Selo se je sastojalo od dvaju većih zaselaka koji su se formirali oko nepresušnih izvora, zapadni zaselak je bio Žabljak koji je dobio ime po izvoru Žabljak, istočni zaselak je bio oformljen oko izvora Vodica. Na području Ljubuše  je bilo još nekoliko izvora (Žuberin, Zaguša, Gožulj i dr.). Kroz Ljubušu je prolazio put koji je vodio od Brotnja prema brodu na rijeci Trebižat i dalje prema Vrgorcu i primorju. Taj put je imao dva odvojka: jedan odvojak je vodio od Gožulja preko Žabljaka do Bilobriga i dalje preko Vrbice na rimski put, drugi odvojak je vodio od Gožulja prema Stupu gdje je bila župna crkva i samostan.

 

U Ljubuši su u 15. st. postojale tri crkve: najstarija je bila crkva na lokalitetu koji se danas naziva Crkvica. Iste starosti je i crkvica na obližnjem Humcu, na mjestu današnje župne crkve. Druga crkva u Ljubuši je bila ona na lokalitetu koji se danas naziva Crkvina. Treća crkva je bila izgrađena početkom 1440-ih godina (najvjerojatnije koncem 1443. god.) u neposrednoj blizini tvrđave hercega Stjepana koji je tih godina obnovio tu utvrdu i osposobio ju za trajni boravak svoje obitelji. Osim kapelice unutar tvrđave izgradio je i crkvicu ne samo za potrebe svoje obitelji nego i za vojnike i obrtnike koji su boravili u podgrađu zapadno od tvrđave. Crkvica je bila prvi objekt s lijeve strane nakon izlaska putem od Žabljaka na zaravan pred tvrđavom. Osim te crkvice bilo je oformljeno i groblje na zaravni južno od crkvice. Dana 21. veljače 1444. god. u jednom dubrovačkom dokumentu spominje se izvjesni Gojislav (Gojslav) Orlović, zvani Petranović, koji je crkvi u Ljubuši darovao svoj skupocjeni opasač sa zahtjevom da se proda i od dobitka dva dijela daju ljubuškoj crkvi, a treći dio sv. Vidu. Dana 18. svibnja 1444. god. i Radojko Dobrovojević iz Drijeve također je darovao crkvu u Ljubuši davši joj šest perpera za spomen-misu na dan sv. Jurja.

Selo Ljubuša je bilo strateški važno jer je tuda prolazio put koji je povezivao Bosnu, Hum i Primorje. S najistočnijega dijela Butorovice (349 m) moglo se je nadzirati sav promet preko Vrata, prirodnoga usjeka između Butorovice i Jurjevice. S toga brda nadziralo se je i u doba Ilira i Rimljana pa je razumljivo zašto se je herceg Stjepan odlučio za gradnju tvrđave baš na tom mjestu. Gradnja se pripisuje njemu iako je moguće da je na tom mjestu i prije postojala utvrda manjih dimenzija. Hercegova tvrđava je imala barutanu, oružarnicu, tamnicu, čatrnju, žitnicu, pekaru i sve drugo što je bilo potrebno za boravak njegove brojne obitelji, a u podgrađu, zapadno od tvrđave, bile su nastambe za vojnike i obrtnike, crkvica i groblje. Tvrđava ne brdu iznad Ljubuše bila je takoreći neosvojiva pa je u doba sukoba sa sinom Vladislavom i drugima (1451. - 1454.) herceg Stjepan imao u njoj sigurno utočište. Česti sukobi među vlastelom doveli su do toga da su Bosna, Hum i drugi hrvatski krajevi bili lak plijen Turcima koji su nezaustavljivo napredovali zahvaljujući uz ostalo i neslozi tadašnjih plemića.

Turci u početku nisu rušili sakralne objekte jer su se bojali otpora lokalnoga stanovništva nego su nastojali učvrstiti vlast u novoosvojenim krajevima pa su vršili sustavnu islamizaciju stvarajući sloj domaćega islamiziranoga stanovništva inzistiranjem na zahtjevu da vlasnici zemlje i drugih nekretnina mogu biti samo osobe islamske vjere zbog čega su se neki imućnici odrekli kršćanske vjere samo da sačuvaju imanje. Dovoljno je bilo da jedan član zadruge prihvati islamsku vjeru pa tako i dalje ostane vlasnik svoje zemlje jer je zemlja u turskoj carevini pripadala caru (sultanu) i onima koji su bili carske vjere. Zbog neizblijedjelih rodbinskih odnosa islamiziranih i neislamiziranih stanovnika Turci su u početku prakticirali dovođenje vojnih i administrativnih upravitelja iz drugih krajeva. Vojni zapovjednik (dizdar) na brdu Butorovica sredinom 16. st. bio je Nesuh-aga Vučjaković. On je, kao vojni predstavnik u ljubuškom kraju, vjerojatno naložio 1556. god. rušenje crkava u Ljubuši, one na Crkvici i Crkvini, a onu u neposrednoj blizini tvrđave preinačio je u džamiju, dogradio minaret, ugradio mihrab i izgradio malu čatrnju za potrebe muslimanskih vjernika. U toj Nesuhovoj džamiji nalazila se je desno od mihraba jedna ploča s tekstom na arapskom jeziku i podatkom o godini gradnje te džamije: 966. po hidžri, dakle 1558./9. god. Tu je ploču 1943. god. otuđio zapovjednik talijanske jedinice koja je bila stacionirana u Ljubuškom. Ploča se danas nalazi u vrtu jedne vile u Ravellu, primorskom gradiću južno od Napulja.

Tekst ploče iz džamije na brdu Butorovica u hrvatskom prijevodu glasi: ''Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju, u smislu naređenja uzvišenoga Alaha: 'Alahove bogomolje podižu samo' sagradio je dobrotovor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.'' Od pisca teksta zadužbine (sakralne i dobrotvorne) očekuje se da mu jezik bude uzvišen, jezgrovit i stiliziran, dakle da se u sažetu obliku daju svi jezični elementi koji su potrebni za učinkovit prijenos poruke. Pisac teksta Ljubuške ploče je nepotrebno i nevješto ugradio u epigraf citat iz Kurana na način koji je neuobičajen i nedopustiv zato što je uzeo dio kuranskoga ajeta, a to je pak dovelo do nejasnoća u razumijevanju toga dijela teksta. Zbog viška riječi slova su na ploči odveć zbijena jer pisac prethodno napisanoga teksta nije vodio račun o tom da sve to treba isklesati na kamenu zadatih dimenzija. Bez dijela citiranoga ajeta tekst je trebao glasiti: ''Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju sagradio je dobrotvor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.'', a bez ajeta i epiteta na početku jezgrovit tekst bi bio ovakav: ''Ovu džamiju je sagradio dobrotvor Nesuh, sin Abdulaha, dizdar, godine 966.'' Tako organiziranim tekstom bilo bi rečeno sve što je na takvim spomenicima trebalo reći (tko, kada, komu, što, zašto).

 

S gornje strane puta koji je vodio od Vrata preko Crkvice na lokalitetu koji se danas naziva Gožulj nalazi se nepresušni izvor koji je od svih izvora najizdašniji vodom. Po nalogu dvojice dobrotvora, dvaju Ahmeda, izvor je bio uređen tako da je obzidan klesanim kamenim pločama, a na sredini su u kamenu izdubljena dva točila kojima stalno teče voda, a iznad njih kamena ploča s tekstom na arapskom jeziku. U hrvatskom prijevodu tekst Gožuljske ploče glasi: ''(Ovo je) dobro djelo dobrotvora Ahmeda, sina Dahilova, i slavljenika Alaha hadži Ahmeda, sina hadži Alije''. Iz teksta se ne može na osnovi brojevne vrijednosti arapskih slova zaključiti kad je izvršeno uređenje toga izvora ni kako mu je tada bilo ime jer na toj ploči ne postoji slijed slova lbš (Ljubuša) niti pak gžl (Gožulj). Na ploči je uklesan teonim Alah i četiri antroponima: imena dvojice istoimenih dobročinitelja (Amhed) i imena njihovih očeva (Dahil i Alija). Uz ime drugoga dobrotvora Ahmeda i njegova oca Alije stoji podatak da su obavili hadž, dakle da su bili na hadžiluku i na osnovi toga stekli uglednu titulu hadži. Budući da je drugi dobrotvor, Ahmed Alijin, hodočastio u Meku, zbog toga razloga samo se na njega odnosi podatak na ploči da je on Alahov slavljenik.

Godine 1908. austrijska vlast je ispred izvora napravila betonsku vodospremnicu u koju je padala izvorska voda koja je dalje cijevima tekla u doljnji dio grada gdje su bile njihove upravne i stambene zgrade. Ta je vodospremnica obzidana i zatvorena metalnim vratima. Od tada više ne teče potok koji je tisućljećima odatle tekao prema rijeci Trebižat.

 

 Područje nekadašnjega sela Ljubuša danas je u cijelosti u sastavu grada Ljubuškoga.

 Radi točnoga izgovora svi toponimi u ovoj podrubnici su akcentuirani: Bìlobrīg, Butorovica, Crkvica, Crkvina, Gôžulj, Gràdskā, Grèbine, Gréda, Húmac, Jûrjevica, Klòbūk, Kokot, Ljùbūša, Ljùbuškī, Pòdbrīšće, Podljùbuškī, Stûp, Trebìžat, Veljáci, Vîtina, Vòdica, Vráta, Vrgorac, Zàguša, Závrata, Zvîrići, Žabljāk, Žuberīn.

 U južnoslavenskim jezicima je mnoštvo toponima s korijenom ľub- u osnovi: Ljuba, Ljubač, Ljubače, Ljubačevo, Ljubanci, Ljubaništa, Ljubanje, Ljubatovci, Ljubatovica, Ljubava, Ljubečna, Ljubelj, Ljubenić, Ljuberađa, Ljubešćica, Ljubetovo, Ljubež, Ljubgojna, Ljubičevac, Ljubičevo, Ljubično, Ljubić, Ljubija, Ljubin, Ljubina, Ljubinci, Ljubine, Ljubinić, Ljubinj, Ljubinje, Ljubiš, Ljubište, Ljubitovica, Ljubižda, Ljubljana, Ljubljanica, Ljubljenica, Ljubna, Ljubnica, Ljubnić, Ljubno, Ljubojno, Ljubostinje, Ljubovac, Ljubovija, Ljubovište, Ljubovo, Ljubožda, Ljubostava, Ljubuča, Ljubunci, Ljubuša, Ljubuški i dr. Takvo bogatstvo toponima s tim korijenom može se evidentirati i u zemljama zapadnih i istočnih Slavena. Prema Petru Skoku, taj slavenski korijen potječe od indoeuropskoga leubh- kojemu je temeljno značenje 'voljeti koga (što)', kasnije preneseno značenje 'biti zadovoljan kim (čim)'. Navedeni toponimi su pak motivirani značenjem 'mjesto (zemljište) dobro (pogodno) za življenje' koje u odnosu na temeljno značenje ima novu značenjsku određenost koja proizlazi iz prethodne određenosti. [45: 2: 337] Ime sela Ljubuša je nastalo vjerojatno odmah po doseljenju Hrvata u taj kraj, dakle još u 7. stoljeću, i nije motivirano imenom žene hercega Stjepana, kako to ponegdje piše. Njegovim trima ženama imena su bila: Jelena, Barbara i Cecilija. Na topografskim kartama izvor Ljubuša nigdje nije upisan, a stariji stanovnici također ne znaju gdje se taj izvor nalazi. To bi trebao biti izvor najbogatiji vodom jer tek onda ima smisla motivacijska konverzija hidronima u ekonim. Za taj izvor je znao načelnik ljubuškoga kotara Sadiković koji je 15. svibnja 1883. god. poslao u Sarajevo Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku tražene podatke o imenima tekućica, izvora, planina u svojem kotaru. Sadiković je izvor Ljubušu smjestio između Zaguše i Gožulja. Evo dijela Kapetanovićeve građe koji se odnosi na izvore - Imena poznatijih vrela u ljubuškom kotaru: Studena vrila, Šipak, Grudsko vrilo, Jakšenica, Nezdravica, Bartulovo vrilo, Klobuk, Grabovo vrilo, Vrioštica, Proboj, Vrilo, Crnišina, Kokot, Žuberin, Žabljak, Zaguša, Ljubuša, Gožulj, Vodica, ? Govuša (Goruša). [66: 288] Ljubuša je ovdje smještena između Zaguše i Gožulja, a na tom potezu ne ima ni jedan izvor pa nije jasno gdje se točno nalazi Sadikovićeva Ljubuša. Moguće je da je načelnik Sadiković pogriješio jer malo niže od izvora Gožulj postoji jedan nestalni izvor (danas na Glavici), a područje od njega pa naviše do gožuljske džamije naziva se također Gožulj. Voda izvora iznad puta bila je 1908. god. usmjerena u vodospremnicu pa je možda današnji izvor Gožulj zapravo nekadašnji izvor Ljubuša po kojem je selo i dobilo ime.

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je popisao imena tekućica, izvora, planina i gradskih četvrti za cijelu Bosnu i Hercegovinu, rođen je 19. srpnja 1839. god. u Vitini (kod Ljubuškoga). Pohađao je medresu u Ljubuškom, kasnije je učio orijentalne jezike (arapski, perzijski i turski). Od 1863. do 1876. god. službovao je kao kajmekan (kotarski načelnik) u Stolcu, Ljubuškom, Foči i Trebinju. Godine 1876. preselio se je u Sarajevo gdje je sljedeće godine postao gradonačelnik. U doba austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine boravio je u Makarskoj. Gradonačelnik Sarajeva postao je ponovno 1893. god., ali se je nakon moždanoga udara 1898. god. povukao s gradonačelničkoga položaja i iz javnoga života. U kulturi je stekao zaslužno mjesto kao književnik i skupljač narodnih umotvorina: pjesama, priča, bajki, poslovica i popjevaka. Objavio je dvije knjige: Narodno blago (1888.) i Istočno blago (1896.). Napisao je i desetak priča za djecu (Mali orač, Moj prijatelj, Otac i dr.). Objavio je i dvije političke brošure: Što misle muhamedanci u Bosni i Budućnost ili napredak muhamedanaca u Bosni i Hercegovini. Godine 1891. pokrenuo je u Sarajevu politički list Bošnjak. Umro je u Sarajevu 29. srpnja 1902. god. Njegova rodna kuća u Vitini danas je u ruševnu stanju., od Kapetanovića dvora ostali su samo zidovi.

 Od te srednjovjekovne crkve sačuvani su kameni okviri ulaznih vrata u zidu s doljnje strane puta. Jugozapadno od crkvice bilo je groblje, stećci s njega su razbacani, neki su pak završili u vrtu, dvorištu i zidu Fazlinovića kuće. Vlasnik kuće mi je jednom prilikom rekao da se može naići na kosti ako se dublje zakopa u vrtu. Na lokalitetu Crkvica postojalo je naselje znatno prije izgradnje tvrđave do koje odatle ne vodi nikakav put. Podgrađe se je razvilo na platou zapadno od tvrđave. Ta crkvica i groblje nisu još na popisu zaštićene baštine Bosne i Hercegovine.

 U crkvici arhanđela Mihovila nalazila se je kamena ploča, poznata u literaturi pod nazivom Humačka ploča, s ćiriličkim tekstom koji u prijevodu glasi: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ovo je crkva arhanđela Mihovila, a zida ju Uskrsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i žena njegova Pavica.

 Crkva na Crkvini je bila župna crkva sa samostanom. O veličini tih dviju crkava u Ljubuši najbolje govore imena lokaliteta gdje su se nalazile: crkvica (apelativni deminutiv) → Crkvica (toponim) i crkvina (apelativni augmentativ) → Crkvina (toponim).

To je bio jedini put kojim se je moglo doći do tvrđave.

 Na tom groblju ima desetak grobova s kamenim križevima od kojih neki imaju polukugle na krajevima. U to se je groblje sahranjivalo dvadesetak godina, od izgradnje tvrđave pa do turske okupacije tih krajeva. Danas je groblje zapušteno i nepristupačno jer je put do njega potpuno zarastao u neprohodnu šikaru. To groblje, koje je nastalo u isto doba kad i tvrđava, nije ušlo u sastav spomen-područja što je vidljivo na izloženoj mapi i iz popisa objekata toga zaštićenoga područja. [49]

Općina Ljubuški je ovaj dan uzela kao svoj imendan iako se u navedenom dokumentu spominje selo Ljubuša, a postoji i starija potvrda toga imena 20. veljače 1438. god.

 La mia zentura che si vendi e che se daga due parti in Lubusia in la chiesa et terza parte in santo Vido. (Kada se proda moj pojas, neka se daju dva dijela crkvi u Ljubuši, a treći dio sv. Vidu.). [52] Iz ovoga teksta nije jasno kojoj je crkvi (župnoj ili novosagrađenoj) Gojislav (Gojslav) Orlović darovao svoj opasač. Nadalje, nije jasno koja je to treća crkva, je li to neka crkva u Ljubuši, posvećena sv. Vidu, ili je to pak crkva u Sv. Vidu, selu u dolini Neretve (ovo drugo je vjerojajatnije). Naime, običaj je bio da nove crkve daruju bogatiji ljudi koji žive ili potječu iz toga kraja.

Srednovjekovnoj Drijevi danas je ime Gabela. Na drijevskoj carini u 15. st. su za potrebe samostana u Ljubuši, koji je izgrađen 1454. god., izdvajali određene količine soli.

Selo Ljubuša je u 15. st. tri puta zapisano u dubrovačkim izvorima: prvi put 20. veljače 1438. god. (Liubussa), drugi put 21. veljače 1444. god. (Lubusia) i treći put 18. svibnja 1444. god. (Lubussa). Dubrovački pisar je imao poteškoća pri zapisu toga ekonima, točan grafijski ostvaraj, utemeljen na fonijskom ostvaraju, samo je u prvom zapisu: Liubussa (izg. Ljubuša). U 15. st. zapisano je u dubrovačkim izvorima i dva puta ime Ljubuški: prvi put 4. travnja 1452. god. u jednom dokumentu u kojem se govori da je Vladislav, sin hercega Stjepana, osvojio sve gradove u Hercegovini, osim ljubuške tvrđave (... et ha preso Blagay e tutta la contrada de Chelmo excepto Liubuschi - osvojio je Blagaj i cijeli humski kraj izuzev Ljubuškoga), drugi put u lipnju 1452. god. u zapisanoj informaciji da je bosanski kralj Stjepan Tomaš pristupio savezu s Dubrovnikom protiv hercega Stjepana i da je boravio u podgrađu ljubuškoga grada (sotto Lubischi - podno ljubuškoga grada). Ni u jednoj od triju povelja (19. 1. 1444., 20. 1. 1448., 1. 6. 1454.), koje sadrže popise pojeda hercega Stjepana, nije naveden ljubuški grad (tvrđava). Ime Lublano, koje se spominje u povelji iz 1454. god. zapravo je Ljubljenica (← Ljubljanica ← Ljubljan ← *Ljublja), jugoistočno od grada Blagaja (civitate Lublano cum castris et pertinentiis suis - grad Ljubljan s utvrdama i njihovom prostranom okolinom). [45] Ime Ljubuški zapisano je po treći put 18. srpnja 1463. god., opet u dubrovačkom izvoru da je vojvoda Vladislav, sin hercega Stjepana, od Turaka preoteo ljubuški grad (Prima pars est de donando ambassiatori voyvode Vladissaui, qui tulit novum pro Gliubuschi recuperato - Prvi dio je od poklisara vojvode Vladislava koji je povratio grad Ljubuški). Kao što se u 15. st. pojavljuju imena Ljubuša (selo) i Ljubuški (tvrđava i podgrađe), tako je bilo i u 16. st. pa npr. u jednom nedatiranom defteru, koji je vjerojatno nastao između 1570. i 1577. god., Ljubuša i Ljubuški se navode po tri puta. U turskim dokumentima u 16. i 17. st. nekoliko puta je zapisano ime ljubuške tvrđave (grada) dvočlanim izrazom qal'ai Lubušqa, dakle sintagmom u kojoj je druga riječ zapravo hrvatski pridjev: tvrđava Ljubuška. Kako je dakle nastalo ime Ljubuški? Od sintagme ljubuški grad nastala su dva imena: Grad i Ljubuški. Ime Grad je toponim koji je značenjski obuhvaćao područje grada (tvrđave) i podgrađa zapadno od tvrđave, kasnije čak i šire područje sve do Majića kuća, pola kilometra sjeverno. Toponim Grad je nastao tako da je iz sintagme ljubuški grad otpao pridjev, a preostali apelativ je postao onim. Toponim Ljubuški je onimizirani pridjev koji je prethodno supstantiviziran nakon elizije imenice grad iz pridjevsko-imeničke sintagme ljubuški grad gdje grad ima značenje imenice tvrđava, a pridjev ljubuški se odnosi na Ljubušu jer je taj grad bio izgrađen na brdu Butorovica iznad sela Ljubuša. Taj toponim značenjski je obuhvaćao samo utvrđeni grad i podgrađe. U 17. st. cijelo područje ispod Butorovice nazvano je Podljubuški, a obuhvaćalo je Kokot, Ljubušu, Podjurjevicu, Gredu, Predgređe, Vrata i Zavrata. Čak je i veljačka župa, koja se je prostirala od Klobuka do Zvirića, bila nazvana imenom Podljubuški (Vegliazi - Podgliubuschi, 1741; Veglazi - Glubuski, 1768.) koje je nastalo onimizacijom prve riječi iz sintagme podljubuški kraj. U tom stoljeću se je ime Ljubuški spustilo s brda i proširilo i na cijelu Ljubušu.

  Stjepan Vukčić (rođ.1404.), sin kneza Vukca Hranića, od 1435. god., nakon smrti strica Sandalja Hranića, postao je gospodar svih zemalja koje su pripadale plemenu Kosača. Podrinjski Pavlovići su htjeli proširiti svoju vlast na njegove zemlje, ali je herceg Stjepan u ratovanjima protiv njih bio uspješniji pa je tako knezu Radoslavu 1483. god. preoteo njegove humske posjede na području trebinjske župe. Od 1440. do 1443. proširio je svoju vlast na Poljica, Omiš, Bar, gornju Zetu, Završje (Tropolje), Klobuk i Trebinje. Neka od tih područja nije dugo držao jer su mu Mletčani uzeli Omiš i Bar, a gornju Zetu zetski knez Stjepan Crnojević. Ratovao je i protiv bosanskoga kralja Stjepana Tomaša s kojim se je pomirio 1446. god. i u znak pomirbe dao mu je za ženu svoju kćerku Katarinu. Prije toga Stjepan je od pape Eugena IV. zatražio krunu i priznanje svoje kraljevine što mu je do tada osporavao ugarski kralj koji je htio ovladati Bosnom. Papa je tražio od Stjepana da otpusti Vojaču, svoju dotadašnju ženu bogumilku s kojom je imao sina (Vojača nije bila plemkinja, dakle nedostojna da bude bosanska kraljica), te da se bosanski kralj i buduća kraljica Katarina odreknu bogumilstva i prihvate katoličanstvo. Kralj Stjepan i Katarina su se vjenčali 26. svibnja 1446. god. u Milodražu kod Fojnice, i to prema katoličkomu obredu. Novosklopljenim brakom s Katarinom kralj Stjepan Tomaš je u borbi protiv Turaka dobio moćnoga saveznika hercega Stjepana. Međutim, već je 1448. god. herceg Stjepan stao na stranu Turaka i srpskoga despota Đurđa Brankovića u napadu na bosanskoga kralja. Na vrhuncu moći herceg Stjepan je bio već 1448. god. kada je njegova kneževina obuhvaćala prostrano područje od Lima do Cetine i od Rame do Kotora. Nastojao je svoju zimsku rezidenciju Novi pretvoriti u značajno pomorsko i trgovačko središte pa je 1449. god. u tom primorskom mjestu osnovao manufakturnu proizvodnju sukna što je dovelo do sukoba s Kotorom i Dubrovnikom kojima su se pridružili vlastela Vlatkovići, te njegov zet, bosanski kralj Stjepan, i sin Vladislav. Taj je rat, poznat kao 2. konavoski, trajao od 1451. do 1454. god., herceg Stjepan je bio stjeran u ljubuški grad i sve bi izgubio da nije pozvao u pomoć tursku vojsku koja je natjerala njegove protivnike na odustajanje od ratne opcije pa se je 19. srpnja 1453. god. pomirio sa sinom Vladislavom, a 10. travnja 1454. god. i s Dubrovnikom. Mirovni ugovor sa sinom Vladislavom sklopljen je u Pišču na Pivi, a onaj s Dubrovnikom u hercegovu dvoru u Novom. Herceg Stjepan se je 1. prosinca 1461. god. pomirio i sa Stjepanom Tomaševićem koji se je htio iskazati tako da je počeo progoniti bogumile, a herceg Stjepan je stao u njihovu zaštitu što je bilo dovelo do nesuglasica s bosanskim kraljem koji je dvije godine kasnije izgubio kraljevinu. Turci su Bosnom ovladali 1463. god. Od 1465. god. Turci su osvajali Podrinje i Hum, a Mletčani Neretvansku krajinu. Hercegova vlast je 1466. god. bila svedena na grad Novi i okolno primorje. Umro je u Novom 22. svibnja 1466. god.

 

 Herceg Stjepan se je tri puta ženio: prvi put 1424. god. Jelenom Balšić, drugi put 1455. god. Barbarom Bavarskom i treći put 1460. Cecilijom. S Jelenom je imao troje djece: Vladislava, Vlatka i Katarinu, s drugom ženom je imao dvoje djece: Maru i Stjepana. Sudbina njegove djece je bila okrutna u doba turskih osvajanja. Vladislav, kao najstariji sin, trebao je naslijediti oca, ali se je s njim viša puta sukobljavao i mirio, dokumentirano je njegovo vojevanje protiv oca od 1451. do 1453. kad se je pokajao. Nakon toga bio je u službi Turaka, Mletčana i Mađara. Ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin mu je zasluge darovao dvije kalničke utvrde kod Križevaca. Nakon očeve smrti 1466. god. naslijedio je njegove zemlje, ali je već od 1469. god. turski vazal na čijoj je strani sudjelovao u borbama protiv plemića Vlatkovića, pa u osvajanju Počitelja 1472. god. Pokušao se je osloboditi turskoga vazalstva 1480. god., u tom nije uspio pa se je povukao u Novi iz kojega je 1483. god. morao pobjeći na otok Rab gdje je i umro 1490. god. Oženio se je 1455. Anom, nećakinjom Irene, žene srpskoga despota Đurđa Brankovića. Njegov sin Petar Balša je živio u gradu Kalniku gdje se spominje 1510. god. Njegov sin Balša je imao sina Matiju i unuka Nikolu koji se je odselio na imanje u Čanadskoj županiji u Ugarskoj. Nikola je imao sinove: Jurja, Stjepana i Pavla. Nakon 1605. god. više se ne spominju u povijesnim izvorima.

Drugi sin Vlatko se je oženio 1455. nećakinjom Ulrika II. Celjskoga, a 1474. god. Margaretom Marsano, unukom aragonskoga kralja Alfonsa V. Imao je sina Ivaniša, a ovaj Vlatka, Stjepana i Feranta. U povijesnim izvorima se njegovi sinovi se spominju zadnji put 1640. god. Vlatko Kosača je svoj život završio u Mletcima.

Kćerka Katarina je postala bosanska kraljica 1466. god., rodila je dvoje djece, Katarinu i Šimuna (Žigmunda) koji su pali u tursko ropstvo iz kojega ih nije imao tko otkupiti pa su da spase vlastitu glavu prihvatili islam. Šimun je postao Ishak-beg Kraljević (tur. Ishak bey Kraloglu), dobivši kasnije od sultana titulu sandžak-bega i upravitelja Karasija. Kraljica Katarina je imala na dvoru u Sutisci i pastorka Stjepana, muževa sina iz prvoga braka, koji je nakon očeve smrti 10. srpnja 1461. god. postao bosanski kralj koji je pak svojoj maćehi dodijelio titulu kraljice majke, a ona je nastavila živjeti na dvoru mlade kraljice Mare (Jelene Branković) koja je 1463. god. također pala u ropstvo i navodno završila u haremu nekoga visokoga časnika turske vojske. Nakon pada istočne i srednje Bosne u turske ruke Katarina je uspjela pobjeći iz grada Kozoroga kod Fojnice na Kupres gdje je okupljala vojne snage za borbu protiv Turaka. Turci su nastojali zarobiti sve članove bosanske kraljevske obitelji i prisiliti ih na predaju pa su organizirali potjeru ne samo za kraljem Stjepanom nego i za kraljicom Katarinom. Ona je s Kupresa preko Konjica i Počitelja uspjela pobjeći u Ston, zatim u Dubrovnik, odakle je s kraljevskom pratnjom otplovila u Italiju i skrasila se na kraju u Rimu gdje je umrla 25. listopada 1478. god. i bila sahranjena u crkvi Santa Maria in Aracoeli.

Kćerka Mara se je 1469. god. udala za Ivana Crnojevića, sina Stjepana I. Crnojevića i Marije, sestre kasnije poturčenoga Arbanasa Skender-bega. Ivan Crnojević je nekolikogodina boravio na dvoru hercega Stjepana u Novom. Najprije je bio oženjen Gojsavom, a od 1469. god. Marom. S njom je imao tri sina: Đurđa, Stjepana i Stanišu, i dvije kćeri. Turcima je kao jamca mira morao dati najmlađega sina Stanišu koji je u Carigradu primio islam i uzeo ime Skender-beg. Ivan Crnojević je stalno ratovao protiv Turaka, mijenjao je staništa i na kraju se je skrasio na Cetinju.

I herceg Stjepan je 1463. god. kao jamca mira morao Turcima dati svojega osmogodišnjega sina Stjepana koji je rođen 1455. god. u Novom. Stjepan je osnove pismenosti svladao u Dubrovniku, a nastavio u Carigradu gdje se je isticao u znanju. Primio je islam 1474. god. i dobio ime Ahmed. U jednom fermanu sultana Mehmeda II. iz 1478. god. bio je već miralem (državni zastavnik). Godine 1481. oženio se je kćerkom sultana Bajezida II., princezom Hundi-hatun. Nakon toga kao sultanov zet naglo je napredovao pa je postao sandžak-beg Burse, potom beglerbeg Anadolije. Kapudan-paša je postao 17. ožujka 1488. god., nakon toga admiral mornarice četiri godine i devet mjeseci. Potom je ponovn imenovan anadolskim beglerbegom. U ožujku 1497. god. imenovan je pak velikim vezirom što je poslije sultana bila najuglednija funkcija u osmanlijskoj državi. Sudjelovao je u mnogim bitkama. Imao je četiri sina: Ali-bega, Mustafa-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega i i kćerku Humu koja je dobila ime Humu odakle joj je otac potjecao. Iza sebe je ostavio brojne zadužbine: medrese, džamije, mektebe, hamame, imrete, saraje i dr. Umro je 21. srpnja 1517. god. nakon povratka iz Egipta. Sahranjen je na svojem imanju u selu Dil na obali Mramornoga mora. To su selo njemu u čast preimenovali u Hersek (= Hercegovina). U povijesnim izvorima njegovi se potomci spominju do konca 16. st.

Stjepan Vukčić Kosača (Kosačić) je od 1435. god. imao titulu vojvode bosanske države. On je 20. siječnja 1448. god. u povelji Friedricha III., njemačko-rimskoga cara, nazvan herzogom što je značenjski ekvivalent riječi vojvoda. Stranu riječ herzog je podomaćio i u obliku herceg počesto upotrebljavao. Njegov sin i nasljednik Vladislav nije se služio titulom herceg, nego titulom vojvoda (milošću Božjom mi vojvoda Vladislav; gospodar humski i primorski, vojvoda bosanski i veće; milošću Božjom veliki vojvoda rusaga bosanskoga i dr.). Zemlje kojima je vladao i koje su pripadale hercegu Stjepanu jesu hercegovina, nakon onimizacije Hercegovina (herzog → hèrceg → hèrcegovina → Hèrcegovina). Horonim Hercegovina prvi put se spominje 1454. god. Današnja Hercegovina je površinski znatno manja od nekadašnje Hercegovine jer su istočni i sjeveroistočni krajevi pripali Crnoj Gori, Srbiji i Bosni. Nesuh-aga se kao dizdar ljubuške tvrđave prvi put spominje u jednom dubrovačkom turskom dokumentu u kojem piše da je 30. siječnja 1549. god. na sudu podnio izviješće o dubrovačkom trgovcu Nikoli koji je ubijen blizu carine u Drijevi (Gabeli). Budući da je Nesuh-aga rođen kao kršćanin, rijetko muslimansko ime Nesuh (arap. 'iskren') mogao je primiti tek kad je postao punoljetan, a titulu age nakon zasluga u borbama prilikom turskih osvajanja. Ne zna se ni gdje je ni kada je rođen Nesuh-aga. Moguće je da je Nesuh-aga podrijetlom baš iz ljubuškoga kraja. Ne ima podatka o tom koje mu je bilo kršćansko ime, ali se zna da je imao patronim Vučjaković (Vučijaković) na osnovi čega se može zaključiti da mu je ocu bilo ime Vučjak (Vučijak). U stručnoj literaturi i onoj internetskoj prevladava sufigirani patronim Vučjaković. Ime Vučjak (Vučijak) je bilo rijetko ime u hercegovačkih Vlaha (Vučjaković ← Vučjak ← Vučo ← Vuk). Zna se pak da mu je otac bio i ostao kršćanin, inače ga ne bi nazvao Abdulahom. Sultanova vlast u rubnim dijelovima carevine nikad nije bila stabilna pa su mnoge poturice kršćansko ime oca prikrivali imenom Abdulah ('sluga Božji'). Ilustracije radi navodi se ovdje kraći ulomak iz knjige I. Smailovića: ''U vezi s preuzimanjem novih imena zanimljivo je istaći činjenicu da je jedan dio novih muslimana u početku islamizacije prikrivao nemuslimansko ime oca imenom Abdulah, a veći dio je očevim imenom jasno deklarisao bivšu pripadnost hrišćanstvu ili bogumilstvu. Koncem 16. i početkom 17. stoljeća situacija se u tom pogledu mijenja pa se nemuslimansko ime oca gotovo uvijek prikriva, najčešće imenoma Abdulah, a predislamska konfesionalnost se ne ističe.'' [46: 51]

 Ne zna se kada je preuzeo dužnost dizdara mostarske tvrđave, ali svakako nakon izgradnje ljubuške džamije, vjerojatno 1559./60. god. Jedan dio njegova roda ostao je u Ljubuškom jer postoje podatci da su neki članovi bili čuvari ljubuške tvrđave te da su neki živjeli u tom mjestu sve do 1908. god. kada su se odselili u Tursku i promijenili prezime Vučjak u Uçak. U Ljubuškom je u 16. st. nastalo prezime Dizdarević koje je motivirano apelativom dizdar. Dizdarevići su živjeli do 2. svjetskoga rata u dvokatnici sjeverozapadno od tvrđave koju je okolno stanovništvo nazivalo ''Dizdarevi dvori''. Nesuh-aga je imao dva sina: Uvejsa i Hasana. Mostarski kaligraf Hasan ibn Nesuh al-Mostari je bio njegov sin. Jedna kći Nesuh-age je bila udata u Mostaru za bogatoga Nezir-agu koji je također izgradio jednu džamiju u Mostaru. U vakufnami se spominju i tri ženska imena (Šemsa, Selima i Zeliha) koje su umrle prije 1564. god. jer je Nesuh-aga odredio da se svaki dan za njih uči po jedan džuz Kurana; one su najvjerojatnije bile u izravnom srodstvu s Nesuh-agom. Nesuh-aga je bio u Mostaru vlasnik 28 dućana koje je izgradio na prostoru od današnjega mostarskoga kazališta do šehitluka pa sve do svoje džamije; nadalje, bio je vlasnik manufakturne radionice za izradu pokrivača od kostrijeti, osam stupa za valjanje sukna i dviju mlinica, jedne na Radobolji u Mostaru i druge na Studenčici u Studencima. U svojoj vakufnami je odredio da se dijelom sredstava popravi most na rijeci Trebižat, i to kad bude trebalo. Osim toga zavještao je 123.000 dirhema za održavanje objekata (džamija i mekteba) koje je sagradio kao zadužbine. Svojom zakladom je sam upravljao do konca svojega života, nakon njega njegov najstariji sin. Također je odredio da svi službenici vakufa (imami, hatibi, mutevelije, kajimi, mualimi...) budu najugledniji članovi njegove šire porodice. Do kraja života je bio aga, a ne beg pa zato nije mogao biti upravitelj požeškoga sandžaka. Ne zna se ni kada je ni gdje je umro Nesuh-aga koji je ostavio znatan trag u povijesti Hercegovine.

 Ruševine džamije nalaze se na udaljenosti oko 250 m zapadno od tvrđave kao posljednji objekt s gornje strane puta. Džamija je četverokutna, bočni zidovi (sjeverni i južni) dugi su 7 m, svi su zidovi bili visoki 4,5 m, sa sjeverne strane je bio jedan veći prozor, s južne dva manja jedan iznad drugoga, ulaz je bio na zapadnoj strani, ispred ulaza je bio manji trijem, pod je bio popločan, zidovi su građeni od klesanoga četvrtastoga kamenja koje je slagano u pravilne redove i vezano vapnom, desno od ulaza je bio izgrađen minaret, navodno visok 12 m, pri kraju južnoga zida mala čatrnja; džamija je, kao i svi objekti u podgrađu, bila pokrivena kamenim pločama. Na istočnom zidu je bila postavljena ploča u četverokutni prostor, a ne iznad ulaznih vrata, kako to u literaturi piše. U tekstu koji je 1932. god. objavio novinar K. Gujić nigdje ne piše da je ploča bila iznad ulaznih vrata. Evo ulomka iz Gujićeva članka: ''Nedaleko grada (Turci) podigoše džamiju. Natpis (tarih) te džamije je najstariji turski spomenik u ovom kraju. Sudeći po tome natpisu i po vakufnami, ovu džamiju je pravio prije 400 godina Nesuh-aga Vučjaković. Brzo oko toga podigoše se kuće oko džamije. To je najstariji dio grada Ljubušpkog, danas su te kuće većinom porušene i strše zidovi.'' [ 29: 200 ] Lijevo od ploče je bio ugrađen mihrab koji je trebao biti na sredini, ali zbog ploče je pomaknut na sredinu lijeve strane istočnoga zida, a sama ploča je na sredini desne strane istočnoga zida. Mihrab i cijela džamija su trebali biti usmjereni prema Meki u Arabiji, dakle prema jugoistoku, a ne prema istoku. Džamija je kao bogomolja povremeno služila svrsi sve do 1929. god. kada je bila zatvorena; prije toga je nekoliko puta bila popravljana, zadnji put 1891. god. kada su iz Nesuhove zaklade za popravak utrošene 264 forinte). Iz te zaklade bili su plaćani i službenici ljubuške džamijei mekteba (hatib 2, imam 3, mujezin 3 i kajim 2 dirhema dnevno). U zemljotresu 1908. god. džamija je bila znatno oštećena (krov i minaret). U doba 2. svjetskoga rata džamija je služila kao skladište municije talijanske jedinice koja je boravila na brdu. Prije povlačenja talijanske vojske ploča je bila izvađena, a minaret miniran. Tada je srušen zapadni zid džamije i veći dio minareta, ostatak minareta se je srušio u zemljotresu 1962. god.

 Ljubuška općina je 1948. ili 1949. god. uputila nadležnim republičkim vlastima u Sarajevu zahtjev da se diplomatskim putem zatraži od talijanske vlade povrat u ratu otuđene ploče s arapskim tekstom. Zbog tada nesređenih diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Italije ništa nije učinjeno pa stoga taj zahtjev treba obnoviti. Ako pak ne dođe do povrata diplomatskim putem, potrebno je pokrenuti u ime države sudski postupak na međunarodnom sudu.

 Talijanski povjesničar G. Oman je ploču vidio u Ravellu i o njoj prvi objavio kraći članak u napuljskim Analima 1969. god. Zapaženije tekstove o Ljubuškoj ploči još su objavili: R. Körbert i M. Mujić.

 Zanimljivo je da u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine (19. travnja 2005., god. 9., br. 23.), gdje se nalazi popis svih džamija na području te države, ne ima džamije na brdu Butorovica (navedene su one na Žabljaku, Gožulju, Podbrišću, Vitini i Gradskoj) iako je dvije godine ranije (11. 10. 2003.) bosansko-hercegovačko Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika džamiju na brdu i mezarje pored tvrđave stavilo pod državnu zaštitu.

 

 Cjelovit ajet u hrvatskom prijevodu glasi: Alahove bogomolje podižu samo oni koji u Alaha i u onaj Svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Alaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu

Gožuljska ploča je izložena velikoj vlažnosti u tom zatvorenom objektu pa ju vlaga nagriza te bi ju stoga trebalo izmjestiti i spremiti u muzej, a na njeno mjesto staviti kopiju. Izvoru bi trebalo vratiti prvotni izgled i funkciju.