Priče iz Hercegovine: Hercegovka prvi put doma

...nazočili su upućeniji prošle subote: izložbi "Prvaci hrvatske likovne moderne", što su ju čapljinska Založba kralj Tomislav i Moderna galerija iz Zagreba priredile u sklopu obilježavanja desetljetnice uspješne suradnje, a koja je, eto, rezultirala jubilarnim, dvadeset petim likovnim događaje. I to kakvim!

Spektakl u Čapljini

BiH je ovu izložbu, makar teritorijalno, dočekala prvi put. Hrvatska likovna moderna kroz cijelo proteklo stoljeće profilirala se kao jedna od najcjenjenijih u svijetu. Kako su se profilirali, primjerice, francuski impresionisti. Uostalom, sjeme slave i jedni i drugi protagonisti tog divnog svijeta boja, kao iz svih svjetova boja kroz to dugo i mučno stoljeće ostavljeno za nama, sjemena svojih slava posijali su uglavnom u istom gradu - Parizu.

Na ovom organizacijski i sigurnosno najkompliciranijem poduhvatu, skupom i preskupom i za prilike drugih i imućnijih, a kako neće za naše, radilo je mnoštvo ljudi, potiho i podugo. Kada sam ugledao to bogatstvo, u potpunoj tišini i bez igdje ikoga u galeriji, činilo mi se da je ta izložba sanjana sve vrijeme, jer uvijek postoje sanjari koji vjeruju u ostvarenje snova. S tim da su ovi iz Založbe i radili na tom ostvarenju.

Nikada ta izložba nije prešla hrvatsku granicu, nikada. Postavljena je tek par puta u nekim svetištima hrvatske moderne i hrvatske opće kulture, kakvi Rovinj i Varaždin svakako jesu, ali ne potpuno ista i ne doslovce pod ovim imenom. Hrvatska moderna i povijest opće likovne i ine kulture toliko je jaka da svijest o njoj ne može oslabiti nikakva dnevnopolitička pozornica koja i u toj postratnoj zemlji nastoji zauzeti svu pozornost ovoga svijeta i počesto pred tim istim svijetom načas možda i posramiti tako blistavu kulturnu povijest, barem pred onima manje upućenima. No, kad živiš u BiH, bolje ti je šutjeti!

Tri identiteta stalno se spominju u povijesti ove Založbe, ta Moderna galerija, ta nezaobilazna i draguljna povjesničarka umjetnosti Biserka Rauter-Plančić, odana čuvarica ustanove i fundusa u status ravnateljice, (Treći pripada Stanku Špoljariću, on je čovjek "s terena", onaj koji ovdje godinama dovodi iznimna likovna imena, na već znamenite likovne kolonije, postavlja izložbe i uređuje kataloge, on ovdje stvara jednu vrst uporedne povijesti, s ovom o kojoj danas s radošću pišem!) no, ravnatelja se dade i imenovati, postaviti, nametnuti, kako se često i čini, ondje gdje je osigurana proračunska cifra, no ova gospođa je autoritet u svom svijetu i jedna je među rijetkim osobama koju su znanje i rad doveli na valjda jedino joj pripadajuće mjesto pod kapom nebeskom.

Za njom su se same od sebe ispisale enciklopedijske stranice doprinosa hrvatskoj i svjetskoj likovnosti, no to će sve pričekati neku knjišku pojavnost, budući da je gospođa u vidnoj jakosti i uvijek ostavlja dojam osobe koja je tek počela nešto obavljati i nema vremena osvrtati se iza sebe. Narod, zemlja i kultura u kojoj djeluje jedna takva osoba, toga obično nisu svjesni. Možda taj isti narod i ta kultura nisu bili svjesni ni snage ove likovne moderne, ali su to morali uvidjeti tek pošto će ta blistava imena otići vječiti na svojim grobljima. I u povijesti likovnjaštva. Tako da se danas o njima puno zna.

Imena koja su radovima zastupljena na ovoj izložbi, nesumnjive likovne veličine Vlahe Bukovca, Nenci Clement Crnčić, Branislava Deškovića, Otona Ivekovića, Gabriela Jurkića, Ivana Kredića, Ferde Kovačevića, Miroslava Kraljevića, Frane Kršinića, Nikole Mašića, Cekestina Mate Medovića, Ivana Meštrovića, Roberta Frangeša Mihanovića, Josipa Račića, Mirka Račkog, Marka Rašice, Slave Raškaj, Ivana Rendića, Bele Csikos Sessie, Zlatka Šulentića, Rudolfa Valdeca i Emanuela Vidovića jesu prva vrsta svoje domene, a Moderna galerija njihovo posthumno pribježište, mjesto koje skrbi o značenju njihove ostavštine, više negoli o njoj samoj, ali, ipak, u fundusu te galerije nalaze se tisuće artefakata koji su učinili da prosječnom Hrvatu možeš svašta reći, ali mu kulturnu povijest naprosto ne možeš zanijekati.

Moderna galerija u Zagrebu nacionalna je muzejska institucija s najvećom zbirkom hrvatske moderne i suvremene likovne umjetnosti u svijetu. Za njezino je osnivanje zaslužan Izidor Kršnjavi, hrvatski slikar, sveučilišni profesor povijesti umjetnosti u Zagrebu te svojevremeno zlata vrijedan predstojnik vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu, koji je već 1899. godine predložio Društvu umjetnosti osnivanje galerije koja bi promovirala hrvatske moderne slikare. Članstvo je prijedlog prihvatilo aklamacijom i ubrzo se krenulo s ustrojem njezina djelovanja prema "Pravilniku o priređivanju društvenih izložbi", zapisano je u kataloškom predgovoru ovog spektakularnog likovnog događaja u tako malom gradu kakav je Čapljina. Zbirka se od 1905. popunjavala postupno, a javnosti je postala dostupna 1914. godine izložbom umjetnina koje su darovali ili za Galeriju otkupili članovi Društva umjetnosti. Sakupljali su djela u ono doba najistaknutijih autora koja i danas ubrajamo među "likovne budnice" hrvatske slikarske i kiparske moderne.

Prve laste - danas golemog jata umjetnina - činila su ostvarenja redom diplomanata ondašnjih prestižnih europskih umjetničkih akademija u Veneciji, Firenci, Beču, Rimu, Pragu i Münchenu. Među prvima su otkupljena djela slikara Mirka Račkog, Bele Csikosa Sessije te kipara Ivana Rendića, Rudolfa Valdeca i Ivana Meštrovića, prominentnih umjetnika secesijskih izričaja čije smo ponajbolje radove iz razdoblja rađanja hrvatske likovne moderne uvrstili na ovu izložbu, posebno osmišljenu za Galeriju umjetnina Založbe kralja Tomislava u Čapljini, izjavila je Bisreka Rauter Planičić, napominjući da "Uza sve to i više od svega izložba pokazuje suživljenost autora s modernijim likovnim prosedeom koji u slikarstvu prednost daje neposrednom doživljaju prirode nad pukom deskripcijom stvarnosti, a u skulpturi sažimanju oblikovnih elemenata do forme simboličkog predznaka i kontemplativnog predstavljanja teme. Sudjelovati u vizualnom i emotivnom doživljaju likovne umjetnosti koju su prvaci hrvatske moderne stvarali u desetljećima s kraja 19. i početka 20. stoljeća i uživati u djelima koja odolijevaju vremenu jer ih odlikuje neprolazna ljepota i primjerna preobrazba kreativnog čina u vrhunsku umjetnost, jedinstvena je prilika, istodobno i prava likovna povlastica Galerije umjetnina Založbe kralja Tomislava i njezine publike kojima Moderna galerija daruje susret s dijelom umjetničkog blaga koje sakuplja, čuva i izlaže već više od stotinu ljeta."

Bjelina i ljepota

Baš je tako kataloški ustvrdila i pri otvorenju izrekla gospođa Rauter-Plančić, čuo sam ju, premda su mi misli odlutale u neku drugu razinu. Primjerice, ova stogodišnja povijest, barem tako "izračunah" gotovo da je analogna svemu zbrojenom vremenu koje su svi umjetnici trebali, e da bi stvorili sve ovo što su stvorili! Pa, nek' je i pola od toga, moćno je. - Da me nije sram i da se eksponate smiju doticati, poljubio bih ju, zagrlio i poljubio!, prenuo me Josip Muselimović iz odlutalih misli i vratio Biserkinom glasu. "Koga, što?" "Hercegovku!" Nekako je dominirala prostorom. Ta bjelina. Ta ljepota. Rendić ju je isklesao 1901. godine, taj jelek, taj preko glave ovlaš prebačen rubac.

Čujem zvonke dodire dukata s njega, u nekom djevojačkom kolu. Taj oboreni, skrušeni pogled. Jesu li nas tada ovako doživljavali?, pitao sam se. Jer već dugo - nisu. Bukovčevi portreti gospođica, osobito gospođice Berger, ovjekovječene koncem pretprošlog stoljeća, Jurkićevi pejzaži... O! O! Krenuh li ja ovo u opis? E, što ga ja znam uprskati!

"Hercegovka" je u stotinu i petnaestoj prvi put vidjela zavičaj. I on nju. Kada nanovo stigne negdje amo, tko zna gdje ćemo mi biti. A, valjda će dotad u nekom zavlačku ostati trag ovog hodopisa o našem susretu. Svratite u Čapljinu, pogledajte to, imate vremena do konca listopada.

Dragan Marijanović/oslobođenje