priziva u molitvama, i njegovih je kapelica najviše. Ova je održavana, redovito joj se s proljeća vapnom vraća bjelina, a osmoga dana rujna svake godine, ova se ravnina ispuni vjernicima, na njezin blagdan. Po dubini je zaklonjena modrinama Čabulje i na osam stotina trideset metara, u neposrednoj blizini malog zaselka Škutorove kuće, ispod nje na nekoliko stotina metara je Jezerac, a dalje, uz put je i Bašića Guvno. Gradnjom kapelice zavjet je ispunio Šimun Marić. Ovaj makadamski potez sjeveroistočnih goranačkih brda pun je starih naselja, grobalja, prirodnih ljepota koje graniče i s fenomenima, bogate i raznovrsne flore koja se sklonila od vjetra u udoline i drage, ovdje je i poneki prastari bunar, okrugli posjed prekopane planinske crnice, utegnut kamenom, dolac koji će vazda nešto ponuditi, kad se zime dignu. A najviše je starih priča i pokoje staro čeljade.

Jedan grob, uređivan i zaštićen od navale niskog raslinja, ograđen metalnom mrežom, također je zanimljiv: nigdje mu blizu groba, vrijeme na njemu izbrisalo je ikakve podatke o pokojniku ako ih je i bilo, a rijetko kad sam viđao grobove s tako zanimljivom nadgrobnom pločom: uska je kao otvoreni ljudski dlan, a duga onoliko koliko je vjerojatno i ukopani bio dug. Ispod križa očito je redovito svijeća, i osušeno cvijeće od posljednjih Svisvetih. Nečji rođak? Netko znan i u pjesmi opjevan? Uskoro ću u kući Škutora, do koje sam došao opkoljen psima čuvarima, razigranima i bez imalo sumnje u moje dobre namjere, sedam sam ih nabrojao, krupni i umiljati, tek pokoju kozu duže na čuvanje, malo više o svemu doznati. Bio je vikend, pa su i Ljubomir Škutor i njegova sestra Radica, udana Talić, iz grada došli omirisati svoje ognjište i vidjeti sestru Dragicu; ona je sama ovdje i nema namjeru ništa u životu mijenjati, ''najvoli tako, o sebi, pri sebi'', njezini su ovi dragi psi, uza stari kameni zid stari je i natruli panj iz kojeg izbijaju čuvarkuće, optočen potkovicom, neka svaka nesreća zaobiđe ovaj dom! (Valjda zato dobro dođu i onih sedam krupnih pasa!), trideset peto je godište, pamti svašta što bi voljela da nije morala upamtiti. Vrlo razborita žena, a žene koje su u neka vremena djevojkovanja mislile svojom glavom, uglavnom su ostale - neudane.

Smaka ga Turčin

Pismena, dikcija savršena, pamćenje koje bi netko trebao zapisati, hodopisac - prolaznik nikada za to neće imati vremena, vlasnica je možda najstarijeg molitvenika, ili nečega sličnog njemu, koji bi se teško još mogao igdje naći po opustjelim kućama, s početka devetnaestoga stoljeća je, izlizan i ipak očuvan, pa ga je Dragan Vidović odnio do grada - bio je to prvi molitvenikov boravak u gradu nakon izlaska iz davno zaboravljene tiskare u Zagrebu, gdje se svaka zvala nekim njemačkim ili sličnim prezimenom! - uredio kod franjevaca da ga se prekopira, ta ipak je to vrijedna stvar, mi fratri se bome dobro iznenadili tom otkriću, a imenjak je onda original i jednu kopiju vratio Dragici, s tim da je ona inzistirala da ne mijenja korice. Jer to joj više ne bi bilo to, ne bi ta stara sveta knjiga mirisala kao nekad, dok bi ju gurala pod skute, ovce čuvajući i od svake nevolje se sklanjajući. A nema nevolje koja je zaobišla ovu planinu! A i Dragicu. Upadale su joj ovdje sve vojske koje su postojale u drugom ratu, i partizani i ustaše, i oznaši koji su proganjali škripare, dolazili bi bjegunci tražiti šaku pure, i što joj je ostalo krivo: ''Ma, neki Barišić dovezo me se, vazda kuca na prozor, usrid noći, ta nije ni smijo po danu, daj, ja dam, ode on, i tako sve dok se nije smirilo. A smirilo se za koju godinu. E, taj čovik od Ljubuškog, nikad vamo nije ni provirio. Evo, tolike godine prošle. Da barem vidi kako sam, i', kad bi ti ja pričala...''

O grobu ću doznati da je u nj, prema usmenoj predaji, za turskog vakta zalegao Ante Rajič, iz Goranaca: ''Smaka ga neki Turčin!'', koji je bio zemljoposjednik u blizini groblja koje se danas po Rajičima u Gorancima zove. Dragica naizust zna da je nesretni Ante imao ženu il se Kata il Marta zvala, doveo je s Gostuše, od Širokog, i imali su jednu šćer. To je sve što se zna, tako su to uglavnom opisali i Vidović i Jurić u knjizi "Župa Goranci", gdje su stvarno nastojali ubilježiti sve relevantno za ovaj beskrajno zanimljiv kraj.

Nude me vinom i rakijom. Ne da mi se.

''A bi li lešo jaretine?''

''Nisam nikad kušao, jednom sam jeo pečenu, nisam dobro prošao!''

''E, čuješ, kad čovik nemore pečene jaretine i kisela kozjeg mlika, to znači da mu je drob otiša upropas!''

Mislim si, ovo je ipak kuhano, pa lagano izrezujem plitki zalogaj s ovećeg komada pri kosti, nasoljen krupnom solju, kao da duhan režem. Dooobro! Jamider još, sugerira mi se uglas. Vino?

Neću! Kisjelinu? Hoću! Priča traje, dodaju se na stol tek odimljena pečenica iz sušnice u dnu kuće, kozji sir, pa, kad je već tako, ja bi malo luka. Klasika, načetvero, bez guljenja ljuske. Priča traje a ja sve bliži onoj kosti. Kao, zapričao se. Kiselo mlijeko gusto, ukusno, ne znam da postoji takvo što, i ne znamo da postoje stvari izvan tržnih centara i tetrapaka. Mi bismo pocrkali kada bismo jeli i pili ono što je zdravo! No, moj ''drob'' dobro melje sve što u nj utrpavam, znači i nije toliko bolestan, premda ne znam što bi mi na to rekao dr. Bevanda, jer otkrio mi je cijelu koloniju divertikula u njima, a dr. Jajdarević iščekuje sa skalpelom kad ćemo napokon dotući operaciju tih hemeroida koji me muče, evo trideset godina, kad je doktor krenuo na specijalizaciju. No, dobar ja... Ovdje nitko i ne zna kako izgleda doktor!

Gatanje u kosti

''A, zašto vam je prezime - Škutori?'', pitam jer je opće uvjerenje da su škutori još od prošlog stoljeća uglavnom posprdan naziv za one koji žive zapadnije. Mostarci škutorima zovu sve što živi iza Žovnice, a otamo tako zovu sve one što žive oko Ljubuškog, Gruda, Čitluka ili Posušja, čak Čitlučani tako zovu Ljubušake, a svi zajedno škutorima zovu sve ljude koji žive po Dalmatinskoj zagori, sve do nevidljive granice od koje ih ljudi s mora počnu zvati - vlaji! Dragica je među rukama premetala dvije odavno osušene ovčje lopatice, dodirivala jednu s drugom, kaže, vako ti se, moj čovik, nekada gatalo. U lopatice! Pa, šta kažu, hoće li biti snijega? A, dakuće. Nemojder to zapisivat, reć'e pratri da sam nepobožna. E, čuo sam za sve gatke, ali za gatanje u kosti, nisam. Dragica to čuva kao uspomenu od nekih koji su se time ozbiljno bavili, to je još jedna relikvija prohujaloga vremena, kada se u planini veći dio dana provodio u zametenim kućama, pa je gatka bila nešto kao društvena igra, no, ona tome nije vješta. Dragica je žena od molitvenika. Jedino je on u ovoj kući stariji od nje.

''Onaj spomenik pred kućom, s mramornim pločama, to je vezano uz vašu obitelj?''

''A, uščiju će drugo!''

Ali, polako, ima još toga do jareće kosti...I do Jezerca.

Dragan Marijanović/oslobođenje