Međugorje trideset godina poslije 3 dio

A oni su u dubokoj krizi Boga koja je plod prosvjetiteljstva s kojim je Europa suočena već nekoliko stoljeća...a svoj vrhunac doživljava baš u naše vrijeme. Već je Drugi vatikanski sabor u ateizmu gledao jednu od „najozbiljnijih činjenica ovoga vremena", jer ateizam niječe, bitnu crtu ljudskoga dostojanstva" koja je u „čovjekovoj povezanosti u zajedništvo s Bogom" (GS 19,1). A koliko je ateizam uznapredovao u tih četrdesetak godina od završetka Sabora, ne treba ni govoriti. U svemu tome za kršćane je posebno bolno i tragično to što taj ateizam nije nikao ni u Aziji ni u Africi, nego baš u tradicionalno kršćanskoj Europi. Do njega se nije došlo naglim prekidom s kršćanskom tradicijom i baštinom, nego polaganim gašenjem žive vjere u Boga koji je prvo uklonjen iz misli, a onda i iz životne prakse suvremenoga čovjeka. Poznati koncilski teolog Karl Rahner.

Proturječno? To je, zasigurno, jedan od najozbiljnijih znakova našega vremena, činjenica čovjekove nemoći bez Boga i u isto vrijeme tihe potrebe za njim.
Moderni čovjek bez Boga zapleo se u proturječje sa samim sobom. Kako drukčije protumačiti oblike čovjekova ponašanja koji vode u uništenje vlastitoga života, a na globalnoj razini dovode u pitanje opstanak cijeloga svijeta? Ako je Gospino ukazanje u Lourdes-u shvaćeno kao odgovor na izazove modernizma prije stoljeća i pol, i ako su ukazanja u Fatimi protumačena kao odgovor na opasnost od komunizma koja se tada nadvila nad svijetom, zašto onda Međugorje ne shvatiti kao odgovor na izazove današnjega vremena koji su zacijelo daleko veći i složeniji od onih prethodnih.

Za vrijeme petoga susreta s malom pastiricom Bernardicom Soubirous, Gospa je 21. veljače 1858. pozvala: „molite za siromašne grješnike i podivljali svijet!" Ako je tadašnji svijet u njezinim očima izgledao tako jadno, što reći za naš današnji A ako je Gospa tada pritekla upomoć svijetu, po kojoj logici to ne bi trebala u daleko većoj mjeri učiniti danas? Ima danas vrsnih analitičara modernoga potrošačkog društva koji vrlo precizno upiru prstom u sve njegove proturječnosti i apsurde, ali ne mogu, nažalost, ponuditi nikakvu perspektivu. Oni tek prognoziraju kako će potrebe za sve većom potrošnjom stalno rasti, kako će ljudske želje biti sve rafiniranije ali ne skrivaju uvjerenje kako ljudi time ne će biti nimalo sretniji. Prije dvije godine u hrvatskom je prijevodu objavljena knjigacijenjenoga francuskog filozofa Gilles-a Lipovetskija, člana francuske vlade za analizu društva i Nacionalnog savjeta za programe pri ministarstvu obrazovanja, i to pod izazovnim naslovom „Paradoksalna sreća". U uvodu u svoju knjigu autor današnje društvo zove „civilizacijom želje" koja funkcionira na načelu „neprekidne stimulacije,potražnje, tržišnosti i beskonačnog umnožavanja potreba".

U tome on gleda „novu religiju neprekidnog poboljšanja životnih uvjeta" koja je u posljednja dva desetljeća od negdašnjega potrošača materijalnih dobara stvorila - kako on kaže - „hiperpotrošača koji žudi za emocionalnim iskustvima i većom ugodom". Čovjek kojemu je glavna životna filozofija beskrajno uživanje života,
u potrazi je za stalnim oblicima užitaka. Lipovetsky kaže: „svjedoci smo širenja tržišta duše i njezine preobrazbe, ravnoteže i samopoštovanja, dok istodobno bujaju lijekovi sreće. U vremenu kad je patnja lišena svakoga smisla, kad su iscrpljeni veliki tradicionalni referencijali, pitanje unutarnje sreće ponovno izbija na površinu, postajući komercijalni segment, marketinški objekt kojeg se kupac želi domoći već spremnog za uporabu, bez napora, odmah i na bilo koji način". Nakon te doista britke analize, autor se pita: „Ide li novi potrošač bolje od svojih prethodnika putem sreće?". U tako skiciran okvir današnjega vremena i suvremenoga društva vrlo je lako smjestiti brojne Gospine poruke koje nude lijek očito teško oboljelom čovječanstvu. Ona se obraća svijetu koji „se nalazi u velikom grijehu"
(8. listopada 1984.), „nevjernom svijetu koji hodi u tami" (5. lipnja 1986.), kojemu „sotona - kao nikada dosad - želi pokazati svoje ružno lice" (25. rujna 1991.). U brojnim porukama naglašeno je kako je to svijet bez mira i radosti. Gospa otkriva zašto je današnji svijet takav kad kaže: „Vi samo svojim vlastitim snagama stvarate novi svijet bez Boga i zato ste nezadovoljni i bez mira u srcu" (25. siječnja 1997.). Ta poruka ne samo da dobro pogađa stvarno stanje svijeta, nego zvuči kao optužba suvremenog čovjeka za takvo stanje. U brojnim porukama naglašeno je kako je sve što se događa u Međugorju u službi spasenja svijeta. Sve one koji prihvaćaju njezine poruke Gospa naziva „sredstvom u njezinim rukama za spasenje svijeta" (25. ožujka 1994.). Vratiti Bogu mjesto koje mu pripada Bez obzira na to što su u Gospinim porukama najčešće zastupljene poruke mira, obraćenja, pokore, posta, molitve, čitanja Svetoga pisma, zajednički cilj koji se preko njih želi postići jest ponovno vratiti Boga u središte čovjekova života.

Pojedini teolozi znaju reći kako su te poruke odveć usmjerene na pojedinca a zanemaruju crtu povijesti spasenja, tj. Crkvu i svijet. Njihov cilj bio bi samo pobožnost pojedinca, a ne kršćansko poslanje u Crkvi i svijetu. Takav dojam može steći samo netko tko se sporadično osvrne na te poruke, a ne prati ih u sklopu svekolikog događanja kroz ovih trideset godina.

Doista, Gospa sa svojim tako brojnim porukama ne ide za tim da pobožne učini još pobožnijima, gomilajući njihove molitve, nego nastoji bezbožni svijet ponovno pridobiti za Boga i to pozivom Crkvi da prepozna svoje poslanje u tome svijetu i na nj odgovori. Svi pozivi pojedincima i župi Međugorje stoje u službi toga općeg cilja. Iz sadržaja mnogih poruka nije teško zaključiti kako Gospa bezbožnost današnjega svijeta smatra njegovom najbolnijom ranom. Zato poziva: „U svom radu i svagdanjem životu stavite Boga na prvo mjesto" (25. prosinca 1987.). Ta se poruka u različitim varijacijama veoma često ponavlja. Gospina poruka kojom završava cijelo jedno stoljeće a započinje novo, ima upravo programski karakter: „Vašim ‘da' miru i vašom odlukom za Boga otvara vam se nova mogućnost za mir. Samo tako, draga moja djeco, ovo će vrijeme, ovo stoljeće, za vas biti vrijeme mira i blagostanja. Zato dajte malom, novorođenom Isusu prvo mjesto u svome životu a on će vas voditi putem spasenja" (25. prosinca 1999.).

Koliko god se Gospa preko vidjelaca neposredno obraća pojedincima koji prihvaćaju njezine poruke, ovdje je jasno da pred očima ima čitavi svijet i njegovu povijest. O tome zorno govore izrazi „stoljeće"„vrijeme mira", „put spasenja". A pojedinci su sredstvo u njezinoj ruci da se to ostvari. Ni Isus se nije obraćao narodu kao takvomu, nego pojedincima koje je pozivao
na obraćenje.
(Nastavlja se)

glasnik mira/medjugorje-info.com