Priče iz Hercegovine: Janjeće brigade

što zbog brojnih restorana iz kojih se širi miris janjetine s ražnja. Svi restorani i njihovi vlasnici za dodatna parkirališna mjesta dubili su brda preko ceste i tako zapravo i ovaj put učinili podnošljivijim.

Ovaj kratki potez, u smislu ugostiteljskih usluga, vjerojatno je najatraktivniji u našoj zemlji, a teško da se igdje nešto slično može naći. Ako je tih restorana desetak i ako dnevno ispeku po desetak janjaca, a to je u sezoni minimum, onda se radi o golemoj potražnji za mladim janjcima, a ja ih u tolikom broju baš i ne vidim po strminama okolnih brda.

Gojko i drug Tito

Reče mi netko da vlasnik restorana Kovačević ima vlastito stado od oko tisuću janjaca i da su na ispaši nedaleko od mjesta gdje će skončati na ražnju, i to mi se čini smislenim, jer se tako osigurava neki logičan lanac u kojemu sudjeluje više davatelja usluga, od pastira do konobara. Naravno, ovdje se posvud nudi i dobar sir, pa ne vidim razloga da se stočarstvu ne posveti i više pažnje, jer cesta M 17 pojede onoliko mesa koliko ga pojede grad kojemu Donja Jablanica ne može biti niti četvrt.

Ali, niti od jednog vlasnika nikada nećete doznati koliko janjaca zapravo ispeče. No, to mi i nije posao. Važnije mi je što su restorani prostrani, prozračni, čisti i udobni i što se s terasa nekih od njih pružaju jedinstveni pogledi na Neretvu i mostove, plutajuće ribnjake i na veličanstvenu floru i obronke i vrhove Prenja oko kojega se za kišna vremena pletu pojasevi magle.

Ovaj biznis u manjoj mjeri oduvijek se "vrtio" u ovom kraju, a njegov "bum" uvjetovao je razvoj srednje jugoslavenske klase koja je sedamdesetih i osamdesetih godina epidemijski šibala na more, te je uslijedio procvat ove vrste usluge, a nakon ovog rata taj se posao polako obnavlja, kako se i život na cesti obnavljao i još obnavlja, te danas možemo govoriti o vrhunskim restoranima, od kojih je jedan, onaj najglasovitiji iz viceva o "Gojku i drugu Titu", svojedobno bio uvršten među deset najoriginalnijih restorana, onih koji nude jelo zbog kojega vrijedi sjesti u avion i doći u ovu čudnu i lijepu zemlju, ne općine ili države, nego - svijeta. Pisao ga je Brett Martin, i to se drži velikim uspjehom.

Mi smo domaća sitnež i sve što mi napišemo valjda se podrazumijeva!

Pokojni Gojko Jelačić bio je jedan od prvih pečenjara i restorandžija ovdje, i njegov duh još je među ovim gudurama i svi ga se prisjećamo sa zadovoljstvom, ne usuđujući se nikada pred njih ispričati neki od viceva o njemu i Titu koji nikada nisu prestali kružiti, a meni ih se baš ne da prepričavati, jer je većina vas ionako čula za neki od njih. Dakako, vicevi su neutemeljeni, jer Gojko nije bio ugostitelj u vrijeme Bitke ra ranjenike, jer da jest, danas bi se zvala možda "Bitka za špinjetke", ali svejedno je dobra ta zajebancija s Titom koji žrtvuje svoju večeru za ranjenike, a on će ionako na pečenja kod Gojka. Zapravo se restoran još od sedamdesete zove Lovački dom, i golemim slovima napisana je ta firma ali nikad nikoga nećete čuti da ide u Lovački dom, nego samo - kod Gojka.

Posljednje godine života bio je bolestan, te sjedio u kutu kavane nad starim novinama i gomilom kutija s lijekovima. Danas za tim stolom sjedi Jašar. Bez lijekova. Ako ikada i igdje neka ulica bude nazvana imenom nekog ugostitelja, neka to bude Gojkova ulica, ako ne u Jablanici, a onda makar u Donjoj Jablanici! I ne vjerujem da bi ijedan narod, ovaj bošnjački koji je ovdje potpuno dominantan ili ovi drugi koji prolaze cestom, imao išta protiv. Pa bi Gojko i njegova janjetina bili razlogom jednog od rijetkih konsenzusa u našim političkim (ne)prilikama!

Danas je ovdje većih i suvremenijih restorana, no svi moraju biti svjesni da je Gojkovo ime pronijelo njihov esnaf po svijetu! I o tom nema razgovora niti sumnje. Ono, jest da Japanci ili Južnokorejci ne izlaze iz autobusa kada im vozač tu stane i popapa kilo janjetine, jest da okrenu glavu prema brdu, jest da neki plaču i povraćaju, ali, ljudi moji, evo ja sam jednom u Parizu, a to nije seljački grad niti je tamo takav narod, u samom centru, odlično sponzorski potkovan, poručih specijalitet kuće. Čekao sat.

Donijelo mi golemu rostfrajnu posudu punu leda po kojemu su gmizale i plazile gliste, puževi i bruka neke živinčadi, sve je to živo i grdno za vidjeti, i da ne bi onog prepečenog kruha i nekog umaka, ostao bih gladan za dvjesto eura, tako neka ostane svakom njegov običaj. Šta oni imaju okrećat glavu, da pitam ja njih pošto im kuhani psić ili kambožanska ili vijetnamska zmijurina na žaru.

Ili u - rakiji! Ono, ima zemalja i naroda gdje su ludi za majmunskim mozgom, živom majmunčiću koji samo što ne progovara, nad onim tužnim i pametnim očima, ocapare poklopac s lubanje i kusaju mozak! Kome sad glave okrećete!

Ili da se bacimo na humano društvo: da janjce pustimo u naše kuće, a mi ‘ajmo na Prenj i Čvrsnicu, travu pasti! Da ne spominjem one skakavce i druge kukce, ubiše se jedući to s nogu, na ulici. Ubace šaku kukaca i muha u vrelo ulje i nastave šetati, grickati i ljubakati se. Amerikanci vole janjetinu, ali bez glave. Zapravo, oni je vole jesti hineći da ni ne znaju od čega je to meso. Glava se groze. Ima i o tome dobra zajebancija; jedan naš županijski ministar, a valjda je za "janjetinu", bio domaćin na jednom sajmu, napeklo se tih janjaca. Amer došao, faca... I samo izustio riječ "glava". Ovaj razumio, ali tako da je mislio da Amer hoće glavu. Pa mu ih frajer pred njim raščerečio nekoliko, izdubio prstom nekoliko pari mrtvih očiju, ko to nam je specijalitet, na, jedi!, crk'o ti nama! Čovjek se onesvijestio, ali stvarno onesvijestio.

Posljednjih godina sjajnom uslugom i cijenama (doduše, dalo bi se o tim cijenama) ističu se i restorani Zdrava voda, "Maksumić" a najnoviji je restoran Komadinovo vrelo, ondje gdje je voda izbijala iz stijene ravno na cestu za velikih kiša, sada je to popuno kultiviran i pristupačan prostor u inače nepristupačnom i jedinstvenom kanjonu čije je glavne čari davno pokrilo vražje jezero. To je zona ribara, tu se pod nadvožnjak sklanjalo od nevremena. Sada su ribari - gosti.

Sjajna građevna rješenja primijenjena su pri gradnji ovog terasastog restorana. I sigurno uloženi golemi novci. Ima tu i začetak muzeja, privezani čamci koji se njišu na jezeru dok gosti uživaju u hrani i panoramama. I svi restorani ovdje dobro, doista dobro rade. Ulažu i u promociju kako svog restorana i njegove ponude, tako i promociju svog zavičaja. Nije rijetkost da se neki od ovih restorana pojavljuje i kao sponzor nekih sportskih državnih vrsta. Trebaju ulagati u promidžbu jer se to vazda isplati. Koliko je tu samo ljudi uposleno, a koji inače ne bi imali gdje drugdje raditi. Osobito žene...

Ovaj posao ovdje je glavni gospodarski adut lokalnoj zajednici, kamo sreće da je privremeni, ali potrajat će to. Ne volim to spominjati, ali zna se dogoditi i da nešt o nije uredu. Nije, brate, pa - nije. Jednom se ja vozio iz Sarajeva, pokasno, pa požurili Antonio Pehar i ja profesoru Milivoju Cipeku, koji je gladovao od Zagreba, ispuniti želju da napokon svrati i jede janjetinu kod Gojka. Ali već bilo zatvoreno. Nađemo jedan otvoren. Ima janjetine? A, đe će je bit, ako ovdje neće! Ma, naravno, daj nam jednu kilu, koje vino imate? To? Nijedno drugo? Ne, mi samo to vino imamo. Ok, daj bocu. Dođe janjetina. Hladna i masna. Ostalo od danas, ne znam kako bih to drukčije objasnio. Katastrofa. Vino nikakvo. Cipek jede, misli to je - to. Takva je valjda ta janjetina.

Ja se zabavio zaporkom. Uto žena gurnu usisavač između naših nogu, ta brujao je kao tenk. Samo vi jedite, ne smetate vi meni!, reče. Evo, tri godine šutim o tom, sram me Cipeka i sram me radi gazde što njega nije sram. I nikada tu više neću navratiti. To je tako. I treba biti. Uostalom, što da mu je banuo Martin, što bi napisao?

Bilo bi mu svejedno što bi restoran došao na zao glas, a nesretna i neobučena čistačica ostala bez posla! Meni nije svejedno.

Ma, sigurno mislite kako sam se ovoga dana nažvakao janjetine, i jesam. No niti u jednome od restorana koje sam potpuno svjesno reklamirao. Jer su uz put, a ja sam putopisac. Janjetinu ću valjda kušati u istočnim prenjskim visinama; prijeći ću onaj most koji uživam gledati dok kod Kovačevića pijem dobru domaću kavu, spuštajući pogled niz jezero. Sve buja, sve čeka sunce da napokon zamiriše.

Rajski vrt

Zapravo sam popio dvije. Kiša nije prestajala, grdo je vrijeme, put koji vodi iza mosta gubi se u magli. Neće prestati, moram poći. Najprije se malo provrtih po lijepom polju i među kućama na istočnoj strani jezera, do tamo se već odavno proširila Donja Jablanica, a staro selo je ionako ovdje začetak tog imena; eno ga u brdu, zapušteno je i napušteno. Tako su nekada živjeli ljudi koji su obrađivali svaki milimetar ove zemlje, u brdu, da je više ostane, no vidim da Donjojablaničani ni danas nisu lijeni. Tu ću sresti i lijep komad vremena provesti s bračnim parom Jamaković, imadoh o čemu s njima popričati i svašta fotografirati.

No, sad žurim. Valja mi uz strmoglavi tok Glogošnice pa do Šanice. Tako se zovu i sela i vode, pa onda potražiti Lipov Do. Tamo je jedan doktor, njegova supruga i rajski vrt. Godinama planiram otići, ali nikako doći na red. Sada je napokon red. Ne znam koga je još zvao, ali skupit će se jako fina ekipa. Nešto mi nije dobro, mokar sam i hladno mi je.

Kad sam krenuo, u Mostaru je bilo toplo i sunčano, u Šanici je temperatura šest Celzija, katastrofa. Prvi put mi se dogodilo da je nemoguće i načas napustiti auto i napraviti fotografiju. Pijetao pod nadstrešnicom uvukao glavu u meku šarenu voljicu. Kiša i planina, nema gorega. Put izvrstan, novi asfalt, kao da je jučer podastrijet, sve do Šanice, onda makadam, uostalom, nema više nijednog sela, taj Lipov Do bit će zadnja potplaninska kuća. A gdje je kuće, ima i vatre.

Dragan Marijanović/oslobođenje