Hercegovački lažni sjaj materijalizma – sponzoruše i sponzori

.Gledajući svu neimaštinu i bijedu hercegovačkog podneblja malo koji čovjek se ne libi reći da se radi o masovnoj pojavi kojoj naprosto nema spasa. Prvo je sarkastično utemeljenje da svaki ini mladić ili djevojka mora biti u državnoj službi, mora voziti BMW ili Mercedes, ili pak nositi markiranu odjeću da bi kategoriziram bio '''netko ili nešto'' u hercegovačkom oku posmatrača.

Pa i jadni roditelji bore se danonoćno za kruh naš svagdanji radeći više poslova odjednom ne bi li sinu ili kćerki priuštili luksuzan tretman vidljiv oku, makar lažno na mjesec , dva ili pak godinu dana. Druga pojava još je morbidnija u svom dalekosežnom djelovanju, svi bi u što manje truda sjedeći u kancelariji ureda zarađivati na tisuće i tisuće maraka, drugim riječima plaćeni nerad, još k tome i putovanja, egzotični krajevi da bi priskrbili laskavu titulu posvudašnjice na javnim društvenim mrežama. Sve to upamtimo dobro - uništavaju generacije mladića i djevojaka dajući lažnu sliku luksuza i bogatstva koji svatko ama baš svatko plaća obično u dugovima, svađama i zavidnošću jedni prema drugima. Nisu krivac samo mediji i poslijeratno društvo, ovo je bitno ukorijenjeno u našem porivu dokazivanja svijetu da imamo moć , novac i cjelokupno slobodno vrijeme na raspolaganju. Obrnute ljestvice vrijednosti gdje je uzor osoba koja je bahata , arogantna i vozi tristo na sat ispred policije, svakodnevno devijantno ponašanje mladih gdje je opijanje i tuča svakodnevnica.

Zar smo toliki '' malograđani'' da nam je uzor osoba koja uz malo truda dobiva sve, gdje je škola i fakultet mjesto za štrebere, gdje su fini mladići ili djevojke etiketirani kao nekakvi glupani i beskičmenjaci . Mi smo krivi - nitko drugi. Svako okupljanje nam započinje viješću o nekome ko je zaglavio i pao na nečemu ili se u međuvremenu ubio.

Ljudi moji, vrijeme je za pozitivno djelovanje i promicanje pozitivnih vrijednosti . Da ne govorimo još o obitelji - stupu društva. Obitelj kao jezgra i osnovna stanica društva mora korjenito proći kroz reformu , bilo kroz školsku , bilo kroz religijsku zajednicu. Prva stvar što je sramota raditi , druga što živimo u psihozi i stalnom strahu od nadolazećih provala, krađe i svega ostalog. Svako vrijeme nosi svoje izazove, i život je težak, a nama je zadatak da ga učimo ljepšim i boljim za mladež koja nam tek dolazi. Oslobodimo ih služenju lažnih kumira luksuza i bogatstva preko noći i da napokon shvate da se jedino vlastitim trudom , znojem , radom može postići koliko toliko dobar rezultat. Znamo da je teško ali barem - pokušajmo!

Prof. Ivan Vrljić