Direktor Bradvica otvoreno o Skupštini, recesiji i o strateškim planovima Aluminija

Skupština dioničara Aluminija, sasma sukladno zakonskim propisima, održana je 30. kolovoza, nazočni dioničari ocijenili su ju više nego uspješnom, kako u svjetlu usvojenih odluka, tako i u samoj pripremi, organizaciji i poštivanju zakonske procedure? Kako ju Vi doživljavate?

Prije svega, održana je u sklopu zakonskoga roka. Tu, u prvomu redu, mislim na usvajanje Izvješća o poslovanju za 2010. godinu, koje smo obvezni staviti na dnevni red Skupštine najkasnije šest mjeseci od usvajanja Završnoga računa od strane Nadzornoga vijeća. Uradivši to, ove smo godine otišli i korak dalje te smo dioničarima ponudili i Informaciju o poslovanju za prvih šest mjeseci ove godine, kako bi mogli usporediti ostvareni gubitak iz prošle s dobiti u prvoj polovici tekuće godine. Neka sami ocijene je li postignut značajan napredak, je li postignut pomak u poslovanju. Ne dvojim o tomu kako smo načinili izrazit pomak u transparentnosti rada i u komuniciranju s dioničarima, a i broj pristiglih punomoći za ovu skupštinu svjedočanstvom je kako dioničari prepoznaju i cijene rad ove uprave, što nam daje krila. Uistinu, nije mala stvar preuzeti upravljanje Tvornicom koja zaključuje godinu s gotovo 13,4 milijuna maraka (premda je gubitak trebao biti i veći da nismo poduzele drastične mjere štednje) i za samo pola godine ostvariti dobit, osjetnu iznad ništice.

Informacija o poslovanju predočena je na Skupštini, ali Vi ste, prije toga, iznova dobili najveći broj punomoći naših dioničara. Doživljavate li tu činjenicu kao priznanje i jeste li još uvijek onako uvjereni u obećanju koje ste dali u prosincu prošle godine kako ćemo 2011. završiti pozitivno?

Toliki broj punomoći prvomu čovjeku Tvornice nedvojbena je poruka nepodijeljene potpore dioničara politici koju vodimo. Upravo ta potpora, zajedno s ostvarenim rekordnim ishodima u proizvodnji iz prve polovice ove godine, u svim našim pogonima, ohrabruju me u mojemu uvjerenju kako ćemo godinu zaključiti s dobitkom. Dakle, i nadalje sam izrazit optimist, čak što više, uvjereniji sam sada nego prije, bez obzira i na velike izvanjske utjecaje koji ne prestaju prijetiti. Naši djelatnici trebaju znati kako se cijena aluminija danas kreće oko 2300 američkih dolara, što je na razini negdje iz travnja prošle godine, dakle u razdoblju izrazite krize. Zbog te cijene, u odnosu na pozitivno zaključeni lipanj, danas mjesečno gubimo dva milijuna maraka. Ipak, uvjeren sam kako će se stanje popraviti već krajem ovoga mjeseca, eventualno početkom listopada, što nam odgovara jer tada ulazimo u posljednju četvrtinu ove godine. No, koliko iskreno očekujem oporavak svjetskoga tržišta, još i više vjerujem u naše vlastite snage i sposobnosti, i već pola godine pripremamo manevarski prostor za loša vremena koja nas, vjerojatno je, čekaju s krajem ove ili početkom 2012. godine. Pohvalna je činjenica da smo uspjeli prodati hidrat koji je bio zarobljen u Glinici od 1992. godine i postigli smo dosta dobru cijenu za njega. Krenuli smo i s uklanjanjem te razorene Glinice, kako bismo očistili taj plato i iskoristili ga za neke nove projekte, a ostvarujemo nemalu zaradu i na staromu željezu koje rastavljamo, režemo i prodajemo. Sve su to dodatni prihodi koji će pomoći prevladavanje iskušenja koja nas čekaju.

U pripremi su i programi za dodatne interne mjere zaštite Aluminijeve budućnosti i povećanja produktivnosti?

Praktično su završeni, a riječ je o tri nepopularna, ali nužna programa za naš opstanak i za vraćanje na onu razinu na kojoj smo poslovali prije krize: Zbrinjavanje tehnološkoga viška, potom djelatnika koji su stekli uvjete za odlazak u prijevremene mirovine i, na koncu, invalida II. kategorije. Svakomu je, valjda, jasno kako nema novih zapošljavanja i pomlađivanja kadra visokoobrazovanim ljudima, ako se ne riješimo viška, i to u obliku onih pojedinaca koji danas nisu u cijelosti neophodni za rad Aluminija, makar ne punih osam sati dnevno. Višak ljudi nam opterećuje produktivnost, ali taj višak ne čini onih 90% valjanih, pravih djelatnika koji ne trebaju strahovati niti za sebe niti za svoje obitelji. Njih nikakova recesija ne može ugroziti. Višak su nam oni drugi, oni koji više nisu za ove sredine i, svjestan sam, teret je prvoga čovjeka, i ljudi koji s njim čine tvornički menadžment, vući i bolne rezove, ako to zahtjeva spašavanje naše kuće i onih 90% djelatnika koje spomenuh. A znači! Mi ne možemo utjecati na cijenu aluminija niti na cijene ulaznih sirovina, ali na ovo možemo i tu smo zatražili, i dobili, potporu Menadžmenta, Nezavisnoga sindikata zaposlenika Aluminija i onih pravih radnika koji su u većini, jer da nisu, ne bismo ovdje uspijevali godinama proizvoditi najčišći i najkvalitetniji aluminij na svijetu.

Posljednjih su dana svjetski analitičari nešto optimističniji u predviđanjima u svezi s drugim valom recesije, u odnosu na prethodna tri tjedna, ali osjetno pada zanimanje stranih ulagača za poslove u BiH?

Premda BiH ne će preveć osjetiti taj drugi udar jer, za razliku od zemalja u okružju, ali i europskih velesila, nije prezadužena. Ipak, pad zanimanja stranaca za ulaganja u BiH vodi padu ukupnoga gospodarskog razvitka, a to vodi općemu srozavanju društva u cjelini. BiH je danas izrazito nesigurno područje i stranci nas zaobilaze u širokomu luku, kao što je učinila i njemačka kancelarka Angela Merkel, dok je, istodobno, u Hrvatskoj najavila dodatni priljev njemačkoga kapitala. No, ja strance ne krivim, krivim one odgovorne u BiH koji su nas doveli u ovaj položaj. Stranci traže sigurnost, a Aluminij je, ipak, u velikoj prednosti jer smo prepoznatljiv brend u svijetu i ne veže nas se za poimanje koje strani ulagači imaju o ovoj državi. Dostatno je kazati da sve poslove ulaganja baziramo na partnerskim odnosima sa svjetskim divovima, a nikad se dosad nismo za ulaganja obratili niti jednoj razini vlasti u BiH, niti jednoj bh. instituciji, agenciji, čak niti jednoj banci u BiH. Mi komuniciramo samo sa svijetom, a svijet traži nas pa već sada razmišljamo o itekako vrijednim prijedlozima i ponudama iz Izraela, Njemačke, Italije...

Kako to da, dok cijena aluminija pada, cijene ulaznih sirovina osjetno rastu?

Cijena aluminija uvijek se kreće ciklično, a sada nam je nesreća veća u tomu što cijene ulaznih sirovina rastu ili, pak, nagovještaju rast. S druge strane, svjetske zalihe metala sve su veće i to za nas nije dobro. To nam je, pak, pokazateljem kako bismo se i mi trebali početi ponašati krajem ove godine, kada budemo s partnerima ugovarali količine metala za prodaju tijekom sljedeće godine. Točnije, bit ćemo prisiljeni prema svim partnerima, u zemlji i u svijetu, ponašat se onako kako se tržište bude ponašalo prema nama. Nema, dakle, više vezivanja cijene za Londonsku burzu metala, nego ćemo cijenu određivati unaprijed, a tko od partnera ne bude spreman na to, neka traži metal negdje drugdje. U protivnom smo siguran gubitaš, a to ne ću dopustiti! Djelatnicima poručujem kako mi je Aluminij uvijek na prvomu mjestu i godinu ćemo, ne dvojim, završiti pozitivno, jasno uza ovakova zalaganja i odnos prema radu sviju nas. Partnerima ćemo pravodobno najaviti promjene u načinu našega rada, odrediti cijenu s kojom smo na ništici i dodati onoliki postotak s kojim ćemo biti pozitivni. Dakako, ostavit ćemo si i mogućnost prilagodbe cijene uvjetima na tržištu. Zašto bi samo Aluminij trpio ove sulude cijene električne energije u državi? Neka sad rastu do nebesa, ali rast će i cijena metala pa neka izdrži tko može, a bit će zanimljivo vidjeti kako će se elektroprivrede opravdati kada budu uzrokom toga poremećaja na tržištu metala, poglavito u BiH, ali i u Europi, kod svih naših kupaca.

Najavili ste nekoliko strateških projekata u koja Aluminij ne će ulagati svoja sredstva, poput ugradbe rotacijske peći za recikliranje otpadnoga aluminija, potom nove linije za proizvodnju legirane žice, nove linije za lijevanje malih ingota... Između svega nabrojanoga posebno je odjeknula najava o izgradnji plinske centrale u krugu Aluminija?

Plinskim se centralama okreću po cijelom zapadnom svijetu, napose nakon odluke njemačkih vlasti o ukidanju nuklearki, što priprema i Francuska, a što će, razvidno je, slijediti i druge razvijene zemlje. Zato se traži rješenja u obnovljivim izvorima energije. Plinske centrale istovjetne onoj o kojoj mi razmišljamo, a riječ je o centrali kapaciteta 425 MW godišnje, posljednjih su godina izgrađene su Austriji, Italiji, Portugalu, Engleskoj, Irskoj, Bugarskoj i tamošnji su korisnici izrazito zadovoljni... Tim bismo kapacitetom u cijelosti zadovoljili naše godišnje potrebe za strujom i imali bismo još 200 MW za prodaju, i to prema tržišnim cijenama, što je čista zarada. Zemljopisni nam je položaj takov da taj višak možemo prodati reverzibilnoj hidroelektrani u Svitavi, za potrebe njezina rada noću. Dakle, akobogda, dovest ćemo se u situaciju prodavati struju poduzeću od kojega ju kupujemo godinama. Imajući u vidu da je planiran prolazak plinovoda, Jadranskoga koridora, kroza Mostar za otprilike dvije godine, opredijelili smo se za tu plinsku centralu, za čiju izgradnju trebaju ukupno tri godine. Prednost nam je u tomu što jedna takova niče blizu, u Hrvacama, s pomoću sredstava iz jedne turske zaklade, s kojom smo i mi stupili u kontakt pa otuda imamo ponuđene i iskustvo i sredstva.

No, konačna odluka još nije donesena?

Nije. I dalje raščlanjujemo informacije i važemo što nam je isplativije. Naime, za tu plinsku centralu imamo jake kontakte u Izraelu, a u međuvremenu su nam Talijani ponudili još zanimljiviji program. Riječ je o spoju uporabe plina i proizvodnje solarne energije. Bogu hvala, naša Hercegovina, Baćevići poglavito, imaju obilje sunca, a Talijani nam bude jednu osuvremenjenu američku tehnologiju za proizvodnju solarne energije. Takova je ugrađena na Siciliji pa ćemo ju vidjeti iz prve ruke, a cjelokupna bi stala na plato Glinice koju ćemo u ukloniti i, što je bitno, tamo već imamo dovedenu svu infrastrukturu. Kako se tu radi o obnovljivoj, zelenoj energiji, ponudili su nam korištenje sredstava iz talijanskih zaklada, a s obvezom ulaganja 15% od ukupnih sredstava s naše strane. No, i za to smo već iznašli rješenje jer su i tih 15% spremna uložiti dva naša velika poslovna partnera. Premda bismo se mogli i mi kreditno zadužiti, banke nas doslovce vuku za rukave, nije vrijeme za to. S ponosom ističem kako smo u potpunosti ispatili kredit koji smo imali kod WestLB banke i sada imamo jako mala strana zaduženja. Na tomu kanimo i ostati.

Kada razmišljamo o političko-sigurnosnim potresima u arapskomu svijetu, jasno je kako će cijene energenata rasti, ali plin, nedvojbeno, nikada ne će dostići cijenu električnu energije?

K tomu, sunčeva je energije bogomdan, nepresušan izvor. Svi će energenti u budućnosti rasti, ali će plin uvijek biti cjenovno znatno niži od ostalih. Prigoda je podsjetiti i na to kako će u listopadu biti gotov naš projekt plinofikacije dijela proizvodnih pogona odnosno peći u Anodama i u Ljevaonici, s čime ćemo ostvarivati uštede od čak milijun eura godišnje, u odnosu na ovo dosadanje razdoblje kada smo za rad tih peći koristili loživo ulje. To je jednostavan, ali upečatljiv odgovor na ovo pitanje.