Priča o Boži Gagri, utemeljitelju Ljubuške atletike

...ukazati na dio njegovog života kojeg još nitko nije spomenuo, kojeg se malo tko sjeća ili zna, a zapravo najbolje oslikava njegovu veličinu i posebnost.

Kao njegova učenica, potom  atletska uzdanica i kasnije kolegica, želim istaći da je to čovjek kojeg se može proglasiti atletskim čudotvorcem u Ljubuškom, istinskim zaljubljenikom u sport, izuzetnim pedagogom i entuzijastom, ukratko, osobom koja je svojim postupcima oduzimala dah i bila neshvatljiva za većinu nas  „običnih smrtnika“.

Naime, Gagro je početkom 90-ih radio u Ljubuškom  kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj školi Ivane Brlić Mažuranić i  Gimnaziji Ljubuški, gdje je započeo s „lovom“ na sportske talente. Već u prvom nastupu pred učenicima, odmah se osjetila posebna pozitivna radna atmosfera koja je kasnije rezultirala brojnim sportskim sekcijama, natjecanjima i druženjima. Imao je takav pristup kakav ni u metodičkim knjigama nije ispisano, od detalja da svaki učenik mora nositi sa sobom ručnik i sapun ( pregled pranja ruku nakon vježbanja, pregled urednog odlaganja odjeće u svlačionicama), preko uredne sportske opreme, higijene, individualnih sastavljanja programa učenicima s poteškoćama, psiho-pedagoških savjetovanja, pa do idealno kreiranog sata TZK s maksimalnim efektivnim radom i učincima.

Vremenom se profilirala grupa atletičara s kojima je otpočeo ozbiljan i sustavan rad. Budući da nije bilo nikakvih uvjeta za provođenje atletskih treninga, jer nije bilo atletske staze, treninge je organizirao na sve moguće načine (dvorana, njive ispod škole i nasip uz rijeku) a opremu i rekvizite je izrađivao sam u kućnoj radinosti.

Uskoro su  okolni otežavajući čimbenici poprimili toliki razmjer da je bio potpuno nemoćan u svojim nakanama da podigne kvalitetu treninga na višu razinu. Jedan od njih je i roditeljsko nepodržavanje i nerazumijevanje za sportsku karijeru njihove djece.

Naime, od cijelog malog pogona atletičara, isprofilirale su se nas dvije atletičarke koje smo, prema njegovoj procjeni, najviše obećavale u postizanju dobrih rezultata. Bio je u pravu. U vrlo kratkom roku, krenula je žetva medalja na svim natjecanjima u kojima smo imali mogućnosti nastupiti. Pošto nije postojao atletski klub u Ljubuškom a niti u široj okolici, nastupali smo kao članovi ASK-a (Atletski splitski klub).

Kao potpuni individualac, bez ikakve naknade za svoj rad, trošio je svoje vrijeme i novce za nas, živio i sanjao  naš uspjeh. Pošto je jedna od nas bila bacačica koplja, a naravno, pravog koplja nije bilo, izrađivao ih je sam od drveta. Znao je doći sav ponosan na trening i pohvaliti se kako je izradio do sad, najbolji primjerak, najbliži onom pravom metalnom koplju te da je na njemu utrošio nekoliko dana. I samo nakon dva njena bacanja, isti bi se slomio i sav njegov trud bi nestao. Rekao bi kroz smijeh: „ A ništa, nisi ti kriva što si zvjerka i imaš snage za lomiti sve pred sobom! Napravit ću drugi a za sutra ćemo raditi na kondiciji.“

Priča oko problema s bacačicom imala je puno veće izazove s kojima se suočavao. Pošto njeni roditelji nisu odobravali treniranje smatrajući kako je to gubitak vremena, nebrojeno puta ih je posvećivao i molio da je puste jer nisu svjesni koliko nadareno dijete imaju. Izvojevao je njihov  pristanak na način da ju je morao sam odvoziti i dovoziti na trening udaljenosti 10 km u jednom smjeru. Naravno, opravdao je njihovo povjerenje učinivši ju višestrukom prvakinjom u koplju u Hrvatskoj.

Moja priča bila je druge konotacije, iako je imao punu podršku roditelja, suočavao se s brojim problemima oko uvjeta treninga koje zahtijeva skakanje u vis. Nabavio je improviziranu  mobilnu tartan stazu dovoljnu za zalet a nedostatak debelih strunjača, uz pomoć mog oca bi nadomjestio ručno rađenom konstrukcijom od daski koje su išle ispod strunjača. Izrada prepona, lijevanih utega i inih rekvizita postali su svakodnevica.

Na natjecanja bi nas odvozio sam, vlastitim sredstvima, platio ručak i vratio sretne doma s novim medaljama oko vrata.

Želim poručiti svim sportskim djelatnicima a posebno nama trenerima i svim koji se takvim nazivaju i smatraju, da se svi skupa možemo posramiti pred likom ovog čovjeka koji je svoj posao i strast znao i nesebično prenosio na druge, koji je živio za atletiku i odgajao djecu u sretne ljude kroz nju. Nikad nije povisio ton, nikad tražio izlike i razloge opravdavanja, nikad osuđivao druge za svoj neuspjeh. Ono što čini razliku njega i svih ostalih trenera je količina ljubavi prema svom poslu. Koliko se daje i koliko traži za uzvrat? Danas se prvo postavljaju uvjeti, pregovara o visini mjesečne naknade, satnici, uvjetima za rad a tek potom odlučuje da li će se upustiti u utrku za sportskim rezultatima. Oni koji se upuste, ulaze u štakorovu utrku za što većim priljevom novca za klub jer nikad nije dovoljno dosta i dovoljno dobrih uvjeta pokrivajući time svoje nedostatke kako u znanju tako i u volji i sveukupnom angažmanu.

Ne zaboravimo da „ Pobjednici uvijek traže načine, a gubitnici izlike“!

Roditeljima poruka: prije nego što odlučite poslati  dijete u svijet sporta, dva puta promislite da li ste doista spremni biti uz njega i kad dođe vrijeme za mučna odricanja i obostrane žrtve. Pratite svoje dijete, budite budni! Da li uopće znate kakvim ste osobama  povjerili dijete? Jedini i najbolji pokazatelj da ste na pravom putu i uz pravog trenera je sretno i zadovoljno dijete nakon treninga!

Osnovno i univerzalno pravilo cjelokupne teorije sporta i treninga je zlatni čarobni trokut potreban za uspjeh: RODITELJ DIJETE  TRENER

Bože Gargo, je bio osoba sa stopljenim idealnim primjerima  sportaša, sportskog djelatnika i sportskog pedagoga kakvom se teži. Radio je puno, nesebično je davao sve od sebe: svoju veliku stručnost, potporu, toplu riječ, pobuđivao je svuda oko sebe jednu neponovljivu ljudsku toplinu i prijateljstvo i to podjednako prema svim generacijama. Posebno je volio mlade. Za njih je izgarao, za njih je živio. Napustio nas je čovjek široka i otvorena srca, tih, nenametljiv, samozatajan, čovjek od malo riječi, ali velikog srca i grandioznih djela, uzor plemenita i dobra čovjeka.

Hvala mu za sve što je učinio za Ljubuški i veliko hvala što je kreirao sudbine nas koji smo bili njegovo sportsko otkriće!

Iskrena sućut cijeloj obitelji.

Marija P/brotnjo.info