FOTO  Ljubušanka Ivona ostvarila je svoj 'American dream', donosimo crtice iz avanture života

Ljubušanka Ivona ostvarila je svoj 'American dream', donosimo crtice iz avanture života

23-godišnja Ivona Grbavac iz Ljubuškog ostvarila je svoj 'American dream' te kao studentica završne godine diplomskog studija edukacijske rehabilitacije u Mostaru ljeto je provela u SAD-u.

"Nekoliko godina imala sam želju otići na ovaj program, ali kockice su se posložile tek na zadnjoj godini studija. U ovoj avanturi pridružila mi se prijateljica Ivana koju poznajem s Frame. Prijavile smo se na program preko agencije US JIM iz Mostara koji su nam kroz par mjeseci strpljivo odgovarali na pitanja, pripremali nas, savjetovali i slali ponude poslova iz različitih dijelova Amerike. Protekla akademska godina bila je za mene prepuna aktivnosti, ali i odricanja, velikih želja i planiranja, igranja s vremenom i nadanja. Nakon što smo dobile radnu J1 vizu, uspjela sam završiti istraživanje za diplomski rad, dvaput se cijepiti i onda preboljeti koronu tik pred ispite koje sam unaprijed polagala, ne spavati noćima i tako si nenamjerno olakšati prilagodbu na novu vremensku zonu. S polaskom u Ameriku imala sam samo želju da se malo naspavam i da stignemo žive i zdrave, nisam imala nekih prevelikih očekivanja o poslu, zaradi i ljudima, jednostavno nisam stigla izmaštati taj dio", kaže Ivona.

Kako se program sastoji od dva dijela – rada i putovanja – tako i ova priča.

"Ovako je tekao radni dio. Ivana i ja odabrale smo posao u supermarketu čuvši pozitivna iskustva studentica koje su za istog poslodavca radile godinu ranije, a supermarket je bio na Cape Codu u saveznoj državi Massachusetts, što je meni dugo bila najprivlačnija destinacija. Ono što je bilo novo je da nitko od naših mostarskih studenata ranije nije išao u gradić Falmouth, a da je morao sam pronaći smještaj. Naš poslodavac, naime, nije nudio smještaj pa smo se Ivana i ja još oko Božića, kada smo donijele odluku o poslu koji želimo raditi, upustile u potragu. Sve počinje učlanjivanjem u lokalne Facebook grupe mjesta u koji odlaziš te Work&Travel grupe svih balkanskih zemalja kako bi se našao netko tko bi mogao udijeliti koji savjet. Kada ni to nije previše pomoglo, napravile smo ogroman popis studenata iz svih zemalja svijeta za koje smo istražile da su radili u tome mjestu i krenule neznancima slati poruke, a hotelima i motelima mailove s upitima. Na kraju nas je jedna od tih neznanaca spojila s kućevlasnikom kod kojeg smo i odsjele, a drugih dvoje postali su naši radni kolege. Kada smo stupile na američko tlo, osjećaji su bili izmiješani – sreća, uzbuđenje, umor, zrnce straha od neizvjesnosti i molitva na usnama „Bože, pomozi“ pa što god bude. S bostonskog aerodroma trebale smo uzeti jedan od milijun autobusa koji su se samo izmjenjivali pred našim očima, a prvi čovjek kojeg sam pitala za pomoć, vozač jednog autobusa, ispade naš čovjek iz Travnika. Boston ili Bosna, sve je to „u par deka“. Došavši u Falmouth uzele smo još jedan bus do naše nove kuće, a s tim vozačem smo se ispričali o ljepotama Lijepe Naše dok nam je pokazivao gdje nam se nalazi buduće radno mjesto – Shaw's", nastavlja.

Soba se nalazila u podrumu obiteljske kuće koju su dijelile sa starijim bračnim parom s Jamajke.

"S njima smo dijelile i malu kuhinju i kupaonicu i ono malo zraka što je do podruma dopiralo. Prvih par dana, dok još nismo nabavile bicikla, pješačile smo 20 minuta do posla, a prije toga tražile drugi, tj. dodatni posao satima tako da smo već bile dobrano umorne do početka smjene. Ipak, duh nam se nije gasio! Naš cilj bio je naći poziciju na kojoj se dobiva bakšiš, no kako smo morale raditi fiksnu drugu smjenu, postalo nam je jasno da će se ciljevi morati promijeniti. Nakon mjesec dana potrage za drugim poslom, konačno smo potpisale ugovor, i to za rad u drugom supermarketu, Stop&Shopu. Da, radile smo i za „konkurenciju“ i nikom to nije predstavljalo problem, a mi smo zbijale dobre šale na taj račun. Naši radni kolege iz Turske, Srbije i Crne Gore također su radili u ta dva supermarketa pa smo tako jedni s drugima dijelili kako teške tako i smiješne trenutke. S vremenom smo se zbližili pa smo onda i slobodno vrijeme provodili zajedno na izletima, zabavama i druženjima na kojima smo stvorili najljepše uspomene, one koje ostaju i nakon što svi zarađeni dolari odu"

Koji su bili njihovi zadaci?

"Ivana i ja bile smo blagajnice, a upravo te pozicije smo se najviše i bojale. Naša zadaća bila je skenirati namirnice, unositi kodove za popuste, vagati voće i povrće kako bi se odredila točna cijena na blagajni, kontrolirati način plaćanja, rukovati novcem i čekovima, pakirati namirnice u vrećice kada nema kolega koji rade samo na toj poziciji te pomoći kupcima oko nedoumica vezanih uz proizvode. Osim toga, trenirane smo i za „self-checkout“ pomoćnike kupcima koji nadziru kupce dok sami skeniraju svoje proizvode te odobravaju korištenje kupona, a po završetku smjene radile smo i zadaće važne prije zatvaranja – vraćanje proizvoda na pripadajuća mjesta, čišćenje i uređivanje hladnjaka. Kada je riječ o poslu blagajnice, ispočetka su se sve novčanice i kovanice činile iste, bilo je izazovno popratiti sve tjedne akcije i kupone, a odjel voća i povrća bio je nepresušan izvor novih vrsta jedne iste namirnice. Malo hercegovačko dite nije ni slutilo koliko različitih vrsta krumpira, luka, jabuka, salate, krušaka, rajčica, dinja i paprika postoji. Kao ni da se svaka zove posebnim imenom koje kući ne možeš ni prevesti osim ako nije neka boja u pitanju. Milijun različitih okusa vode, a nigdje one obične, energetske pločice i napitci koji obećavaju da ćeš se lakše otrijezniti ako ih konzumiraš prije alkohola, gotovi obroci strpani u konzerve, začini posloženi abecednim redom, desetci okusa čipsa a nigdje onog od paprike, stotine kutija žitarica, po pet veličina istog proizvoda, toaletni papir od jednog sloja i jedne role sve do onog ultra mega moćnog, mekanog i u golemom pakiranju, okusi hrane za izbirljive mačke i nestašne pse, kutije sladoleda u okusima koje se ni u snovima ne bi sjetio spojiti, smjese za kolače u koje treba dodati samo vodu i jedno jaje, organsko, vegansko, bezglutensko, s dodatnim proteinima ili dijetetsko…, sve je to samo mali dio onoga što se može naći na policama jednog američkog supermarketa. Nadalje, zalaganje za prava kupaca, pakiranje namirnica u vrećice po određenoj shemi, iskanje popusta i digitalni kuponi – bila je to za nas jedna nova dimenzija supermarketa i potrošačka kultura koja je potpuno drukčija od naše u Bosni i Hercegovini. Ipak, do kraja ljeta Ivana i ja postale smo omiljene među blagajnicama i vješto smo baratale sustavom, namirnicama i odgovorima na postavljena pitanja. Kolege su govorili kako smo donosile radost i pozitivnu energiju i nikad nisu shvatili odakle dolazi snaga da svaki dan radimo po cijeli dan. Naša slična imena u glasu Amerikanaca zvučala su isto pa, dok je menadžerima bilo zbunjujuće jer kad bi zvali jednu, odazvale bi se obje, kupcima je bilo simpatično kako se isto zovemo, isti posao radimo i još smo prijateljice koje dolaze iz iste zemlje. Osjećaj zadovoljstva kad te kupac pita gdje je neki proizvod, a ti ga uputiš na točno mjesto, vrteći u glavi 23 reda polica s lijeve i strane i osam drugih odjela, neopisiv je. Kad te lijepo pozdravi i kaže kako je sretan što si tu jer su baš trebali pomoć preko ljeta, a dobili su nekog vedrog i razgovorljivog, motivira te da se nastaviš truditi i dalje", priča ova Ljubušanka.

Where are you from?

"U drugom supermarketu Ivana je dobila poziciju na odjelu za online shopping, a povremeno bi taj posao zapao i mene u našem primarnom supermarketu. Meni je taj dio posla bio najzanimljiviji i zvala sam ga lovom na Pokemone. Zadatak je hodati po dućanu i tražiti namirnice s popisa koje se zatim skenira posebnim uređajem, stavlja u određene kutije i kasnije sortira u vrećice skladu s temperaturom namirnica, dok se s druge strane javlja na telefon, obavlja poslove na računalu i na koncu iznosi vrećice kupcima na parkiralištu. Tek potkraj ljeta kada je borba za broj sati postajala sve žešća, radile smo i posao popunjavanja polica proizvodima iz skladišta i među muškim kolegama pokazale kako hercegovačko žensko zna teglit' kad treba. 
Nas dvije smo zbilja uživale radeći svoj posao. Ono što je ujedno i prednost i nedostatak rada na blagajni je interakcija s ljudima. Ne kaže se džaba „Ima nas svakakvih“. Premda smo se nagledale i naslušale koječega, bilo tu nebrojeno pozitivnih iskustava, vedrih lica, zanimljivih razgovora i smijeha do suza. Uvijek sam na pitanja „Where are you from?“ rado odgovarala da dolazim „from Bosnia and Herzegovina“. Tako smo znale čuti kako ljudi oduševljeno pričaju o dobroj hrani u Mostaru, ljepoti slapova Kravice, gostoprimstvu u Sarajevu i štovanju Gospe u Međugorju. Bilo je i onih koji bi na to rekli „Boston?“, a ti bi naglasio „Bosnia, Bosnia“ iako ti je postalo jasno da je ne bi znali naći na karti. Boston ili Bosna – sve je to, kako rekoh, „u par deka“. Drugi pak više vole upitati koje si nacionalnosti, a kad bih im rekla „Croatian“, pričali bi o kruzerima po Jadranu i ljepoti hrvatske obale ili kako im je Hrvatska na listi zemalja koje žele posjetiti. Na ovom programu kulturološke razmjene gdje sam ja učila o Americi i njihovu narodu, i Amerikanci su učili od mene o lijepoj mojoj BiH i Hrvatskoj. „In my country“ bio je najčešće izgovoren početak mojih rečenica. Kako tada srce gori dok se govori", priča apsolventica SUM-a.

Kalja, čorba i pura lučnica.

"Amerikanci su valjda poznati i po tome da vole zabave i raznoraznu hranu. Tako su me kroz ovaj posao naučili da nema dobrog američkog partyja bez hot doga i hamburgera s pozamašnom količinom priloga, gazirane mineralne vode s okusom poznatije kao seltzer te Coca-Cole sa i bez šećera, čipsa, kolačića s mrvicama čokolade i brownija, crvenih plastičnih čaša i čuvenih S'moresa. Ponekad se partyji prave tematski pa su azijska i meksička kuhinja tada najpopularnije. Sve smo to i mi doživjele i okusile i pritom jako uživale. Ponekad bi se nepce zaželjelo i mamine kuhinje pa smo si znale kuhati punjenih paprika, kalje k'o duša, čorbe te pure i lučinice (bez bijelog luka, doduše, jer dvodnevni miris si nismo mogle priuštiti). Bobičastog voća, sladoleda i maslaca od kikirikija u našem podrumu nikad nije nedostajalo. Ipak, najčešće bi se jelo ono što se najbrže stigne napraviti iliti makaroni, makar oni. Ne smijem izostaviti da smo se nekad znali počastiti specijalitetima Nove Engleske i Cape Coda – rolicama od jastoga s rastopljenim maslacem i hrskavim krumpirićima ili gustom juhom od školjaka (lobster rolls i New England clam chowder za one koje žele istražiti više). 
Moj način upoznavanja nekog podneblja je kombinacija onog najpopularnijeg što se „mora vidjeti“, autohtonog i pomalo skrivenog – kroz znamenitosti, hranu, javni prijevoz i neku malu tajnu za koju znaju lokalci. Tako dolazim do drugog dijela ove priče – putovanja. Proteklih radnih mjeseci našao bi se i pokoji slobodan dan za izlet. Obišli smo Marthine Vinograde, otok javnosti najviše poznat po Spielbergovu filmu „Ralje“ koji se tamo snimao te na kojem ljetuje bivši predsjednik Obama. Ako idete na Marthu u nadi da ćete vidjeti vinograde, radije se držite lijepog našeg Brotnja jer vinograda tamo zapravo nema. Ipak, ima zanimljivih šarenih kućica, prekrasnih plaža, dobrih lokalnih marketa te najviše J1 studenata s Balkana. Drugi otok koji se ljubi s Capeom i Marthom je Nantucket, nekadašnja prijestolnica kitolovstva zbog čega se spominje i u jednom od najvećih djela američke književnosti, Moby-Dicku. Osim otoka, otkrila sam i druga mjesta na Cape Codu poput Hyannisa u kojem je volio ljetovati Kennedy, Yarmoutha koji krije prekrasnu Gray's Beach s najljepšim zalascima sunca te Provincetowna u koji su stigli prvi doseljenici iz Engleske davne 1620. na brodu Mayflower i od kojih, kako kažu, potječe slavljenje prvog Dana zahvalnosti. Moje srce Cape je osvojio svojom ljepotom, svjetionicima, morskim plodovima, biciklističkom stazom koja se proteže kroz šume, jezera i plaže na Atlantiku, bogatom poviješću, ali i gostoljubivošću mještana koji brinu o svojoj zajednici. Onoga dana kad sam napustila Falmouth te uplakana, tužna i nenaspavana stigla u Boston u kojem sam započela svoju avanturu posve sama, Amerika je dobila još jednu novu dimenziju. Sve što sam u tom trenutku željela je ubiti oko u hotelskoj sobi, a na recepciji hotela dočekala me hrvatska studentica koja me smjestila u najbolji dio hotela i dodala doručke mome boravku. Ma nema do naših ljudi! Kad mi se boja malo vratila u obraze, nastavila sam istraživati Boston od mjesta na kojem smo Ivana i ja stale u našem prvom turističkom izletu. Freedom Trail, Beacon Hill, mjesto na kojem se odvila čuvena Bostonska čajanka, Old North Church, Muzej znanosti, Javna knjižnica, akvarij, Javni vrt, Fenway Park – dom bejzbolskog tima Red Sox te sveučilišni kampusi Harvarda i MIT-a samo su neka od poznatih mjesta koja sam neumorno obilazila par dana i pritom uživala u dobroj hrani, lijepoj prirodi i arhitektonskim umijećima kojima odišu zgrade", nastavlja.

Las Vegas, Route 66 i Grand Canyon.

"Nakon istočne obale preletjela sam Ameriku i zaustavila se na zapadu u Las Vegasu u Nevadi gdje je započela organizirana devetodnevna tura. To je bilo jedno specifično iskustvo koje je teško i dočarati jer se u svakom trenutku odvijala neka pustolovina. Još na aerodromu upoznala sam hrvatske studentice, a preko društvenih mreža se spojila s djevojkom koja mi je postala cimerica. Budući da su zemlje Balkana dominirale na turi, vjerujem da je već svima jasno kako dobre zabave i smijeha nije nedostajalo. Uživali smo zajedno u luksuzu Las Vegasa, rasplesanim Bellagio fontanama, svjetskim čudima iskopiranim i postavljenim uz široke ulice, hotelima u kojima svaki ima svoje automate za kockanje i svjetlima koja se ne gase. I kad smo trljali oči odlazeći na doručak u sedam ujutro, začuđujući su nam bili prizori ljudi koji kockaju uz cigaretu i čašicu alkohola kao da je noć tek počela. Nakon Vegasa započela je naša vožnja slavnom Route 66 u Arizoni nakon koje smo trebali vidjeti Grand Canyon. Od četiri ili pet autobusa koji su sudjelovali na turi, samo naš je imao čast da se pokvari nasred Route 66. E to je reć' doživljaj! Vozačica autobusa i voditelj ture pokušali su shvatiti gdje je nastao kvar, a telefonskom dijagnostikom nadređenih je utvrđeno kako motor više ne proizvodi ni „trrrr“ pa nam je tako definitivno zatrebao šlep, ali pravi, ne onaj iz crtića Auti, mehaničar, a na kraju i prenoćište jer su se neki zakoni o broju sati vožnje morali ispoštovati bez obzira što se nije aktivno vozilo ni pola od toga vremena. Dan smo proveli u neizvjesnosti, uz kriške pizze i gaziranog soka u nekom bistrou uz „The Mother Road“, a noć u motelu koji je najpopularniji među vozačima kamiona. Neki nismo imali svoje kofere uza se jer kad dvjesto plus studenata putuje na istoj turi, budi zahvalan ako ti je uopće sve na broju, makar kod nekog drugog. U motelu su nas dočekale jelenje lubanje na zidovima, a na krevetu deke s likom valjda tog istog jelena dok je slobodno trčkarao. Zamislite samo suhe ravnice Arizone i dašak vjetra koji nosi granje usred noći, tutnjanje vlakova koji vuku vagona da ih ni izbrojiti ne možeš, a potom buđenje u četiri ujutro kako bi se ipak stiglo do Grand Canyona. Dok su naši suputnici bili bogzna gdje, mi smo par sati čekali da se gusta magla nad Grand Canyonom raščisti i hvatali pogledom i objektivima one prizore kamenih gromada koji su nakratko stajali pred našim očima. I vrijedilo je čekati njegovu bistrinu i oduševiti se slojevima koji zadiru u duboku povijest Zemlje. Potom smo se zaputili do Lake Powella na granici Utah i Arizone i sudjelovali u zabavi na brodu uz loš šampanjac i dobro društvo, obliveni znojem žarkog sunca koje je toga dana upeklo gore nego podnevni zvizdan u Mostaru. Iz debelih dukserica u kupaće kostime. I pricvrljili, što bi se reklo. U zalasku sunca posjetili smo Horseshoe Bend, konjsku potkovu kanjona oblikovanu snagom rijeke Colorado i svjedočili zarukama naših suputnika"

A sada... Hollywood!

"Sljedeća destinacija bio je Los Angeles i u njemu Hollywood – šetali smo Stazom slavnih i poskakivali u mjestu kad bismo ugledali zvijezdu omiljenog lika, uživali u muzeju voštanih figura Madame Tussauds, a kada je pala noć, posjetili smo Griffith opservatorij na vrhu grada i, budući da nismo stigli na red do teleskopa kojima bismo promatrali blještavilo zvjezdanog neba, uživali smo u beskrajnom pogledu na L. A. užižen svjetlima. Već sutradan šetali smo Beverly Hillsom u nadi da ćemo možda sresti kojeg glumca na putu kući i slavnom Rodeo Drive ulicom koja je meka ljubiteljima skupocjenih brendova. Posvjedočili smo snimanju nekog filma i kadru u kojem se helikopter spušta nasred Beverlyja. Vrhunac dana za mene je bila Santa Monica, gradić čiju obalu zapljuskuju valovi Pacifika i koji ima ogromne pješčane plaže i očaravajuće zalaske sunca. U njoj se završava Route 66 pa moram priznati kako joj je lijepo bilo ugledati kraj nakon svega proživljenog. Najkraći od svih obilazaka bio je onaj u San Franciscu. Kada je vozačica autobusa proletjela kroz crveno vičući „Go Beatriz“ dodavši gas uz strme ulice San Francisca, vjerojatno svjesna loše reputacije autobusa dok vozi uzastranu, život mi je proletio pred očima, a uz to i misao kako treba znati dobro iskoristiti trenutke. Zato, prošetati Golden Gate mostom i pojesti slavni sourdough na Pier 39, sjesti u cable car i pratiti kako se auta spuštaju niz krivudavu Lombard ulicu, budilo je osjećaj sreće i zadovoljstva u meni. Posjetili smo i brežuljak s kojeg se pruža pogled na kućice koje smo viđali u seriji „Puna kuća“ i odmah je zamirisalo na djetinjstvo. Neki smo se otisnuli i do čuvenog zatvora Alcatraz i tamo osjetili djelić života koji su ozloglašeni zatvorenici, među kojima i Al Capone, godinama živjeli u tim ćelijama. 
Sljedeći dan bio je nešto lakši, a putovali smo otprilike sto godina do središnjeg dijela Nacionalnog parka Sequoia kako bismo vidjeli obujmom najveće stablo na svijetu – Generala Shermana. Bez signala, uz pokušaje unošenja u organizam nešto hranjivijih namirnica kojih smo se ranije nakupovali u Walmartu i mirise šume sekvoja povratili smo malo energije svjesni da se putovanje bliži kraju. Na putu do Vegasa posjetili smo i takozvani grad duhova Calico u kojem se nalazio tada najveći rudnik srebra u Californiji, a koji su stanovnici morali napustiti kada je cijena srebra drastično opala. Zadnja točka bila je šarena kamena instalacija usred ničega u Nevadi, nazvana „Sedam čarobnih planina“. Nikad nam nije dugo trebalo da shvatimo kako nema boljeg naroda od Amerikanaca koji će i od uobičajene pojave napraviti atrakciju jer znaju prodati priču. Logično, i mi smo te priče „kupovali“ jer di ćeš da ne vidiš vrijedi li to tolike pompe. Put je i završio u Vegasu i to maestralno, uz izvedbu jednog od najpopularnijih showova Cirque du Soleila – Mystere. Tada sam ponovno odlučila zamijeniti oceane i strane svijeta i sljedeći dan našla sam se u New Yorku – betonskoj džungli u kojoj se se stvaraju snovi, kako kaže Alicia Keys u svojoj pjesmi", nastavlja Ivona opisujući živopisno detalje s putovanje.

U New Yorku su joj se pridružile i njezine starije sestre.

"Svaki naš dan bila je jedna posebna avantura koju smo proživljavale u desecima tisuća koraka i smijehu. Kada bih sastavljala popis stvari koje treba doživjeti u New Yorku, dodala bih na njega mjuzikl na Broadwayu jer je M. J. Musical bio komad koji me ostavio bez teksta, vožnju biciklom oko Central Parka uz zaustavljanje kod svake bandere da bi se štogod usput vidjelo, koktel u nekom fancy baru da se na trenutak osjećaš k'o gospoda, ali i kvartovsku pizzu na njujorški način s kojom ćeš zaboraviti da si pola ljeta učio Amerikance kako se kod vas u Hercegovini pizza obavezno jede s kečapom i majonezom. Šetnju Petom avenijom uz gledanje izloga ne bih smjela izostaviti, a otkrit ću vam tajnu da nisu svi dućani urnebesno skupi – imaju i Njujorčani svoje „Kineze“ za nešto povoljnije nabave. Uvečer je posebno moćno sjediti na Times Squareu dok oko tebe bliješte skupo plaćene reklame. A kada poželite ostati bez daha, popnite se na vrh neke od mnogih zgrada poznatih po pogledu iz zraka. U svako doba dana pogled oduševljava! Muzeji su još jedno blago ovoga grada – The Met i MoMA u kojima smo se divili umjetničkim djelima, a ja sam se osjećala kao na domaćem terenu s obzirom na to da sam u gimnaziji imala sjajnu profesoricu likovnog pa sam dosta upamtila o autorima i njihovim djelima; muzej 9/11 koji čuva dijelove bivšeg World Trade Centera razrušenog u terorističkom napadu 2001. godine te materijalne i duhovne uspomene na stradale od kojih ne možeš suspregnuti suze. Njujorška Javna knjižnica odlično je mjesto za učenje, a Morganov muzej i knjižnica idealni su za kolekcionare pisane riječi. Svi parkovi, mostovi i četvrti Manhattana imaju neku svoju vibru kojom odišu i u kojima se prožima bogatstvo kultura i razlika. Kada je riječ o hrani, uživala sam u vrućim Levain keksićima, cronutima (slastica koja predstavlja spoj kroasana i krafni), cheesecakeu i banana pudingu, pizzi i tjestenini, steaku s krumpirićima iz Balthazara, a Hercegovku u sebi slomila sam kad sam naručila puževe koji su mi stvarno bili ukusni, premda sam se pitala što bi mama rekla na to da u tuđem svitu volim svašta probat', a kući birkam po tanjuru… Ipak, ulični hot dog bio je moje najveće razočaranje, no shvatila sam to kao osvetu Georgea Busha za sve poslužene sirove hrenovke u kultnoj igrici „Hot Dog Bush“ koja se igrala dok kod nas još nije postojao bežični internet. Za kraj avanture u New Yorku posjetile smo Liberty Island i veličanstvenu Gospođu Slobodu jer meni iskustvo vožnje besplatnim trajektom do Staten Islanda s pogledom na Kip slobode nije bilo dovoljno. Tako smo se gotovo i same ukipile od hladnoće na 8°C i vjetra koji ledi kosti dok smo se divile ljepoti te znamenitosti. Šetnje gradom, vožnje jednim od najvećih sustava podzemnih željeznica ili gradskim autobusima nude svojstven način upoznavanja ovog grada", ističe.

Bližio se kraj avanture...

"Sedmoga dana letjele smo za Chicago i već na početku s osam velikih i još nekoliko malih komada prtljage gotovo zapele u pretrpanom javnom prijevozu na putu od aerodroma do hotela. Iako umorne i pospane, nismo se predale već smo odlučno istraživale kutke Downtowna Chicaga. Ni temperaturni šok s 8°C u New Yorku na 23°C u Chicagu nije nam stao na put. Tako smo za jedan dan prošetale Riverwalkom i Millennium parkom u kojem se nalazi famozna skulptura The Bean ili Cloud Gate, posjetile Meštrovićeve Indijance, tuspasile se kod početka Route 66 kako bih svojoj bolnoj točki zvanoj „pokvareni autobus“ dodala i glavu na postojeći trup i rep te smo uživale u vožnji brodom na kojoj se govori o arhitekturi grada. Upravo je Chicago bio središte razvoja zapadnjačke arhitekture kada se uvodilo inovacije u gradnji nakon velikog požara koji je drugom polovicom 19. st. uništio većinu grada. Čistoća, jesensko cvijeće i sunce pratili su nas na svakom koraku te trodnevne pustolovine. Pri susretu sa starim prijateljima imale smo priliku upijati pogled na grad i golemo jezero Michigan od zalaska sunca do večernjih sati s 96. kata John Hancock tornja. Večernji izlazak u jedan od najpoznatiji čikaških jazz barova, Green Mill, uz čašicu crnog vina, glazbu uživo i prigušena svjetla, bio je pun pogodak! Osim po arhitekturi, jazzu i onom istom Al Caponeu čiju sam ćeliju vidjela u Alcatrazu, Chicago je poznat i po dobroj hrani – deep dish pizza, Chicago-style hot dog, burgeri, Italian beef sandwich neki su od poznatih lokalnih specijaliteta koje smo kušale. U Chicagu se nalazi i najveći Starbucks na svijetu koji je bio nezaobilazna stanica jer je među nama bila jedna velika ljubiteljica kave. Grad je poznat i po vjetru koji tih dana nismo osjetile, kao i po gangsterima i visokoj stopi kriminala, no ni u jednom trenutku nisam se osjećala nesigurno. Izvrsno je prometno povezan i za samo pet dolara potrebnih za dnevnu kartu možeš se voziti autobusima ili pod/nad/zemnom željeznicom koja slovi kao jedna od najstarijih na svijetu.  Budući da je tako stara, na mnogim mjestima još uvijek nema lifta pa ako vas troje sa sobom nosite osam velikih i nekoliko malih komada prtljage i pritom riskirate potencijalno kašnjenje na aerodrom, ništa ne brinite – dobit ćete neku neobjašnjivu snagu da nosite 40+ kilograma na sebi niz stepenice i tako dostojanstveno završite svoju američku avanturu. Upravo tako smo se sestre i ja pozdravile s Chicagom i Sjedinjenim Državama pa sam se s njima uputila na zapad, natrag na Pacifik, u kanadski grad Vancouver u kojem sestre žive. Tu sam provela dva tjedna u toplom okruženju obitelji i prijatelja koji su me jedva čekali ponovno vidjeti. Zajedno smo posjećivale neka nova mjesta u gradu i vraćale se na ona za koja me vežu uspomene mog prvog boravka u Kanadi prije šest godina. Kanadska avantura priča je za sebe i nešto je intimnija, ali kada bih je pokušala sažeti u nekoliko riječi, bile bi to zajedništvo, voljenost, smijeh, odmor i iznad svega zahvalnost. 
Kada je prošlo pet tjedana moje kuće putujuće, napravili smo obiteljski izlet u Seattle i taj put prešli američku granicu kopnom. Budući da je moja radna viza istekla krajem rujna, osjetila sam i kako je to ući u državu s ESTA-om koja je za hrvatske državljane veliko olakšanje pri turističkom posjetu Americi. Seattle je rodni grad Billa Gatesa i Jimija Hendrixa, dom slavnih bendova poput Nirvane, Pearl Jama i Alice in Chains o kojima smo doznali više posjetivši Muzej pop kulture, a poznat je i po spoju oceana, šuma i planine, kiši, svježim plodovima mora i kavi. Upravo u Seattleu na Pike Place Marketu otvoren je prvi Starbucks na svijetu – naravno da smo i tu kavu popili. Space Needle najpoznatija je znamenitost visoka 184 metar, a s nje se pruža fenomenalan pogled na grad. Bio je to divan način za pozdraviti Sjedinjene Države i reći hvala za priliku koja mi se pružila, a zatim se odvesti do aerodroma.
O aerodromima nisam ispričala ni slova, a bili su to najstresniji, najumorniji i najnezaboravniji trenuci kada se prolazilo sigurnosni dio s milijun stvari po rukama, pretrpanom ruksaku i slojevima odjeće nabacanim na sebe po posljednjem kriku mode jer u koferima nije bilo više mjesta niti dopuštenih grama. Te upale mišića tek su minule, ali smijeh nakon što je sve prošlo nikada neće minuti. 
To je bilo moje iskustvo Amerike opisano kroz nešto više detalja, a opet nedovoljno za dočarati prave osjećaje i zbivanja. Poslovi koje sam radila možda nisu bili najunosniji, ali ipak dovoljni da se neki ciljevi ostvare ili tek pokrenu. Blagajnica iz dva velika lanca supermarketa prikupila je svome srcu blago kroz divne ljude, predan rad i nezaboravna putovanja. I kada je bilo teško, dosadno i „overwhelming“ kako bi to Amerikanci lijepo objasnili, udaralo se brigu na veselje. Bilo je lijepo pokazati kako se zna i može raditi kada postoji želja da se nešto nauči, a još više kada te poslodavac i menadžeri cijene zbog tvoga truda. U Americi sam mogla biti u potpunosti ono što jesam i naučila sam gledati osobu preko puta sebe bez predrasuda i etiketa. Svaki dan bio je svojevrsni izlazak iz zone komfora, borba sa sobom i za sebe, ali sam u toj borbi uvijek imala podršku. Nisam naučila ustajati se na prvi zvuk alarma, ali sam naučila puno toga o sebi, i ono dobro i ono na čemu trebam više raditi. 
Neizmjerno sam zahvalna za ovo iskustvo. Ekipi iz US JIM-a koja je bila tu za sva pitanja u svaka doba i kojima se i vi možete javiti ako ste student koji želi ostvariti svoj američki san. Ivani, najboljoj cimerici u falmouthskom podrumu. Ekipi s putovanja koji su dane truckanja u autobusu i uživanja na Zapadnoj obali učinili ljepšima. Mojoj divnoj obitelji koja me pogurala da se odlazak u Ameriku ostvari. Sestrama koje su sa mnom dijelile dio ovog životnog iskustva. Majci i dečku koji su strpljivo i s ljubavlju čekali moj povratak. Bogu i svetom Anti Padovanskom, Humačkom i Falmouthskom koji je bio zagovornik ovog putovanja. A na kraju i sebi jer sam pobijedila strah, brige i borbu s obavezama i zato doživjela najbolje iskustvo koje ću pamtiti cijeloga života. Malo hercegovačko dite tako je spoznalo da se može snaći gdje ga god bace, vidilo tuđeg svita i vratilo se kući živo i zdravo", zaključuje ova mlada i nasmijana Ljubušanka.